Tekst koji slijedi temeljen je na znanstvenom radu dr. sc. Mije Belje s Fakulteta hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu, objavljenom u Zborniku radova sa znanstvenog skupa „Muslimansko (Bošnjačko) – hrvatski rat s posebnim osvrtom na oružane sukobe i stradanja Hrvata u središnjoj Bosni“, održanog u Vitezu 6. i 7. lipnja 2023. godine. Na temelju tog rada, ali i uz korištenje dodatne arhivske građe, vojnih dokumenata, zapovijedi, izvještaja te iskaza preživjelih svjedoka i članova obitelji žrtava, priređen je ovaj novinski prikaz.
U ovom tekstu događaji u selu Dušina u siječnju 1993. godine rekonstruiraju se kroz više izvora: službene vojne dokumente Armije Bosne i Hercegovine, civilne zapise, ali i iskaze svjedoka koji su preživjeli napad, zarobljavanje i likvidacije. Posebno mjesto zauzimaju svjedočenja Željke Rajić pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju, kao i iskazi Ive Filipovića, Mirka Kegelja, Franje Krište, Ružice Kegelj i Milenka Rajića, koji izravno potvrđuju sudbinu civila i zarobljenika u Dusini. Ti iskazi, promatrani zajedno s borbenim izvještajima, zapovijedima i naknadnim internim aktima zapovjednih struktura, omogućuju cjelovitu rekonstrukciju događaja koji su u službenim vojnim zapisima ostali djelomično ili potpuno prešućeni.
Napad postrojbi Armije Bosne i Hercegovine na Dusinu predstavlja prvi dokumentirani oružani sukob i zločin nad Hrvatima u središnjoj Bosni. Gledano u vremenskom kontekstu, taj događaj prethodio je masakru u Ahmićima za gotovo tri mjeseca, što Dušinu čini ključnom točkom za razumijevanje eskalacije nasilja i raspada savezništva između HVO-a i Armije BiH. Upravo u Dusini političke i vojne napetosti prerastaju u otvoreni oružani sukob, obilježen zarobljavanjem, ubojstvima i stradanjem civilnog stanovništva.
Zbog toga se u suvremenim povijesnim i znanstvenim analizama Dusina sve češće prepoznaje kao početak krvavog razdoblja hrvatsko-bošnjačkog sukoba u središnjoj Bosni. Kombinacija znanstvene analize, službenih vojnih dokumenata i svjedočkih iskaza pokazuje da se ne radi o izoliranom incidentu, nego o događaju koji je označio prijelomni trenutak – onaj u kojem se dotadašnji politički raskol nepovratno pretvorio u rat s teškim i dugotrajnim posljedicama za civilno stanovništvo.
Zločin nad Hrvatima u Dusini, počinjen 26. siječnja 1993. godine, označio je prvi masovni zločin pripadnika Armije BiH nad hrvatskim stanovništvom u središnjoj Bosni te početak otvorenih napada na položaje HVO-a. Tog dana pripadnici 7. muslimanske brdske brigade ubili su deset muškaraca – devet Hrvata i jednog Srbina iz Zenice koji se sa suprugom sklonio kod Hrvata u selu. Hrvatske kuće u Dusini bile su u potpunosti opljačkane, uništene i spaljene. Prema svjedočanstvima, njima su se pridružili i pripadnici odreda El Mudžahid, koji su pod povicima „Allahu ekber“ zarobili pripadnike HVO-a i oko četrdeset civila.
Ubijeni su: Draženko Kegelj, Mladen Kegelj, Niko Kegelj, Stipo Kegelj, Vinko Kegelj, Pero Ljubičić, Augustin Radoš, Franjo Rajić, Zvonko Rajić i Vojo Stanišić. Brutalnost zločina potresla je i same svjedoke – zapovjednik HVO-a Zvonko Rajić ubijen je i oskvrnjen na osobito okrutan način; prema iskazu njegove supruge Željke Rajić, danom pod prisegom pred Haaškim sudom, Šerif Patković, zapovjednik akcije, osobno se hvalio da je njezinu suprugu „izvadio srce“. Taj iskaz potvrđen je i videozapisima o pokolju u Dusini, koji su sačuvani kao dijelovi ratne dokumentacije.
Unatoč brojnim svjedočanstvima i dostupnim dokazima, za zločin u Dusini do danas nitko nije odgovarao. Ni tri desetljeća poslije u to selo nije se vratio nijedan Hrvat. Od prijeratnih 22.510 Hrvata na području Zenice, danas ih živi tek oko 8.000. Taj gubitak nije samo demografski, već i duboko društveni – nestanak čitavih zajednica i prekid kontinuiteta života koji je stoljećima postojao u središnjoj Bosni.
Zločin u Dusini dogodio se istoga jutra kada su napadnute i crte HVO-a kod Kiseljaka prema Kaćunima, te kod Busovače, Viteza, Novog Travnika i Uskoplja, što je bio znak šire koordinirane ofenzive Armije BiH protiv hrvatskih položaja u središnjoj Bosni. Ratno nasilje uskoro je poprimilo razmjere međunacionalnog sukoba koji je, kroz naredne mjesece, doveo do tragedija u Ahmićima, Trusini i drugim mjestima.
Dodatnu tamnu sjenu na ovaj događaj bacaju i kasnije spoznaje da su pojedini pripadnici stranih islamskih postrojbi – mudžahedini koji su sudjelovali u borbama u BiH – kasnije bili povezani s međunarodnim terorističkim organizacijama, uključujući i one odgovorne za napad na New York 11. rujna 2001. godine. Unatoč tim spoznajama, međunarodna zajednica, politički i medijski utjecajni krugovi ostali su nijemi, a bošnjačko političko vodstvo nikada nije bilo ozbiljno pritisnuto da preuzme odgovornost za taj oblik radikalizacije. Dusina je, dakle, daleko više od zaboravljenog sela – ona je simbol početka unutarnjeg rata, gubitka povjerenja i početka spirale nasilja koja je poharala središnju Bosnu. Njeni neistraženi tragovi i nerazjašnjena odgovornost ostaju trajna rana, ali i opomena da bez istine i pravde nema ni stvarnog mira ni povjerenja među narodima koji su, nekoć, dijelili isti prostor i iste nade.
