Na misama u crkvama danas se nosi liturgijsko ruho bijele boje, a Crkva slavi svetkovinu Krista Kralja svega stvorenja. Ova je svetkovina relativno novijeg datuma. Ustanovio ju je papa Pio XI. 1925. godine, nakon završetka Svetog jubileja, enciklikom Quas primas. Isprva se slavila u mjesecu listopadu.
Izvorna ideja uvođenja svetkovine bila je jasna: odgovoriti na jačanje liberalizma i sekularizma, koje je papa izričito osuđivao. Encilikom je katolicima upućen poziv da Kristovo Kraljevstvo nastoje ostvarivati i u društvenom životu, koliko god je to moguće, te da se zauzimaju za katoličke vrijednosti u javnom prostoru. U dokumentu se naglašavala i borba protiv ateističke države, koju je Pio XI. smatrao opasnošću svojega vremena. Krist je u enciklici proglašen Kraljem svega svijeta – jedinim istinskim Vladarem.
Danas se svetkovina tumači u širem, ponajprije duhovnom kontekstu. Time što je smještena na sam kraj liturgijske godine, Crkva želi naglasiti da je Krist Gospodar povijesti i vremena, Alfa i Omega, Početak i Svršetak. U Njemu svako stvorenje pronalazi svoj smisao. Kasniji su pape isticali da Kristovo Kraljevstvo nije političko, nego duhovno: ne ostvaruje se silom, nego snagom Duha Svetoga, te raste u istini i ljubavi.
Kristovi su učenici pozvani živjeti u ljubavi s bližnjima, prihvatiti svoj križ, odreći se oholosti i slijediti put blaženstava. Iako je Kraljevstvo Božje duhovne naravi, ono je već sada prisutno među krštenima – poput kvasca u tijestu – te će biti potpuno dovršeno tek na kraju vremena, kada će Krist doći suditi živima i mrtvima. Zato su vjernici pozvani činiti sve što mogu kako bi to Kraljevstvo već sada raslo u svijetu.
Drugi vatikanski sabor u konstituciji Gaudium et spes snažno naglašava upravo ovu dimenziju: Božje je Kraljevstvo otajstveno prisutno među nama, a svoju puninu dobit će Kristovim drugim dolaskom. Sabor je također pomaknuo naglasak sa strogo društveno-političkog značenja koje je Pio XI. davao svetkovini, prema njezinu duhovnom i eshatološkom smislu. U skladu s time, svetkovina je premještena s posljednje nedjelje u listopadu na posljednju nedjelju liturgijske godine, u studenome.
Time se jasno poručuje: Krist je Gospodar vremena i povijesti, Onaj s kojim sve počinje i u kojemu će sve imati svoj konačni dovršetak.
