Subota, 28 studenoga, 2020

Đorđe Balašević piše za Večernji: Ima nekih novih pjesama kojima bez mene nema spasa

Pročitajte i ovo

Opet puno smijeha s bakom Marom iz Fojnice: “Ne bojim se ni policije, ni korone” (VIDEO)

Ekipa s portala Dolina Lašve info posjetila je baku Maru iz Fojnice, sela Božići i ponovno nas počastila dobrom...

FIFA zbog smrti Maradone odgodila objavljivanje ljestvice za studeni

FIFA je trebala u četvrtak objaviti najnoviju ljestvicu reprezentacija, no zbog smrti argentinske nogometne legende i jednog od najboljih nogometaša...

JKP “Komunalac” Busovača: Obavijest o prikupljanju posebnih kategorija otpada

U sklopu poduzeća JKP „Komunalac“, u ulici S.S.Kranjčevića možete odložiti posebne vrste otpada: otpadna ulja, otpadne baterije i akumulatore,...
Bojim se da bi ovo moglo ispasti pomalo kaotično? Počašćen pozivom da napišem nešto za prvi „Obzor“ u novom formatu, olako sam pristao da to bude bez postavljenih pitanja. A znao sam da nikad ne izađe na dobro kad se sam zapitam o nečemu…

Imao sam cijelu svoju stranicu, neku vrstu poetske kolumne, još u gimnazijskom listu maštovito nazvanom „Gimnazijalac“ (‘ko li se samo sjetio!?), bile su to pjesme koje se nisu rimovale, pisane su zbog uzdaha na velikom odmoru, a ne zbog natjecanja s „pravim pjesnicima“, ali je jedna od njih ipak prvonagrađena na glasovitijoj vršnjačkoj smotri. Da odmah raščistimo, sve se događalo pod šifrom, što otklanja svaku sumnju u vezi s protekcijom, uostalom, tad nikom osim mene nije bilo ni na kraj pameti da bih ja u stvari mogao biti Đorđe Balašević, a ni meni to još nije bilo potpuno jasno.

Da skratim priču, netko će već sve te pjesme iskopati na internetu, ja ih naravno nemam sačuvane, kao što nemam ni jedan „Gimnazijalac“ s početka sedamdesetih, a ni jednu uramljenu zlatnu ploču, uostalom. Moram vam priznati da nije loš osjećaj živjeti bez straha da će se na internetu otkriti nešto što bi te obrukalo, i često žalim što je taj trend krenuo desetak godina prekasno, koliko bi samo poremećenih istog časa bilo ušutkano da se jednim klikom moglo saznati što sam stvarno rekao na nekom tamo koncertu u Ljubljani, Splitu ili Domašincu. Lično, ni jedan jedini put nisam se upustio u nebeske pretrage što bi to o meni netko mogao znati bolje od mene samoga, i vjerojatno je to velikim dijelom i zasluga taštine, ali preveliki je rizik ugaziti u neki od onih komentara ovjerenih palcem okrenutim nadolje. Žao mi je svih stihova koje nemam sačuvane u nekoj svesci, sa svim onim facama koje sam škrabuckao po marginama, ali vjerojatno je tako i najpoštenije, da pjesme koje sam smišljao ostanu sačuvane nekako drugačije, a ne po fasciklima i arhivama…

Naša profesorica takozvanog materinjeg jezika, što se u mom slučaju tridesetak godina kasnije pokazalo u najmanju ruku problematičnim, bila je tajno zaljubljena u kneza Andreja Bolkonskog, a većina klipana iz zadnjih klupa bila je tajno zaljubljena u nju. Zvala se Slobodanka, i iskreno se nadam da se još uvijek tako zove, a to ime je, uzgred, malo kome pristajalo bolje nego njoj. Bilo bi logično da nam je u skladu s njim zadavala i „slobodne teme“ na pismenim zadacima, ali, koliko se sjećam, učinila je to samo jedan jedini put. Ako se itko zapita kakva je to uopće slobodna tema i mogla biti, ako je već zadana, polako dolazimo do onog što je profesorica i pokušavala da nas nauči, a to je da je svaka tema slobodna onoliko koliko je slobodan onaj tko o njoj piše. Drugim riječima, nije fazon izabrati petnaest suncokreta u vazi, nego je fazon razmazati ih po platnu na svoj način. Da ne budem suviše ohol stavljajući se odmah do van Gogha, ali i meni je pjesma koja mi je na početku takozvane karijere najviše značila bila napisana na tako otrcanu temu kao što je prva ljubav. U početničkom neznanju pokušao sam to zamaskirati naslovom „Još jedna od onih pjesama o prvoj ljubavi“, u Jugotonu su to bezdušno skresali u „Moja prva ljubav“, ali sve se to pokazalo totalno nebitnim u odnosu na sve one suncokrete koji se u pjesmi ne spominju, ali su se očito ljuljuškali svuda unaokolo…