Svjedočenje Željke Rajić pred Haškim sudom rekonstruira zločin u Dusini
Svjedočenje Željke Rajić pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju pruža detaljan i potresan uvid u događaje koji su se odvili 25. i 26. siječnja 1993. godine u selima Lašva i Dusina u srednjoj Bosni. Riječ je o iskazu civilne žrtve koja je izravno svjedočila napadu, zarobljavanju, mučenju i ubojstvima pripadnika hrvatske zajednice, uključujući i vlastitog supruga. Željka Rajić, domaćica iz Lašve, opisala je kako je njezin suprug Zvonko Rajić bio zapovjednik lokalne postrojbe HVO-a u selu u kojem je prije rata živjelo oko 300 Muslimana i šezdesetak Hrvata. Unatoč rastućim napetostima i informacijama o mogućem napadu, njezin suprug nije vjerovao da će doći do oružanog sukoba s dotadašnjim susjedima. U ranim jutarnjim satima 26. siječnja 1993. godine, Dusina je napadnuta. Prema svjedočenju, napad su izvele naoružane postrojbe koje su uz povike “Allahu ekber” okružile selo. U kući u kojoj su se nalazili civili – žene, djeca i starci – nije bilo naoružanih osoba niti organizirane obrane. Civili su izvedeni van, prisiljeni podići ruke, fizički zlostavljani i pod prijetnjom smrti. Svjedokinja je opisala kako su zarobljenici razdvojeni po dobi, kako su im skidani vjerski simboli, te kako su korišteni kao živi štit tijekom oružanih djelovanja. Nakon toga, oko trideset zarobljenih Hrvata – muškaraca u dobi od 18 do 68 godina, ali i djevojčica u dobi od tri do petnaest godina – zatvoreni su u kuću u Dusini.
Prema iskazu, u tu kuću je potom došao Šerif Patković, pripadnik 7. muslimanske brigade Armije BiH. Željka Rajić je pred Sudom izjavila da je Patković imao bilježnicu s imenima osoba koje će biti likvidirane. Jednog po jednog, prozivao je zarobljenike, odvodio ih van, nakon čega bi se čuli pucnjevi. Potom bi se vraćao, sjedio s preostalim zarobljenicima, jeo i pio, te nakon kraće stanke ponavljao postupak. Prva osoba koju je, prema svjedočenju, Patković ubio bio je njezin suprug Zvonko Rajić. Svjedokinja je navela da joj je Patković osobno opisao kako je njezin suprug ubijen – hicem u glavu – te da je nad njegovim tijelom počinjeno sakaćenje. Kasnije je tijekom sudskog postupka prepoznala i videosnimke tijela ubijenih. U svjedočenju su opisani i dodatni oblici mučenja: vezivanje žicom, premlaćivanje, sakaćenje tijela, kao i ponižavanje žrtava. Jedan od zarobljenika, devetnaestogodišnji Mladen Kegelj, prema iskazu, bio je prisiljen stajati bos i gol na snijegu, vezan i mučen. Istodobno s ubojstvima, imovina hrvatskih obitelji sustavno je pljačkana i uništavana. Ubijana je stoka, kuće su opljačkane, a osobna imovina – vozila, novac, kućanski aparati – odnesena ili zapaljena. Svjedokinja je izjavila da joj je oduzeto oko 100.000 njemačkih maraka, uz prijetnju da će biti ubijena kasnije. Zarobljeni civili su potom prebačeni u osnovnu školu u Lašvi, gdje su zadržani do jutra. Nakon toga su pušteni, uz oružanu pratnju. Tijekom postupka pred Sudom, svjedokinja je jasno identificirala Šerifa Patkovića kao osobu odgovornu za ubojstva njezina supruga i drugih zarobljenika. Na pitanje je li ikada čula da je Patković kažnjen za te zločine, odgovorila je: „Ne, nažalost, nikada.”
Prvi sukobi između dotadašnjih saveznika
U zadnjim danima siječnja 1993. mirno selo Dusina, smješteno u dolini rijeke Lašve između Busovače i Zenice, pretvorilo se u poprište jednog od prvih krvavih sukoba između tadašnjih saveznika – Hrvata i Muslimana (Bošnjaka). Taj događaj označio je početak otvorenih neprijateljstava između Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i Armije Bosne i Hercegovine (Armije BiH) u središnjoj Bosni. Prema vojnim i povijesnim izvorima, napad na Dusinu izvele su postrojbe 2. čete 2. bataljuna 7. muslimanske brigade 3. korpusa Armije BiH. Tijekom napada zarobljeni su i pogubljeni lokalni Hrvati i Srbi, među njima i pripadnici Hrvatske vijeća obrane (HVO). Iako u selu nije bilo organiziranog otpora, zločin je počinjen nad civilima i zarobljenicima koji nisu predstavljali prijetnju napadačima. Povjesničari navode kako je primarni cilj napada bio protjerivanje hrvatskog stanovništva iz Dusine i okolnih sela, unatoč činjenici da Hrvati ondje nisu činili većinu, naprotiv činili su debelu manjinu. Zbog toga ovaj događaj u povijesnim analizama zauzima posebno mjesto – kao prvi ratni zločin nad Hrvatima koji su počinile postrojbe Armije BiH u tom dijelu zemlje.
Širi politički i vojni kontekst – od savezništva do sukoba
Raspad bivše Jugoslavije i rat u Hrvatskoj snažno su utjecali na odnose u Bosni i Hercegovini. U prvim mjesecima rata Hrvati i Muslimani surađuju u zajedničkom otporu protiv srpskih snaga koje podupire JNA. No, već sredinom 1992. pojavljuju se prve napetosti između saveznika.U središnjoj Bosni – osobito u Vitezu, Novom Travniku, Gornjem Vakufu i Prozoru – sukobi postaju sve češći, a lokalno stanovništvo sve više gubi povjerenje u mogućnost suživota.Početkom 1993. međunarodna zajednica pokušavala je smiriti sukobe kroz Vance–Owenov mirovni plan, koji je predviđao podjelu BiH na deset provincija po nacionalnom ključu.Muslimanski i srpski politički predstavnici plan su odbacili, dok su ga Hrvati podržali – što je dodatno produbilo razlike i ubrzalo raspad političkog savezništva.U takvoj atmosferi nepovjerenja i vojnih priprema, niz lokalnih incidenata kulminirao je tragičnim napadom na Dusinu krajem siječnja 1993.
