Milijuni su onih koji će ovih dana uz stisak ruke ili porukom na društvenim mrežama zaželjeti na hrvatskom jeziku sretan Božić. U iseljeništvu, pak, takvu čestitku neće razumjeti stotine tisuća Hrvata. Velik broj njih ne govori jezikom svojih roditelja, djedova ili pradjedova. Zato će dio Hrvata treće ili četvrte generacije posvuda u svijetu umjesto “sretan” ili “čestit Božić” uglavnom izgovarati “Merry Christmas”, “Feliz Navidad”, “Frohe Weihnachten”, “Joyeux Noël”…
Mladima integriranima u društva u kojima žive identitetske veze s domovinom ponajviše emocionalno čuvaju njihovi roditelji. Bivši sustav iseljenike je stigmatizirao, proglašavao neprijateljskima. Kod njih je to pojačavalo mržnju prema komunizmu i jačalo nacionalni naboj. Iako su sanjali Hrvatsku, nesvjesno su zapostavljali materinski jezik. Zbog želje da im se djeca, unuci ili praunuci što prije uklope u sredinu, s njima su često razgovarali na engleskom, njemačkom, španjolskom… A oni međusobno na nekom svom kajkavskom, dalmatinskom, čakavskom ili nekom drugom lokalnom dijalektu.
U ratu i nakon njega, a osobito posljednje desetljeće, u Hrvatskoj se počelo više strateški odnositi prema iseljeništvu. U sve češćim kontaktima naglašava se i važnost učenja hrvatskoga jezika. Dopunske škole, tečajevi, razna društvena i obiteljska okupljanja daju rezultate. Dio mladih, barem preko ljeta, zbog toga dolazi u Hrvatsku. Potiče to i povratak koji nije zadovoljavajući, ali ga ima…
Nevjerojatan je potencijal iseljenika. Hrvatima su oni najveće bogatstvo. U svakom smislu te riječi. RH je jedna od rijetkih država koja ima više svojih stanovnika u svijetu nego u vlastitoj državi. Procjenjuje se da ih je od tri pa sve do pet milijuna. čak je tri-četiri puta više u iseljeništvu nego što ih je ostalo u domovini. Iz RH i BiH Hrvati su od 1880-ih do Prvog svjetskog rata odlazili u Sjedinjene Države, Latinsku Ameriku, Južnu Afriku, Australiju i Novi Zeland. Od završetka Prvog do početka Drugog svjetskog rata iseljavali su se u Njemačku, Francusku, Belgiju. Nakon Drugog svjetskog rata odlazili su u Argentinu i druge zemlje u Latinskoj Americi i Sjevernoj Americi. Nakon 1965. godine najviše ih je odlazilo u države zapadne Europe, u Australiju, Novi Zeland i Kanadu, a nakon 1990-ih u Njemačku, Švicarsku, Austriju, Kanadu, SAD, Australiju i Novi Zeland.
Svih ovih desetljeća oni su pokušali očuvati svoju tradiciju i običaje. Jezik za njih ima prevažno značenje jer on nije samo sredstvo komunikacije nego i temelj identiteta, pripadnosti i povezanosti s domovinom. On je i svojevrsna zaštita od potpune asimilacije u većinsko društvo. Iako su Hrvati često dobro integrirani, svjesni su da čuvanje jezika omogućuje dvojni identitet – biti i Hrvat i građanin druge države.
Naši ljudi svuda u svijetu uglavnom su uspješni i uzorni građani. Međutim, kako bi sačuvali ono svoje iskonsko, potrebno je više pozornosti posvetiti jeziku. Obveza je to, prije svih, Ministarstva demografije i useljeništva, Ureda za Hrvate izvan RH, Matice iseljenika… zapravo cijelog hrvatskog društva. Iseljeništvu je jezik most između prošlosti i budućnosti, domovine i svijeta, pojedinca i naroda. Nije dobro što se taj most često gradi na mješavini jezika, najčešće engleskog i hrvatskog. Zato i simpatično i smiješno zvuče želje “Sretan Christmas”, “Merry Božić”, “Sretan Božić i Happy New Year”, “Merry Christmas i sretna nova”.
Ako ništa drugo, dobro je što se zadržala barem pokoja hrvatska riječ. Obveza je hrvatskog društva pomoći iseljeništvu sačuvati tradiciju božićnih običaja. Dakako, i hrvatskoga jezika. Sretan vam Božić, Hrvati, ma gdje bili!
Izvor: vecernji.ba, Jozo Pavković