U ovom prikazu tradicijskoga odijevanja Hrvata u Bosni i Hercegovini više slikom nego riječju htio bih pokazati dio tradicijske kulture zapadne Bosne gdje je glas našega naroda sve tiši, kultura sve oskudnija i oni sve malobrojniji.
o. Zvonko Martić / Svjetlorijeci.ba
U tom dijelu zemlje nema hrvatskih institucija koje se bave prikupljanjem i čuvanjem tradicijske odjeće. Zahvaljujući pomoći Vlade Republike Hrvatske dio etnografskoga nasljeđa iz zapadne Bosne prikupljen je i čuva se u Samostanu – duhovnom centru Karmel sv. Ilije na Buškom jezeru. Uz nošnje su u samostanski prostor ušli i ljudi koji su pomogli doći do pojedinih dijelova odjeće i nakita.
Najlakše je bilo naći nošnje u okolici Bihaća jer su Bišćani najuporniji u čuvanju tradicijskoga odijevanja. U ovom kraju postoje dvije različite nošnje: mađarske, iz sela Žegara i Kralja, i ličke iz župe Zavalje, mjesta koje je poslije Drugoga svjetskog rata ušlo u sastav općine Bihać, ali su ostali dio Gospićko-senjske biskupije. Ove potonje nošnje koje se čuvaju u Karmelu sv. Ilije darovao je Martin Hećimović, zaljubljenik u folklor svojega kraja i voditelj zavičajne folklorne skupine Lička Plješevica u Zagrebu. U istraživanju i prikupljanju najviše nam je pomogla Vera Altić iz Žegara.
Još uvijek zadrhtim kada se sjetim susreta s nošnjom iz Ivanjske, u okolici Banje Luke, koju bismo teško nabavili bez pomoći vlč. Zvonka Brezovskog, tada župnika u Debeljacima i Presnačama, u okolici Banje Luke. Domaćini su mi pokazali hrvatske nošnje kazavši da su to njihove stare nošnje. Oni nisu bili Hrvati. Ljubazno su mi posudili nošnje da bismo mogli napraviti rekonstrukciju. Tada sam prvi put vidio tragove hrvatskih povijesnih postrojbi s kapom hrvatkom. Žensku nošnju iz Ivanjske posudili smo 2004. godine agenciji iz Sarajeva koja organizira predstavljanje BiH u izboru za top model svijeta. I tada je u Kini ta nošnja između šezdeset nošnji iz cijeloga svijeta proglašena najljepšom nošnjom na svijetu.
Spomenuti vlč. Zvonko Brezovski darovao je nošnju iz Debeljaka u našu zbirku, a od kćeri pokojne Ljube Gazić otkupili smo cjelovitu nošnju i nakit iz ovoga sela. U Debeljacima me posebno obradovala Ana Vuković. Naime, kada je vidjela koliko sam uvjeravao vlasnike nošnji da mi ih prodaju izvadila je iz svojega oglavlja i darovala mi srebrnu iglu.
U Kotor Varoši pomogao mi je fra Vinko Marković i išao sa mnom u okolna sela tražiti nošnje. Kasnije nam je svoju djevojačku nošnju darovala Ljubica Grgić, majka vlč. Slave Grgića, iz Novoga Sela. Nedostajala nam je kapa fes i poslije dugotrajne potrage uspjeli smo je naći u Sarajevu u jednom antikvarijatu.
Mjesto Obljaj i obitelji Sarić, osobito pokojni Marko Sarić (rođ. 1929.) bili su značajni informatori o nošnjama ovoga kraja. Nošnje sam nalazio na raznim mjestima i svaki komad nošnje nosio bih u Grahovo i s Markom o njoj razgovarao. I danas ne mogu prežaliti što nisam uspio nagovoriti Ivana Sarića, koji živi u Zagrebu, da nam proda prsluk sa srebrnim ukrasom tokama. Ali eto barem imamo prsluk na slici.
Bosanskom Grahovu pripada i mjesto Uništa, a dio je Šibensko-kninske biskupije. Iz toga sela su u Karmelu sv. Ilije nošnje otkupljene od Josipa Galiota koji danas živi u Vrlici.
Žensku nošnju iz Sasine uspjeli smo naći zahvaljujući pomoći s. Miroslave Ljevar. Kada je na jednoj reviji u Zagrebu modna dizajnerica Matija Vujica obukla ljetnu nošnju udanih žena, prokomentirala je da dugo nije vidjela ovako zanimljivu i lijepu nošnju. U zbirci nam nedostaju kratki kaput bez rukava zubun i prednja pregača.
I na kraju, ostaje mi se nadati da ćemo uspjeti barem nekako naći dijelove ili cjelovite nošnje iz Rekavice, Kovačevaca, iz okolice Glamoča, Krnjeuše i drugih mjesta zapadne Bosne.