Geografija i značaj sela Dusina
Selo Dusina nalazi se u Lašvanskoj dolini, na području poznatom kao Lašvanska petlja, važnom prometno-vojnom spoju koji povezuje središnju Bosnu s ostatkom zemlje. Iako malo i pretežito civilno, selo je imalo strateški položaj. Stanovništvo je bilo mješovito – Hrvati, Muslimani i Srbi živjeli su od poljoprivrede i sitnog obrta.Napad na Dusinu stoga nije imao samo vojni, nego i duboko psihološki učinak, označio je kraj dotadašnjeg suživota i početak otvorenog rata između hrvatskih i bošnjačkih postrojbi.Nakon napada selo je spaljeno i opljačkano, a preživjeli su svjedočili o brutalnosti. Dusina je ubrzo postala jedan od prvih simbola stradanja Hrvata u središnjoj Bosni. Napad je bio uvod u širi sukob koji će tijekom 1993. i 1994. godine zahvatiti cijelu Lašvansku dolinu, donoseći najteže gubitke civilima s obje strane.Događaji iz Dusine često se promatraju kao prekretnica – trenutak kada se hrvatsko-muslimansko savezništvo nepovratno raspalo.Smještena na brdovitom području iznad ušća rijeke Lašve u Bosnu, Dusina je jedno od tipičnih sela središnje Bosne koje je u vrtlogu rata dobilo simbolično značenje. Svojim položajem između planina i dolina predstavljala je prostor strateškog značaja, dok je njezina etnička raznolikost – Hrvati, Muslimani i Srbi – odražavala složenost bosanske stvarnosti prije rata.
Etnički sastav prije rata
Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, Dusina je imala 251 stanovnika:
- 203 Muslimana (Bošnjaka)
- 37 Hrvata
- 8 Srba
- 3 Jugoslavena i drugih nacionalnosti
Susjedna sela imala su sličnu strukturu, a ukupno je u tom dijelu Lašvanske doline živjelo nešto više od 1100 ljudi. Unatoč razlikama, zajednica je funkcionirala mirno – sve do 1992. godine, kada su se ratni procesi prelili iz drugih područja Bosne i Hercegovine. Iako je Dusina administrativno pripadala Zenici, stanovnici – osobito Hrvati – gravitirali su prema Busovači, koja je bila pod kontrolom HVO-a. Ta “dvojna pripadnost” imala je golemu važnost u kasnijim događajima jer je određivala i vojni raspored snaga te logističke pravce koji su postajali presudni u nadolazećim sukobima.
Pogoršanje odnosa i vojna priprema
Krajem 1992. i početkom 1993. godine odnosi između HVO-a i Armije BiH naglo se pogoršavaju. U Gornjem Vakufu već su izbili sukobi, a područje Busovače i Dusine sve se više militarizira. Izvješća zapovjedništva 3. korpusa Armije BiH pokazuju da su sredinom siječnja 1993. uvedene pojačane borbene pripreme i raspored postrojbi na području Lašve. Istodobno, Glavni stožer HVO-a mobilizirao je lokalne postrojbe radi obrane hrvatskih naselja. Cesta Busovača – Kiseljak – Travnik postala je ključna komunikacija, a Dusina – njezina strateška točka. Sredinom siječnja 1993. iz Zenice stižu zapovijedi o podizanju borbene spremnosti. U operacije su uključene elitne jedinice Trećeg korpusa, među kojima i 7. muslimanska brigada, osnovana svega nekoliko mjeseci ranije, a već poznata po disciplini i borbenoj spremnosti. Njezin 2. bataljun, pod zapovjedništvom Šerifa Patkovića, imao je ključnu ulogu u pripremi akcije na području mjesne zajednice Lašva – uključujući selo Dusina. Zapovijedi i izvješća iz siječnja jasno pokazuju da se zenicko područje pretvaralo u središte iz kojeg će uskoro biti vođen napad.
Prvi incidenti i zarobljavanja – uvertira u tragediju Dusine – 23. siječnja 1993. – trenutak kada napetost prerasta u sukob
Napetost između Armije BiH i HVO-a dodatno je eskalirala 23. siječnja 1993. godine. Toga dana naoružani mještani Gornje Višnjice, sela s većinskim bošnjačkim stanovništvom, zarobili su trojicu pripadnika HVO-a koje su, prema vlastitim tvrdnjama, “zatekli u izviđanju položaja”. Na teren je ubrzo stigla Vojna policija Armije BiH iz Zenice. Zarobljeni Hrvati privedeni su na ispitivanje, a potom, nakon dogovora između zapovjedništava, predani Vojnoj policiji HVO-a. No, prilikom povratka, dogodio se novi incident – na željezničkoj stanici u Lašvi hrvatski civili su zaustavili vozilo Armije BiH, tražeći puštanje zarobljenika, ne znajući da su već oslobođeni. Nakon kraće svađe, situacija je izmakla kontroli i pretvorila se u oružani obračun. Sukob je okončan tek posredovanjem zajedničke patrole HVO-a i Armije BiH. Iako bez poginulih, incident je bio jasan signal da je stanje “na rubu” i da bi oružani sukob mogao izbiti svakog trena.
Kaćuni – početak otvorenog sukoba – 24. siječnja 1993. – krv u prometnom središtu Lašvanske doline
Već sljedećeg dana, 24. siječnja, Armija BiH ponovno je uspostavila kontrolni punkt u Kaćunima, strateškom čvorištu između Busovače i Kiseljaka.
Tom prilikom došlo je do pucnjave – pripadnici Armije BiH otvorili su vatru na vozilo HVO-a u kojem se nalazio Ivo Petrović, dozapovjednik Vojne policije iz Busovače. Petrović je teško ranjen i prepušten bez pomoći, a nedugo potom je preminuo. Stradala je i civilna osoba koja je pokušala pomoći ranjenom zapovjedniku. Armija BiH u službenom je izvješću tvrdila da je HVO prvi započeo sukob bacanjem bombi – no kasniji dokazi pokazali su da se radilo o planiranoj provokaciji. Ovaj događaj bio je više od incidenta, bio je to iskra koja je zapalila već razvučenu liniju razdvajanja između hrvatskih i bošnjačkih postrojbi.
Blokada komunikacija i raspored snaga – nakon Kaćuna – potpuna blokada Lašvanske doline
Neposredno nakon kaćunskog sukoba, zapovjednik Štaba obrane okruga Zenica Džemal Merdan izdao je zapovijed o zatvaranju prometnice Zenica – Busovača. Njezino osiguranje povjereno je pripadnicima Armije BiH raspoređenima na području Lašvanske petlje. Na taj je način hrvatsko stanovništvo Busovače i Kiseljaka faktički odsječeno od zaleđa, dok su se bošnjačke postrojbe međusobno povezivale u smjeru Zenice, Kaćuna i Kaknja. Na terenu su već bile raspoređene borbene snage, uključujući 2. bataljun 7. muslimanske brigade.
