Danas slavimo svetog Iliju proroka, rodom iz mjesta Tišba u Gileadu, koje se nalazilo u današnjem Jordanu. Djelovao je u Sjevernom kraljevstvu ili Izraelu, u devetom stoljeću prije Krista, za kralja Ahaba. Ime mu je ujedno i program, jer Ilija znači “moj Bog je Jahve”. Bio je velik i neustrašiv borac za monoteizam, koji je u ono doba bio u opasnosti zbog utjecaja pogana na kraljevskom dvoru.
Najveća neprijateljica bila mu je izraelska kraljica Izebela, Feničanka koja se udala za kralja Ahaba i aktivno promicala poganski kult. Predvođen Ahabom i Izebelom, narod se počeo odvraćati od Jahve i klanjati Baalu i Aštarti. Tu na scenu stupa Ilija kao neustrašiv borac za Jahvinu jedincatost. Izebela je dala posmicati gotovo sve Jahvine proroke, a na samom je dvoru djelovalo čak 450 Baalovih svećenika. Kao jedini Jahvin prorok u Izraelu, Ilija je prekorio kralja i kraljicu zbog zlodjela, zbog čega su ga se oboje htjeli riješiti.
Na brdu Karmelu određeno je natjecanje koje će pokazati je li pravi Bog Jahve ili Baal. Ilija je zaklao junca i stavio ga na žrtvenik, a isto su učinili i Baalovi svećenici. Svatko se molio svome bogu, pa nakon čije se molitve zapali žrtvenik, to je pravi Bog. Ilija je pobijedio jer je Jahve poslao oganj s neba koji je spalio žrtvu i žrtvenik i isušio svu vodu oko njega. Ilija je na to pobio sve Baalove svećenike i zato morao pobjeći u pustinju. Ondje ga je hranio gavran, donoseći mu svakoga dana po jedan kruh. Ilija je do kraja ostao vjeran Jahvi te je, izabravši za svoga nasljednika proroka Elizeja, na vatrenim kočijama uznesen na nebo.
Sveto pismo iznosi mnoge zgode vezane uz Iliju, od kojih je najpoznatija ona s udovicom iz Sarfate i njezinim sinom. Naime, Ilija je učinio čudo i u ćupovima siromašne udovice svakoga se dana stvaralo novo brašno i ulje, te joj je uskrisio sina. Zaštitnik je Bosne i Hercegovine, Đakovačko-osječke nadbiskupije i karmelskog reda. U našem ga narodu zovu i Ilija Gromovnik, jer se smatralo da je grmljavina znak da se Ilija po nebu vozi u svojim ognjenim kolima.
Kako je Ilija postao Gromovnik?
U staro doba se o Iliji govorilo kao o nevjernom čovjeku koji baš i nije mario za vjeru ni štovao Boga, dok je njegova žena bila izrazito pobožna i redovito išla u crkvu. Jedne nedjelje žena se ustala da pođe u crkvu i primijetila da se Ilija već na nogama i da se sprema kako bi radio nešto u polju i napasao stoku.
Žena ga tihim glasom, gotovo šapatom (nije smjela na njega vikati zato što bi on odmah buknuo k’o vatra, takav je ljutit znao biti) priupita zašto ne pođe s njom u crkvu, a kasnije će volove napasati no on nije reagirao na njezin poziv već je otišao u polje kako je i namjeravao. Žena ode u crkvu, a Ilijini roditelji ostadoše u sobici dulje odmarati jer im snaha reče da će ona umjesto njih sve napraviti.
Kada je Ilija došao na polje, dođe k njemu jedan čovjek pa mu reče: – Aoj Ilija, dobro si uranio. – Pa jesam, odgovori mu Ilija. Želim toga što više napraviti. – A znaš li ti, Ilija, opet će ovaj čovjek, tko sa tvojom ženom sada spava u vašoj bračnoj sobici? Iliji nije trebalo više, strašno se razljutio i kao nagao čovjek pograbio batinu, dotrčao u svoju sobicu i potukao sve živo.
Zaboravio je od zločestoće da mu tamo otac i majka spavaju. Kada je otišao u drugu sobu, vidje tamo svoju ženu kako mirno radi i priprema užinu i upita je: – Ženo, reče joj Ilija, pa zar te nisam upravo ubio, al’ ti nisi bila u našem kijeru? – Pa zašto bi me ubio Ilija, odgovori mu žena, što sam ti ja skrivila? Onda se Ilija sjetio i vidio što je učinio: – O Bože moj, pa ja sam svog oca i staru majku ubio! – Ej Ilijo, Ilijo, ja sam tebi rekla da ne treba raditi u mladu nedjelju jer ćeš zlo proći i jako nastradati.
To je možda bio nečisti duh pa je tebe tako smutio, reče mu žena. – Znaš što ženo? Kada zakopam svoju staru majku i oca, idem na ono mjesto i čekat ću ga dokle god bude trebalo, ma koliko godina bilo, uhvatit ću ga i zadaviti kad me je tako strašno zaludio. Tako je i bilo. Uzeo je Ilija pušku i otišao na ono mjesto i čekao, čekao. Kući uopće nije dolazio već mu je žena jelo morala donositi u polje.
Čekao je on i čekao toliko dugo da je i samom dragom Bogu dosadilo te sišao dolje i rekao Iliji: – Ilijo, Ilijo, koga tako dugo čekaš da si već i meni dosadio? – E, kaže Ilija, čekam onog zlog duha koji me je dobro izvarao pa sam zabunom ubio staru majku i oca. – Ej, Ilijo, kaže mu Bog, toga čovjeka nećeš nikada dočekati, on nema namjeru da ikad više prođe ovuda jer to nije čovjek već nečisti duh! Nego reci ti meni jel’ ti stvarno želiš vidjeti tog zloduha?, upita Bog. – Volio bih ga vidjeti više nego išta na svijetu, promptno mu odgovori Ilija. – Dođi, kaže mu Bog. Na moj desnu nogu stani, pa ćeš ga onda vidjeti.
Kad je Ilija stao Bogu na nogu, vidje kako obilaze okolo zemlje. Tada mu Bog pokaže jednog čovjeka kako ide oko njiva. Pograbi Ilija svoju lovačku pušku te kada je opalio na nečista duha i Bog se uplašio pa mu reče: – O, Ilijo, osušila ti se desna ruka, pa ti si tako puko da sam se i ja uplašio. Tebe ću ja, Ilijo, kaže mu Bog, učiniti svetim čovjekom. Ti ćeš od sada postati svetac i vječno ćeš ganjat nečistog duha. Tako i bi, od tog dana kada god Ilija puca na nečista duha, na zemlji grmi i munje sijevaju. Grom zato udari u drvo, u kolibu, u čovjeka, u sve ono gdje bi se mogao skriti nečisti duh na kojeg sveti Ilija neumorno puca svojom lovačkom puškom.
Nažalost, dosad ga nije pogodio, nije ga uspio ubiti jer je ovaj brži i od Ilije i od njegove puške, ali jednoga dana će zasigurno uspjeti u svom naumu i tada se ljudi više neće morati bojati gromova.