Govor je na društvenim mrežama postao viralan te je dosad pregledan skoro 30 milijuna puta.
“Pozdrav. Zovem se Cameron Russell i u posljednje vrijeme radim kao model. Zapravo, već 10 godina. I osjećam da trenutačno ovdje vlada neugodna napetost jer nisam trebala nositi ovu haljinu. Srećom, ponijela sam dodatnu odjeću. Ovo je prva promjena odjeće na TED pozornici, tako da ste prilično sretni što ste joj svjedočili. Ako su neke žene bile zaista užasnute kad sam izašla, ne morate mi to sada reći, ali kasnije ću saznati na Twitteru”, započela je.
Također bih napomenula da sam privilegirana što mogu transformirati ono što mislite o meni u samo 10 sekundi. Ne može svatko to učiniti. Ove su štikle vrlo neudobne, pa je dobro da ih nisam nosila. Najgore je staviti ovaj pulover preko glave, jer tada ćete mi se svi smijati, pa nemojte reagirati dok mi je preko glave. U redu. Pa, zašto sam to učinila? To je bilo čudno.”
“Pa, nadamo se da nije tako čudno kao ova slika. Prizor je moćan, ali i slika je površna. Upravo sam potpuno promijenila ono što mislite o meni, u šest sekundi. A na ovoj slici zapravo nikad nisam imala dečka u stvarnom životu. Bilo mi je totalno neugodno, a fotograf mi je govorio da savijem leđa i stavim ruku u kosu tog tipa. I, naravno, osim operacije ili lažnog tena koji sam dobila prije dva dana na poslu, vrlo je malo toga što možemo učiniti da promijenimo svoj izgled, a to kako izgledamo, iako je površno i teško promjenjivo, ima ogroman utjecaj na naše živote.”
“Na ovoj sam pozornici jer sam lijepa, bijela žena”
“I to je nasljeđe koje je stvoreno za mene i to je nasljeđe od kojeg sam profitirala. I znam da u publici ima ljudi koji su u ovom trenutku skeptični, a možda ima i onih koji kažu: ‘Čekaj. A Naomi, Tyra, Joan Smalls, Liu Wen?’ Kao prvo, pohvaljujem vas za vaše poznavanje modela. Vrlo impresivno. Nažalost, moram vas obavijestiti da je 2007. godine vrlo nadahnuti doktorand Sveučilišta New York prebrojao sve manekenke na pisti, svaku koja je angažirana. A od 677 manekenki, samo 27, ili manje od četiri posto, bilo je nebjelkinja.”
“To nije karijera”
“Sljedeće pitanje koje ljudi uvijek postavljaju je: ‘Mogu li biti model kad odrastem?’ Prvi odgovor je: ‘Ne znam, ne odlučujem o tome.’ Ali drugi odgovor i ono što stvarno želim reći ovim djevojčicama glasi: ‘Zašto?’ Znaš, možeš biti bilo što. Mogla bi postati predsjednicom Sjedinjenih Američkih Država ili izumiteljica sljedećeg interneta ili nindža kardiotorakalna kirurginja pjesnikinja, što bi bilo sjajno, jer bi bila prva takva.”
“Ako nakon ovog nevjerojatnog popisa i dalje kažu: ‘Ne, ne, Cameron, želim biti model’, onda kažem: ‘Budi moja šefica.’ Jer mene ne pitaju ni za što, a ti bi mogla biti glavna urednica američkog Voguea ili izvršna direktorica H&M-a ili sljedeći Steven Meisel. Reći da želiš biti model kad odrasteš slično je kao da kažeš da želiš osvojiti Powerball (lutrija, op.p.) kad odrasteš. To je izvan vaše kontrole i to je sjajno, ali to nije karijera.”
“Sada ću vam demonstrirati 10 godina akumuliranog znanja o modelima jer, za razliku od kardiotorakalnih kirurga, to se može predstaviti upravo sada. Dakle, ako je fotograf tu, svjetlo je tu, kao lijep HMI, a klijent kaže: ‘Cameron, želimo snimku hoda’, ova noga ide prva, lijepa i duga, ova ruka se vraća nazad, ova ruka ide naprijed, glava je na tri četvrtine i samo idete naprijed-natrag, samo to učinite, a zatim se osvrnete na svoje imaginarne prijatelje, 300, 400, 500 puta.”
“Izgledat će otprilike ovako. Nadajmo se manje čudno od onog u sredini. To je bilo… Ne znam što se tamo dogodilo. Nažalost, nakon što ste završili školu, imate životopis i obavili ste nekoliko poslova, ne možete više ništa reći, pa ako kažete da želite biti predsjednica Sjedinjenih Američkih Država, a vaš životopis glasi: ‘Model za donje rublje: 10 godina’, ljudi vas podrugljivo pogledaju.”
Zatim je pokazala neke svoje fotografije.