Zapovijed izdana 23. siječnja jasno je navodila zadaću: „Osigurati komunikaciju Zenica – Lašva – Dusina – Šudine.“
Bio je to konkretan signal da se Armija BiH priprema preuzeti potpunu kontrolu nad cestovnim pravcem Zenica–Busovača i ukloniti svaku prisutnost HVO-a. Već 24. i 25. siječnja 1993. prve postrojbe 2. voda 2. bataljuna 7. muslimanske brigade pristigle su na područje Dusine i Gornje Višnjice. Njihovo raspoređivanje nije prošlo nezapaženo – lokalni zapovjednik HVO-a Zvonko Rajić dojavio je zapovjedništvu u Busovači da se u okolici okupljaju naoružani Bošnjaci i da prijeti ozbiljna opasnost. Rajićev vod tada je imao samo 42 vojnika, a na terenu se već nalazio znatno veći broj boraca Armije BiH i lokalnih dragovoljaca. U samom selu bilo je tek osam hrvatskih vojnika – brojčano zanemariva snaga pred nadolazećom vojnom operacijom.
Znaci nadolazeće tragedije – formalni povod za napad
Dana 25. siječnja nekoliko hrvatskih obitelji iz Lašve, u strahu od napada, sklonilo se kod sunarodnjaka u Dusini. Istoga dana, Zapovjedništvo 7. muslimanske brigade poslala je izvješće 3. korpusu Armije BiH tvrdeći da su “položaji 2. voda napadnuti od HVO-a”. Takva tvrdnja nije potvrđena iz hrvatskih izvora, ali je poslužila kao izgovor za početak napadne operacije. Pripadnici bošnjačke brigade rasporedili su se iz smjera većinski muslimanskog dijela sela prema hrvatskim kućama Kegelja.
Napad na Dusinu – 26. siječnja 1993., 7. muslimanske brigade i PDO-a
U ranim jutarnjim satima 26. siječnja 1993. napad su izveli pripadnici 2. bataljuna 7. muslimanske brigade i Protudiverzantskog odreda (PDO) iz Zenice. Krećući se s kote 852, nadmoćne postrojbe Armije BiH napale su hrvatske zaseoke Kegelji i Brdo, gdje su se nalazili civili i mali broj pripadnika HVO-a. Napad je bio iznenadan. Većina hrvatskih vojnika bila je nespremna — petorica su se odmah predala, jedan je poginuo pri pokušaju bijega. Ubrzo je uslijedilo zarobljavanje civila — žena, djece i starijih — koji su zatvoreni u kuću Stipe Kegelja. Zarobljenike je lokalni zapovjednik Edin Hakanović iskoristio kao “živi štit” kako bi natjerao hrvatske branitelje na predaju. Žene su tjerane da dozivaju svoje muževe i sinove koji su držali liniju obrane na zaseoku Brdo. Bio je to očajnički prizor – ostatak sela već je bio pod kontrolom Armije BiH, a hrvatski dio u potpunoj opsadi.
Ubojstvo zapovjednika Zvonke Rajića
Kada je čuo da su civili zarobljeni, zapovjednik lokalnog voda HVO-a Zvonko Rajić odlučio je, s još šest suboraca, krenuti u selo na poziv Armije BiH, vjerujući da ide na pregovore. Međutim, odmah po dolasku razoružani su i zarobljeni. Prema svjedočanstvima, Rajić je kasnije pokušao pobjeći, no teško je ranjen i prisiljen da ga njegovi ljudi nose. Na mjesto događaja dolazi Šerif Patković, zapovjednik 2. bataljuna. Kada je Rajić zatražio pomoć, Patković mu je, prema izjavama svjedoka, prišao i iz pištolja Scorpion pucao u glavu – pred zarobljenicima i vojnicima.
Strijeljanja u Kegelja kućama
U poslijepodnevnim satima 26. siječnja, šest zarobljenih pripadnika HVO-a i dvojica starijih civila izvedeni su iz kuće Stipe Kegelja i postrojeni pred vojnike 7. muslimanske brigade.
Zapovijed za njihovo pogubljenje dao je Vehid Subotić – “Geler”.
Ubijeni su:
- Augustin Radoš
- Stipo Kegelj
- Niko Kegelj
- Vinko Kegelj
- Vojislav Stanišić (civil srpske nacionalnosti)
- Pero Ljubičić
Franjo Krišto i Ivica Kegelj preživjeli su strijeljanje i prisiljeni pokopati tijela ubijenih u garažu – na mjestu gdje su već ležali ranije ubijeni Dražen Kegelj i Franjo Rajić.
Službena priopćenja i pokušaj prikrivanja istine
Dok su se pucnji u Dusini još čuli, Zapovjedništvo 3. korpusa Armije BiH objavila je službeno priopćenje u kojem se zločin pokušao opravdati “napadom HVO-a na muslimanske civile”. U njemu se tvrdilo da je Zvonko Rajić “poginuo u međusobnom sukobu Hrvata tijekom pljačke kuća”.Kasnije je potvrđeno da su ovi navodi potpuno proturječni dostupnim dokazima i svjedočanstvima, te da je napad bio unaprijed planirana vojna operacija s etničko-strateškim ciljem.
Do kraja dana 26. siječnja Armija BiH potpuno je ovladala Dusinom. Hrvatsko stanovništvo koje je preživjelo odvedeno je u improvizirani logor – školu “Ivo Lola Ribar” u Lašvi, dok su domovi spaljeni, a selo opljačkano. Prema vojnim izvješćima, zarobljeno je “30 bojovnika HVO-a”, no u stvarnosti je među njima bilo mnogo civila. Najmanje deset osoba ubijeno je – osam zarobljenika i dva civila.
Dusina – prvi masovni zločin hrvatsko-bošnjačkog rata
Zločin u Dusini, koji su počinili pripadnici 7. muslimanske brigade Armije BiH 26. siječnja 1993., predstavlja prvi masovni ratni zločin unutar hrvatsko-bošnjačkog sukoba u BiH. Prema dokumentima i svjedočanstvima – uključujući spise ICTY-a i presudu Suda BiH protiv Vehida Subotića – napad nije bio spontan, već rezultat planskih vojno-političkih odluka unutar 3. korpusa Armije BiH. Zločin je imao strateške posljedice: hrvatska područja središnje Bosne bila su presječena, a Armija BiH uspostavila je kontrolu između Zenice i Busovače.
U danima nakon napada, iz Zenice su izdana priopćenja u kojima se odgovornost prebacivala na HVO, dok su stvarni događaji prikazivani kao “obrambena akcija”. Takva praksa službenog relativiziranja postala je česta u kasnijim tumačenjima, no vojne zapovijedi i svjedočanstva jasno potvrđuju da je napad bio unaprijed planiran i izveden po točno određenom vojnom rasporedu.
Tragovi i simbolika Dusine
Zločin nad Hrvatima u selu Dusina, počinjen 26. siječnja 1993. godine, obilježio je prijelomni trenutak u ratu u središnjoj Bosni – trenutak kada su se raspali krhki mostovi povjerenja između dotadašnjih saveznika, Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i Armije Bosne i Hercegovine (ABiH). Ono što je dotad bio zajednički otpor protiv vanjskog neprijatelja, pretvorilo se u unutarnji sukob obilježen brutalnošću, osvetom i strahom.
