Danas je u Križančevu selu (Vitez) obilježena 31. obljetnica stradanja 64 Hrvata, brutalno ubijenih 22. prosinca 1993. godine. Obljetnica je započela svetom misom u crkvi sv. Leopolda Bogdana Mandića u Dubravici, a nastavila se mimohodom do spomen-obilježja, gdje su položeni vijenci i zapaljene svijeće u znak sjećanja na žrtve.
Među nazočnima su bili članovi obitelji stradalih, predstavnici braniteljskih udruga, stanovnici, sportski klubovi, te brojni politički dužnosnici, uključujući izaslanstvo Hrvatskog narodnog sabora BiH, predvođeno dopredsjedateljem Zastupničkog doma Parlamentarne skupštine BiH, Marinkom Čavarom.
“Ovo nije samo sjećanje na strašne događaje iz prošlosti, već i poziv na pravdu koja mora biti zadovoljena. Sjećanjem na žrtve, gradimo zajedništvo i čuvamo istinu za buduće generacije,” kazao je Čavara, dodajući da je zločin počinjen u Križančevu selu duboka rana koja i dalje boli Hrvate Lašvanske doline.
Obilježavanje ove tužne obljetnice još jednom je podsjetilo na tragičnu sudbinu ovog mjesta, ali i na važnost očuvanja sjećanja, kao temelj zajedništva i nade u pravedniju budućnost.
ZLOČIN U KRIŽANČEVU SELU
Podsjećamo, u potpunoj blokadi Hrvata Središnje Bosne, koja je trajala 316 dana, samo u Vitezu su poginula ili su ubijena 653 vojnika i civila. Među 78 ubijenih civila bilo je 21 dijete. Ranjeno je više od 2000 vojnika i civila, ostalo je 328 udovica, 22 djece bez oba, a 431 dijete bez jednog roditelja. Nalogodavci ovih zločina i blokade Hrvata, koji su branili svoje domove i obitelji još uvijek nisu kažnjeni za svoja nedjela.
Nakon upada pripadnika Armije RBiH, u čijem sastavu su bili i strani ratnici, poznatiji kao mudžahedini, u Križančevo Selo, 22. prosinca 1993. godine i nekoliko sati poslije, dogodio se pravi pokolj nad zarobljenim vojnicima HVO-a i hrvatskim civilima, koji su branili liniju obrane prema svoje naselju i gradu. Selo su opljačkali, a kuće i gospodarske objekte zapalili. Na licu mjesta ubijena su 34 vojnika i civila hrvatske nacionalnosti, među kojima je bilo žena i staraca, dok je 30 vojnika zarobljeno i odvedeno u selo Počulica, a poslije u Zenicu gdje im se jedno vrijeme gubi svaki trag, a 39 dana nakon zarobljavanja, pod pritiskom obitelji, UNPROFOR-a i MCK, bošnjačka je strana predala 30 tijela zarobljenih.
Armija BiH je masakrirala sve zarobljenike na kojima su se jasno vidjele posljedice mučenja. Sve je zabilježeno videozapisima i zapisnikom liječničkog povjerenstva koje je vršilo identifikaciju, no unatoč tim materijalnim dokazima i brojnim svjedočanstvima postoje snage koje nastoje minorizirati patnju i stradanja Hrvata nazivajući ovaj događaj “briljantnom vojnom pobjedom”, stavljajući dodatno sol na ranu žrtvama i njihovim obiteljima koje još uvijek čekaju pravosnažne presude za nalogodavce i izvršitelje ovog zločina. Žrtva je žrtva, bez obzira na ime i prezime, naciju i religijsku pripadnost i svaka žrtva iziskuje pijetet i poštovanje, a izvršitelj zločina, ukoliko želimo istinsko pomirenje i suživot mora biti priveden svjetlu pravde.