Razrednica je, dakle, bila ta koja je kao profesorica književnosti, po difoltu, vodila i literarnu sekciju gimnazije. Nisam bio član, jer sam i na redovne satove odlazio samo kad bi me zlo natjeralo, ali ona je, na svoju ruku, poslala na konkurs i jednu od mojih pjesama koje su čekale da budu objavljene u sljedećem broju školskog lista. Obično sam svoje pjesme znao napamet, ali ni pamet nije ono što je nekad bila. Sjećam se samo da se pjesma zvala „Dani (radni naslov: Srozavanje jednog genija)“, i da je počinjala stihom „Mada se budim uglavnom svakog jutra, ja još ni jednom nisam prestao da sanjam“, i znam da to ne samo da nije neki naročit stih, nego nije stih uopće, ali to ipak datira dobrih pet godina prije pojave uglazbljenog Balaševića, na kog sam počeo da se ugledam. Ono dobro što mi je ostalo iz te faze bila je upravo poanta da se ne opterećujem temama. Drugim riječima, znate li ikog normalnog tko bi u svom prvom ulasku u studio snimio pjesmu „U razdeljak te ljubim“? Profesorica možda nije promijenila moj život, ali onih nekoliko pedagoga koje pamtim među silnim nastavnicima koje sam imao i izdvajalo se po tome što su znali prepoznati čiji život treba mijenjati, a na čiji paziti da ostane nepromijenjen…

Upozorio sam vas da bi ovo moglo biti potpuno nasumično skakanje s pasusa na pasus, ali neophodan mi je bilo kakav alibi zašto uopće išta pišem za Obzor, kao i preventivno objašnjenje o čemu sve ne bih znao da pišem ako se prevare pa me pozovu da to učinim još poneki put… Htio sam reći da imam određenih iskustava, kako s kolumnama tako i s izborom tema, ali kako to voli da kaže Deja Šapurika, jedan od junaka „Kalendara mog detinjstva“: “Izeš iskustva, svako novo me je samo činilo nesretnijim.” Tako se ni ja baš nisam usrećio iskusno čekajući posljednji rok za predaju teksta, sve u nadi da će se već dogoditi nešto o čemu bih mogao pisati, ali ta je taktika bila osuđena na propast samim tim što sam se nadao da će se dogoditi nešto lijepo. Već gotovo cijele godinu se lijepe stvari definitivno najstriktnije pridržavaju mjera o obaveznoj distanci od nas. Priroda je poduzela drastične mjere da nas nauči da se ponovno ponašamo prirodno, zamislila se nad pjesmom bradate žene u crvenoj svilenoj haljini, nad brodovima nakrcanima kontejnerima punim kokaina i migranata, kojima veselo mašu pomahnitali pedofili s kruzerskih paluba, prebrojila odbjegle psihijatrijske pacijente u predsjedničkim kabinetima, i skinula nam maske tako što nas je natjerala da ih mjesecima ne skidamo. Žao mi je ako sam nekog uvrijedio, ali još mi je više žao što neću stići uvrijediti sve one koji to odavno zaslužuju. Ne vjerujem da bi Priroda na ovo imala išta dodati, ali možda bi se poruka mogla vrtjeti oko pretjeranog ophođenja u rukavicama, i gumenih rukavica kojih se sad možemo nanositi do mile volje… Naravno da ovo nije nikakvo naučno objašnjenje pandemije, ali eksperata vam sigurno neće zafaliti. Pa, priznajte, da nam nije COVID-19, kako bismo i znali da se toliko genijalnih i pametnih stručnjaka krije među nama?