Napad postrojbi Armije BiH na Dusinu nije bio samo vojna akcija – bio je to događaj koji je razbio svaku preostalu iluziju o zajedništvu među hrvatskim i bošnjačkim stanovništvom središnje Bosne. Civili i pripadnici HVO-a, koji su se predali ili bili zarobljeni, ubijani su bez suđenja, a scena krvavih zločina u tom malom selu postala je prva jasna najava onoga što će se nekoliko mjeseci kasnije dogoditi u Ahmićima ali i drugim selima ovog područja.
Među ubijenima bio je i Zvonko Rajić, zapovjednik HVO-a koji je zarobljen, ponižen i potom usmrćen na osobito brutalan način. Njegova tragična smrt postala je simbol stradanja hrvatskih vojnika i civila u trenucima sloma zajedničke frontne crte, ali i paradigma bezobzirnosti koja je obilježila početak međusobnog rata. Brutalnost postupanja s Rajićem i njegovim suborcima bila je odraz moralnog sloma koji je zahvatio obje zajednice.
Zločin u Dusini bio je prvi u nizu, i on je otvorio vrata zlu koje se kasnije prelilo kroz cijelu središnju Bosnu. Nasilje počinjeno nad Hrvatima u Dusini prethodilo je zločinu nad Bošnjacima u Ahmićima – i upravo se u tom slijedu nalazi ključ razumijevanja početka međusobnog rata i spirale osvete koja je uništila susjede, prijatelje i zajednice. Nakon Dusine više ništa nije bilo isto: povjerenje je nestalo, a dotadašnje zajedničke crte obrane pretvorile su se u bojišnice između donedavnih saveznika. Dusina je tako postala rana, ali i simbol. Rana za obitelji koje su izgubile svoje najmilije, ali i simbol za cijelu središnju Bosnu, simbol početka krvavog poglavlja koje će proizvesti Ahmiće u travnju 1993. godine. Za zločin u Dusini, unatoč svjedočanstvima i dokazima, nitko nikada nije odgovarao. Upravo ta nekažnjenost bila je plodno tlo na kojem je procvjetalo novo nasilje i osvetnički poriv, dok su prave žrtve – obični ljudi – ostajali zatvoreni u šutnju i nemoć.
Brutalnost zločina u Dusini nije bila samo fizička – on je bio moralni i duhovni udarac čitavom kraju. Ljudi koji su do jučer dijelili stolove, radili na istim poljima i slavili zajedničke blagdane, odjednom su se našli na suprotnim stranama nišana. Propaganda, politički interesi i širenje nepovjerenja učinili su svoje: brat je postao neprijatelj, a dom susjeda – bojno polje. U širem kontekstu, Dusina ostaje ključni povijesni marker. To je mjesto na kojem je počeo unutarnji rat koji će razoriti tkivo zajedničkog života u središnjoj Bosni. Zločini koji su uslijedili – poput Ahmića – samo su nastavak tragedije koja je svoj početak imala upravo u Dusini. Svaka od tih postaja krvavog puta podsjeća koliko su lako zlo i mržnja mogli nadvladati razbor i moral. Tragovi Dusine vidljivi su i danas, tri desetljeća kasnije – u šutnji praznih kuća, u neoznačenim grobovima i u nijemom sjećanju preživjelih koji još traže istinu. Ona nas uči da nijedan narod nema monopol nad žrtvom i da nijedan zločin ne smije biti zaboravljen, bez obzira tko ga je počinio. Dusina stoji kao opomena da rat ne uništava samo živote – on briše i sjećanje na ono što smo bili prije njega. A dokle god se tragovi tih zločina prešućuju ili relativiziraju, njihova simbolika ostaje živa – kao podsjetnik na visoku cijenu mržnje i na nužnost pomirenja koje mora počivati na istini, pokajanju i dostojanstvu žrtve.
ANALIZA DOKUMENTACIJE – „ISKAZI DUSINA“
Borbeni izvještaj Općine Zenica (22.–27. siječnja 1993.): dokument koji potvrđuje organiziranu vojnu operaciju
Borbeni izvještaj Općine Zenica, sastavljen u razdoblju od 22. do 27. siječnja 1993. godine, predstavlja službeni vojni dokument Armije Republike Bosne i Hercegovine u kojem se opisuje djelovanje interventnih i borbenih jedinica na području Lašve i Dusine. Riječ je o klasičnom operativnom izvještaju kakvi se sastavljaju nakon provedenih vojnih aktivnosti, s ciljem informiranja zapovjedne strukture o tijeku operacija, razmještaju snaga i ostvarenim ciljevima. U dokumentu se navodi da su jedinice Armije RBiH izvodile napadna djelovanja, da je došlo do borbenih kontakata s protivničkim snagama te da su tijekom operacije zarobljeni pripadnici HVO-a. Posebno se ističe činjenica da su postrojbe nakon borbenih aktivnosti izvršile kontrolu terena, što podrazumijeva uspostavu potpune vojne dominacije nad područjem na kojem su se operacije odvijale. Izvještaj detaljno smješta događaje u točno određen vremenski okvir – kraj siječnja 1993. – koji se u potpunosti podudara s datumima masakra u Dusini. Time ovaj dokument postaje ključna karika u rekonstrukciji događaja jer potvrđuje da su u vrijeme ubojstava civila i zarobljenika na tom području djelovale regularne, organizirane vojne formacije, pod zapovjednom strukturom Armije RBiH. Iako izvještaj ne spominje civilne žrtve, mučenja ili pogubljenja, njegova važnost leži upravo u onome što potvrđuje, ali ne elaborira. Dokument nedvojbeno potvrđuje:
- prisutnost organiziranih i zapovijedanih vojnih jedinica na području Dusine i Lašve,
- činjenicu da su tijekom operacije zarobljeni pripadnici protivničke strane,
- da se radilo o planskoj i koordiniranoj vojnoj akciji, a ne o spontanom ili neorganiziranom sukobu.
Izostanak spominjanja civilnih žrtava i kasnijih pogubljenja ne može se tumačiti kao dokaz da se ona nisu dogodila, nego prije kao tipičan obrazac službenog vojnog izvještavanja u kojem se fokus stavlja isključivo na vojni aspekt operacije, dok se eventualni ratni zločini izostavljaju ili prešućuju. U kontekstu svjedočenja Željke Rajić i drugih civilnih iskaza, ovaj borbeni izvještaj dobiva dodatnu težinu. On potvrđuje da su zločini u Dusini počinjeni u uvjetima potpune vojne kontrole područja, nakon zarobljavanja protivničkih pripadnika i civila, što isključuje mogućnost kaotičnog ili nepredvidivog razvoja događaja. Time se dodatno učvršćuje zaključak da su ubojstva i zlostavljanja počinjena tijekom, odnosno neposredno nakon organizirane vojne operacije. Zbog toga ovaj dokument predstavlja jedan od temeljnih dokaza da se u Dusini nije radilo o izoliranom incidentu ili stihijskom nasilju, nego o događajima koji su se odvijali unutar jasno definiranog vojnog konteksta, pod odgovornošću zapovjednih struktura koje su o toj operaciji bile informirane i koje su o njoj sastavljale službene izvještaje.