“Sljedeće pitanje je: ‘Retuširaju li sve fotografije?’ I, da, prilično retuširaju sve fotografije, ali to je samo mala komponenta onoga što se događa. Ova slika je prva slika koju sam ikad snimila, a ujedno je i prvi put da sam obukla bikini, a nisam još dobila ni menstruaciju. Znam da postajemo osobni, ali bila sam mlada djevojka. Ovako sam izgledala sa svojom bakom samo nekoliko mjeseci ranije. Evo mene na isti dan kad i ovo snimanje. Moj prijatelj mora doći.”
“Evo me na zabavi nekoliko dana prije nego što sam snimala za francuski Vogue. Evo me u nogometnoj ekipi i u V Magazineu. I evo me danas. I nadam se da vidite kako na ovim fotografijama nisam ja. To su konstrukcije, to su konstrukcije grupe profesionalaca, frizera i vizažista i fotografa i stilista i svih njihovih asistenata i pretprodukcije i postprodukcije. Oni su to stvorili. To nisam ja.”
“Postoje ljudi koji plaćaju cijenu za to kako izgledaju”
“U redu, sljedeće pitanje koje mi ljudi uvijek postavljaju je: ‘Dobivaš li besplatne stvari?’ Imam previše potpetica od 20 centimetara koje nikad ne mogu nositi, ali besplatne stvari koje dobivam su besplatne stvari koje dobivam u stvarnom životu, a o tome ne volimo razgovarati.”
“Odrasla sam u Cambridgeu, a jednom sam otišla u trgovinu i zaboravila novac i dali su mi haljinu besplatno. Kad sam bila tinejdžerica, vozila sam se sa svojom prijateljicom koja je bila užasna vozačica. Prošla je kroz crveno i, naravno, zaustavili su nas i sve što je trebalo reći bilo je: ‘Oprostite, policajče’ i pustio nas je da odemo. Dobila sam te besplatne stvari zbog toga kako izgledam, a ne zbog toga tko sam. Postoje ljudi koji plaćaju cijenu za to kako izgledaju, a ne tko su.”
“Živim u New Yorku, a prošle godine, od 140.000 tinejdžera koji su zaustavljeni i pretreseni, 86% njih su bili crnci i Latinoamerikanci, a većina su bili mladići. U New Yorku ima samo 177.000 mladih crnaca i latino muškaraca, tako da za njih nije pitanje: ‘Hoće li me zaustaviti?’, nego: ‘Koliko puta ću biti zaustavljen? Kada ću biti zaustavljen?’ Kada sam se pripremala za ovaj govor, otkrila sam da među 13-godišnjim djevojčicama u Sjedinjenim Američkim Državama 53% ne voli svoja tijela, a taj postotak prelazi na 78% do njihove 17. godine.”
Jedna polovica priče…
“Dakle, posljednje pitanje koje mi ljudi postavljaju je: ‘Kako je biti model?’ Mislim da je odgovor koji očekuju: ‘Ako ste malo mršaviji i imate sjajniju kosu, bit ćete tako sretni i fantastični.’ A kad smo u backstageu, dajemo odgovor zbog kojeg se možda čini da je tako. Kažemo: ‘Stvarno je nevjerojatno putovati i raditi s kreativnim, nadahnutim i strastvenim ljudima.'”
“I te stvari su istinite, ali one su samo jedna polovica priče, jer ono što nikada ne kažemo pred kamerom, što nikad nisam rekla pred kamerom, glasi: ‘Nesigurna sam.’ Nesigurna sam jer moram svaki dan razmišljati o tome kako izgledam. A ako se ikada zapitate: ‘Hoću li biti sretnija budem li imala tanja bedra i sjajniju kosu?’, samo trebate upoznati skupinu modela, jer imaju najtanja bedra, najsjajniju kosu i najbolju odjeću, a one su vjerojatno najnesigurnije žene na planetu.”
Dok sam pisala ovaj govor, bilo mi je vrlo teško uspostaviti iskrenu ravnotežu jer mi je s jedne strane bilo vrlo neugodno doći ovamo i reći: ‘Gledajte, dobila sam sve te pogodnosti zato što su mi stvari jednostavno išle na ruku’, a također je bilo jako neugodno dodati: ‘I to me ne čini uvijek sretnom.’ Uglavnom je bilo teško govoriti o nasljeđu rodnog i rasnog ugnjetavanja kada sam ja jedan od najvećih korisnika toga.”
“Ali također sam sretna i počašćena što sam ovdje i mislim da je super što sam došla prije nego što je prošlo još 10 ili 20 ili 30 godina i imala više iskustva u svojoj karijeri jer možda tada ne bih ispričala priču o tome kako sam dobila prvi posao ili možda ne bih ispričala priču o tome kako sam platila fakultet, što mi se sada čini tako važnim.
Ako postoji neki zaključak u ovom govoru, nadam se da ćemo se svi osjećati ugodnije prepoznajući snagu imidža u našim percipiranim uspjesima i našim percipiranim neuspjesima. Hvala vam”, zaključila je, piše Index.hr.