I što bi mi onda i preostalo? Trump i Biden? Tviteri predsjednika i premijera? Haaški tribunal, džihadist u Beču, pokop starca u otvorenom kovčegu. Odavno nije uspjeh biti više simpatičan, nego manje antipatičan. Lako je pričati o budućnosti, onome tko živi u srednjem vijeku. Njemu je i ovo danas daleka budućnost. I baš ga briga za utakmice bez publike, za turneju korone po lokalnim arenama, za jednu godinu ukradenu na pravdi Boga…

Ne pisati ništa ili pisati koješta? Baš i nije neki izbor…

Jednom me je policajac na Bregani stavio na stranu. Nitko to ne voli, pa ni meni nije bilo svejedno. Ali, izašao je iz one kućice, s mojom putovnicom, i pružio mi ruku uz nekoliko riječi toliko lijepih da je nepristojno da ih ja navodim. Samo stotinjak metara dalje, ako ih je i toliko, njegov mnogo namršteniji brkati kolega pročitao je ime iz iste one putovnice i ne gledajući me, što je valjda trebalo da mu da na važnosti…

– Đorđe Balašević? Bio je neki pjevač s tim imenom?

Mlađi kolega je na to provirio, prilično lako me identificirao, i dao to na znanje mrgudu, koji i dalje nije bio impresioniran…

– Stvarno? Vi ste to? Hodate li još po koncertima?

– Samo po svojim…

To ga je trebalo odobrovoljiti, ali samo ga je dodatno staljiniziralo. Ne patim od toga da me svako prepoznaje, naprotiv, mislim da bi bilo idealno kad bi me prepoznavali samo oni koji znaju tko sam…

– Ne… Mislim, pjevate li još?

Neki, od meni najbližih, prebacuju mi da imam suviše strpljenja i pristojnosti u ovakvim prilikama, ali nadao sam se da će mi, ako konačno nešto ukapira, već jednom vratiti i onu putovnicu…

– Samo kad me zlo natjera…

Nije neophodno naglašavati da ga ni to nije nasmijalo, a nije neophodno ni od ovog slučaja graditi studiju o tome kako je popularnost relativna jer to sam sve mogao učiniti već i na primjeru nekih spomenutih i nespomenutih političara, koji rijetko dobacuju preko granica i mnogo užih nego ta na Bregani…

Poanta je u onome „kad me zlo natjera“, što je naravno šala, ali i odličan šlagvort za to da sam prije nekog vremena raspakirao svoju gitaru, koja se nekim čudom raštimala mnogo manje nego ja. E, o tome bih već mogao pisati, ako ikog zanima, ima nekih novih, i nekih pjesama koje su tko zna zašto ostale nedovršene, i kojima bez mene nema spasa. Bilo bi tako dobro snimiti novu ploču, novi CD, ma novi mat’rijal, što kažu narodnjaci, znate na što mislim… Da, obično smo u ovo vrijeme utvrđivali datume božićnih koncerata…

Podcast UZOR

- Marketing -

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

- Marketing -

Posljednje objavljeno

Sutra prva nedjelja Došašća

„Bdijte!“ (Mk 13,37) – tako Isus sažimlje svoju slikovitu riječ o vjernom upravitelju koji utjelovljuje uspio kršćanski život. Isus...

Cikotić se vraća u optužnicu za ratni zločin nad Hrvatima Bugojna

Ministar sigurnosti BiH Selmo Cikotić (SDA) uskoro će se, uz brojne probleme, uključujući ubojstva, napade i pljačke koje u BiH svakodnevno izazivaju migranti koje...

Vitez: Održana komemoracija za Peru Gudelja

Danas je u Vitezu održana komemoracija za Peru Gudelja, gospodarstvenika, osnivača i suvlasnika poduzeća FIS d.o.o. Vitez. U oproštajnom govoru, predsjednik Federacije BiH Marinko Čavara...

Oglasila se inspekcija Ministarstva privrede KSB: Pojačana kontrola rada “na crno”

U uslovima otežanog poslovanja privrednih subjekata zbog pojave pandemije korona virusa (COVID-19) prisutni su slučajevi otpuštanja radnika i njihovo prijavljivanje na evidenciju Službe za...

VIDEO: Pronađen rijetki bijeli pingvin

Na otočju Galapagos otkriven je potpuno bijeli pingvin, objavila je uprava tamošnjega Nacionalnog parka, piše Hina. Turistički vodič prvi je put primijetio rijetku životinju na...

Podcast UZOR

- Marketing -

Pročitajte i ovo