Povjerljiva zapovijed 7. muslimanske brigade: pokušaj kontrole nakon događaja u Dusini
Dokument označen kao povjerljiva zapovijed 7. muslimanske brigade, koji se nalazi na stranicama 4 i 5 dostavljene arhivske građe, predstavlja interni akt zapovjedne strukture Armije Republike Bosne i Hercegovine donesen neposredno nakon događaja u Dusini. Sama oznaka povjerljivosti upućuje na činjenicu da se radi o dokumentu namijenjenom isključivo unutarnjoj uporabi, bez namjere javnog objavljivanja. U zapovijedi se nalaže hitno i sustavno prikupljanje svih raspoloživih izvještaja, zapisa, bilješki i drugih akata koji se odnose na događaje u Dusini. Takva formulacija jasno pokazuje da zapovjedna razina već u tom trenutku raspolaže informacijama o ozbiljnim incidentima na terenu te da smatra potrebnim objediniti sve podatke na jednom mjestu. Posebno je važno naglasiti da se ne radi o rutinskom administrativnom postupku, već o izvanrednoj mjeri koja se poduzima nakon događaja s potencijalno teškim posljedicama. Zapovijed nadalje nalaže provođenje interne istrage s ciljem utvrđivanja „činjenica i odgovornosti“. Iako se u dokumentu ne navode konkretni zločini, sama potreba za istragom implicira da je zapovjedništvo bilo svjesno da su se na terenu dogodile radnje koje nadilaze uobičajena borbena djelovanja. Interna istraga, međutim, ostaje unutar vojnih struktura, bez ikakvog spominjanja obavještavanja civilnih ili pravosudnih institucija. Posebno indikativan dio zapovijedi odnosi se na ograničavanje istupa u javnosti. U dokumentu se izričito nalaže da se svi javni nastupi, izjave i davanje informacija o događajima u Dusini mogu provoditi isključivo uz prethodno odobrenje nadređene zapovjedne razine. Ova odredba jasno pokazuje nastojanje da se uspostavi potpuna kontrola nad informacijama koje bi mogle dospjeti u javnost, medije ili međunarodne institucije. Činjenica da se Dušina u zapovijedi izravno imenuje kao lokacija događaja koji zahtijeva hitnu obradu dodatno potvrđuje da se nije radilo o marginalnom ili sporednom incidentu. Naprotiv, Dušina se tretira kao posebno osjetljivo područje, čiji su događaji izazvali zabrinutost unutar same zapovjedne strukture 7. muslimanske brigade. U kontekstu kasnijih svjedočenja civilnih žrtava i dokumentiranih iskaza o masovnim ubojstvima i mučenjima, ova zapovijed poprima dodatnu težinu. Ona pokazuje da su nadređene strukture bile svjesne da se u Dusini dogodilo nešto što zahtijeva hitnu reakciju, ali istodobno otvara pitanje stvarne namjere takve reakcije: je li cilj bio utvrđivanje i sankcioniranje odgovornih ili prije svega upravljanje informacijama i sprječavanje njihovog nekontroliranog širenja. Zbog svega navedenog, povjerljiva zapovijed 7. muslimanske brigade predstavlja ključni dokaz da događaji u Dusini nisu prošli nezapaženo unutar zapovjednog sustava Armije RBiH. Umjesto da budu tretirani kao nepoznat ili izoliran incident, oni su odmah prepoznati kao ozbiljan problem, nad kojim je zapovjedna struktura nastojala uspostaviti administrativnu, istražnu i komunikacijsku kontrolu.
Zapovijed o postupanju sa zarobljenicima: naknadna formalizacija nakon izvršenih zločina
Zapovijed o postupanju sa zarobljenicima, sadržana na stranici 6 dostavljene dokumentacije, predstavlja još jedan interni akt zapovjedne strukture Armije Republike Bosne i Hercegovine, kojim se uređuje način postupanja prema zarobljenim pripadnicima HVO-a. U dokumentu se izričito navodi da su zarobljeni pripadnici protivničkih snaga prebačeni te da se s njima treba postupati u skladu s važećim pravilima i normama ratovanja. Na prvi pogled, riječ je o formalnoj zapovijedi koja bi trebala osigurati zakonito i humano postupanje sa zarobljenicima. Međutim, ključni element ovog dokumenta leži u njegovu vremenskom kontekstu. Zapovijed je donesena naknadno, nakon što su u Dusini već počinjena masovna ubojstva zarobljenih osoba, što je potvrđeno brojnim svjedočenjima civilnih žrtava, ali i kasnijim iskazima pred međunarodnim institucijama. Upravo ta vremenska diskrepancija čini dokument iznimno značajnim. Zapovijed ne prethodi događajima, ne pokušava ih spriječiti, niti se poziva na hitnu zaštitu osoba koje su već bile pod kontrolom vojnih snaga. Umjesto toga, ona dolazi u trenutku kada su zarobljenici već ubijeni ili nestali, čime poprima obilježja naknadne administrativne reakcije, a ne stvarne mjere zaštite. Unatoč tome, dokument ima veliku dokaznu vrijednost jer nedvojbeno potvrđuje da su zarobljenici postojali. Sama činjenica da se izdaje zapovijed o njihovom premještanju i postupanju s njima ruši kasnije tvrdnje da u Dusini nije bilo zarobljenih pripadnika HVO-a ili da su svi poginuli stradali u borbi. Ovaj dokument izravno potvrđuje da su određene osobe bile lišene slobode i nalazile se pod potpunom kontrolom vojnih struktura Armije RBiH. Time se otvara i ključno pitanje zapovjedne odgovornosti. Ako su zarobljenici postojali, ako su bili evidentirani i ako se o njima izdaju zapovijedi, tada njihova kasnija likvidacija ne može biti rezultat spontanog nasilja ili nepredvidivih okolnosti na terenu. Naprotiv, riječ je o osobama koje su se nalazile u statusu ratnih zarobljenika, za čiju sigurnost i život odgovara zapovjedna struktura koja je izdala ovu zapovijed. U kontekstu prethodnih dokumenata – borbenog izvještaja i povjerljive zapovijedi 7. muslimanske brigade – ova zapovijed dodatno zaokružuje sliku događaja u Dusini. Ona potvrđuje da su zapovjedne strukture bile svjesne zarobljavanja protivničkih pripadnika te da su tek nakon počinjenih zločina pokušale uspostaviti formalni okvir postupanja, čime se stvara dojam naknadne normalizacije situacije i administrativnog pokrivanja već izvršenih djela. Zbog toga zapovijed o postupanju sa zarobljenicima predstavlja jedan od ključnih dokumenata u dokaznoj građi. Ne zbog onoga što eksplicitno nalaže, nego zbog onoga što implicitno priznaje: da su u Dusini postojali zarobljenici, da su bili pod vojnom kontrolom i da su, unatoč toj činjenici, nestali ili ubijeni, bez ikakve dokumentirane zaštite ili sankcioniranja odgovornih.
Redovni i vanredni izvještaji Štaba obrane Zenica: službena slika bez civilnih žrtava
Redovni i vanredni izvještaji Štaba obrane Zenica, sadržani na stranicama 7 do 10 arhivske građe, predstavljaju niz službenih dokumenata kojima zapovjedna struktura Armije Republike Bosne i Hercegovine informira više instance o tijeku vojnih operacija na području Lašve i Dusine. Riječ je o standardiziranim vojnim izvještajima, pisanima administrativnim i operativnim jezikom, s jasno definiranim fokusom na vojni aspekt sukoba. U tim izvještajima detaljno se bilježe borbena djelovanja postrojbi Armije RBiH, uključujući vrijeme i smjer napredovanja, angažirane snage te ostvarene vojne ciljeve. Navode se podaci o poginulim i ranjenim pripadnicima Armije RBiH, čime se stvara dojam potpune i precizne evidencije vlastitih gubitaka. Također se spominje zarobljavanje pripadnika HVO-a, što potvrđuje da su protivnički vojnici tijekom operacija bili lišeni slobode i dovedeni pod kontrolu regularnih vojnih struktura. Jedan od pojmova koji se učestalo pojavljuje u izvještajima jest formulacija „čišćenje terena“. U vojnoj terminologiji, taj izraz označava uklanjanje protivničkih snaga i osiguravanje potpunog nadzora nad određenim područjem. Međutim, upravo ta formulacija, korištena bez ikakvog dodatnog objašnjenja, dobiva posebno značenje u kontekstu kasnije dokumentiranih masovnih ubojstava civila i zarobljenika u Dusini. Ono što u ovim izvještajima upadljivo nedostaje jest bilo kakav spomen civilnih žrtava hrvatske nacionalnosti. Nema bilješki o ubojstvima civila, o pogubljenjima zarobljenika, o mučenjima, niti o razaranju i pljački civilne imovine, iako brojni svjedočki iskazi i drugi dokumenti potvrđuju da su se upravo takvi zločini događali istodobno s vojnim operacijama koje izvještaji opisuju. Ta tišina nije slučajna niti beznačajna. Upravo selektivnost izvještavanja – precizno evidentiranje vlastitih vojnih gubitaka i uspjeha, uz potpuno izostavljanje civilnih žrtava i ratnih zločina – ukazuje na svjesno oblikovanje službene slike događaja. Izvještaji stvaraju narativ u kojem se operacije prikazuju kao legitimna vojna djelovanja protiv naoružanog protivnika, dok se sudbina civila i zarobljenika sustavno prešućuje. U kontekstu prethodno analiziranih dokumenata, posebno zapovijedi o prikupljanju informacija i zapovijedi o postupanju sa zarobljenicima, ovi izvještaji dodatno potvrđuju obrazac ponašanja zapovjednih struktura. Dok se unutar sustava raspravlja o potrebi interne kontrole informacija, službeni izvještaji prema višim razinama ostaju lišeni bilo kakvog spomena događaja koji bi mogli ukazivati na kršenja međunarodnog humanitarnog prava. Zbog toga redovni i vanredni izvještaji Štaba obrane Zenica imaju posebnu dokaznu vrijednost. Ne zato što izravno opisuju zločine, nego zato što demonstriraju način na koji su oni izostavljeni iz službene dokumentacije. Ta selektivnost potvrđuje da zapovjedne strukture nisu bile neinformirane o događajima na terenu, nego su aktivno sudjelovale u oblikovanju službenog zapisa koji je isključivao civilne žrtve i zarobljeničke likvidacije. U cjelini, ovi dokumenti pokazuju kako se kroz administrativni jezik i strogo vojni fokus može stvoriti privid zakonitog ratnog djelovanja, dok se istodobno prešućuju najteži zločini počinjeni nad civilima i zarobljenim osobama. Upravo ta diskrepancija između službenih izvještaja i svjedočkih iskaza čini ove dokumente ključnim dijelom dokazne građe u rekonstrukciji događaja u Dusini.
Izvještaj 3. korpusa i Izjava Kluba građana Zenice: sudar službenog zapisa i civilne stvarnosti
Izvještaj o borbenim djelovanjima 3. korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine, sadržan na stranicama 11 i 12 dokumentacije, predstavlja višu razinu službenog vojnog izvještavanja o događajima na području Lašve i Dusine. Kao dokument zapovjedne instance iznad lokalnih i općinskih struktura, on ima posebnu težinu jer potvrđuje da su informacije s terena bile poznate i proslijeđene unutar jasno definirane linije zapovijedanja. U izvještaju se navodi da su pripadnici HVO-a izveli napad, da su tijekom borbenih djelovanja zarobljeni, te da su potom predani vojnoj policiji. Ovakva formulacija stvara sliku standardnog vojnog postupanja u ratnim uvjetima: sukob, zarobljavanje protivničkih pripadnika i njihovo stavljanje pod kontrolu institucija zaduženih za pritvor i daljnje postupanje. Međutim, u cijelom dokumentu ne postoji ni jedan navod o pogubljenjima, nestancima, mučenjima ili ubojstvima zarobljenih osoba. Iz perspektive službenog izvještaja, sudbina zarobljenika završava njihovom predajom vojnoj policiji, čime se implicitno sugerira da su oni ostali živi i da se s njima postupalo u skladu s pravilima. Upravo u toj točki dolazi do oštrog i nepomirljivog raskoraka sa sljedećim dokumentom u spisu – Izjavom Kluba građana Zenice, koja se nalazi na stranicama 13 do 16 i predstavlja civilni, nevladin izvor nastao izvan vojnih struktura. Ovaj dokument donosi potpuno drugačiju sliku događaja u Dusini. Izjava Kluba građana Zenice detaljno navodi imena ubijenih Hrvata, opisuje načine na koje su ubojstva izvršena – uključujući strijeljanja, klanja i sakaćenja tijela – te evidentira nestale osobe čija sudbina u tom trenutku nije bila razjašnjena. Osim ljudskih gubitaka, dokument bilježi i materijalnu štetu: spaljene i opljačkane kuće, uništenu imovinu i sustavno nasilje nad civilnim stanovništvom. Posebno je značajno što se u ovoj izjavi navode konkretna imena počinitelja, ali i osoba na zapovjednim položajima. Time se odgovornost ne svodi na neodređene „nepoznate počinitelje“ ili „ratni kaos“, nego se jasno personalizira i povezuje s konkretnim strukturama moći na terenu. Kada se ova dva dokumenta čitaju zajedno, postaje očigledan duboki jaz između službenog vojnog narativa i civilne dokumentacije. Dok izvještaj 3. korpusa govori o zarobljavanju i institucionalnoj kontroli, civilni dokument svjedoči o masovnim ubojstvima upravo tih zarobljenika i civila. Dok se u vojnom izvještaju proces završava predajom vojnoj policiji, u civilnom iskazu on se nastavlja likvidacijama, mučenjem i nestancima. U dokaznom smislu, ova kombinacija dokumenata ima iznimnu važnost. Izvještaj 3. korpusa potvrđuje liniju zapovijedanja i činjenicu da su zarobljenici bili pod kontrolom regularnih struktura Armije RBiH, dok Izjava Kluba građana Zenice pokazuje što se s tim osobama u stvarnosti dogodilo. Upravo ta suprotnost ne oslabljuje, nego jača dokaznu vrijednost obje građe, jer ukazuje na sustavno izostavljanje ključnih činjenica iz službenih vojnih izvještaja. Zajedno, ova dva dokumenta ne prikazuju samo različite perspektive istih događaja, nego razotkrivaju mehanizam u kojem se ratni zločini brišu iz službenog zapisa, dok ih civilna zajednica pokušava sačuvati u pisanom tragu. U tom smislu, Izjava Kluba građana Zenice postaje nužan korektiv službenim vojnim dokumentima i ključni element u razumijevanju stvarnog razmjera zločina počinjenih u Dusini.
Svjedočki iskazi preživjelih: Filipović, Kegelj, Krišto, Ružica Kegelj i Milenko Rajić
Svjedočki iskazi Ive Filipovića, Mirka Kegelja, Franje Krište, Ružice Kegelj i Milenka Rajića čine ključni ljudski i dokazni temelj dokumentarne rekonstrukcije zločina u Dusini. Za razliku od službenih vojnih dokumenata, koji događaje prikazuju kroz hladan administrativni jezik, ovi iskazi donose neposredna svjedočanstva ljudi koji su se u siječnju 1993. godine našli u ulozi zarobljenika, civila ili članova obitelji žrtava. Iskaz Ive Filipovića potvrđuje da su nakon napada u Dusini zarobljeni i civili i pripadnici HVO-a, koji su potom držani pod naoružanom stražom, izloženi prijetnjama i fizičkom zlostavljanju. Filipović opisuje kako su zarobljenici odvođeni pojedinačno ili u manjim skupinama, nakon čega se više nisu vraćali. Njegovo svjedočenje jasno ukazuje da smrt tih osoba nije bila posljedica borbe, nego se dogodila nakon zarobljavanja, u trenutku kada su bili potpuno nemoćni. Mirko Kegelj u svom iskazu dodatno produbljuje ovu sliku, opisujući zarobljavanje, razdvajanje ljudi, sustavno zastrašivanje i mučenje. Posebno svjedoči o sudbini članova vlastite obitelji, čime se potvrđuje da su među žrtvama bili i civili. Njegovo svjedočenje govori o ponižavanju, vezivanju, premlaćivanju i izvođenju ljudi, nakon čega su se čuli pucnjevi ili su osobe nestajale bez ikakvog objašnjenja. Iskaz Franje Krište nadovezuje se na ta svjedočenja i potvrđuje isti obrazac postupanja. Krišto opisuje kako su zarobljenici bili pod stalnim nadzorom naoružanih postrojbi, kako su bili prisiljeni promatrati nasilje nad drugima te kako je strah sustavno korišten kao sredstvo kontrole. Njegovo svjedočenje dodatno potvrđuje da nasilje nije bilo stihijsko, nego plansko i ponavljajuće. Iskaz Ružice Kegelj donosi perspektivu civilne žrtve i žene koja je svjedočila odvajanju muškaraca od žena i djece te nestanku članova obitelji koji se nikada nisu vratili. Njezino svjedočenje opisuje atmosferu potpune bespomoćnosti i svijest zarobljenika da se nalaze u rukama ljudi koji odlučuju o njihovim životima bez ikakvih ograničenja. Iskaz Milenka Rajića dodatno zaokružuje ovu dokumentarnu cjelinu jer potvrđuje sudbinu zarobljenih osoba iz perspektive člana obitelji žrtve. Milenko Rajić svjedoči o nestanku i ubojstvu svojih bližnjih, o informacijama koje je dobio od preživjelih i o okolnostima u kojima su zarobljenici odvođeni, zlostavljani i likvidirani. Njegov iskaz potvrđuje da se radilo o osobama koje su bile nenaoružane i pod potpunom kontrolom, te da njihova smrt nije bila rezultat borbenih djelovanja, nego naknadnog nasilja. Zajedničko svim ovim iskazima jest dosljedan i međusobno podudaran opis ključnih elemenata: zarobljavanje, potpuna kontrola nad civilima i pripadnicima HVO-a, mučenje, psihičko zastrašivanje i likvidacija. Niti jedan svjedok ne opisuje pogibije u borbi; naprotiv, svi jasno naglašavaju da su žrtve bile lišene slobode i nenaoružane u trenutku ubojstva. U dokaznom smislu, ovi iskazi popunjavaju praznine koje ostavljaju službeni vojni dokumenti. Dok se u izvještajima govori o „zarobljavanju“ i „predaji vojnoj policiji“, svjedočki iskazi govore o stvarnoj sudbini tih ljudi nakon što su stavljeni pod kontrolu. Njihova međusobna podudarnost, ali i slaganje s ranijim svjedočenjima pred međunarodnim sudovima, čini ih koherentnom i teško osporivom dokaznom cjelinom. Zajedno, iskazi Filipovića, Kegelja, Krište, Ružice Kegelj i Milenka Rajića ne predstavljaju samo osobne tragedije, nego trajni pisani dokaz o zločinima počinjenima u Dusini. Oni jasno pokazuju da su ubojstva i mučenja bili stvarni, sustavni i poznati na terenu, ali su izostali iz službenih zapisa, čime dodatno naglašavaju jaz između dokumentirane vojne slike i stvarnog iskustva žrtava.
- Oznake:
- Dusina