U srcu Busovače, zahvaljujući velikodušnoj podršci Fondacije za muzičku, scensku i likovnu umjetnost, CESI Busovača organizirao je izložbu kojom se odaje počast jednom od najznačajnijih sinova ovog grada, vrhbosanskom nadbiskupu Marku Alaupoviću. Izložba, koja je privukla veliku pozornost, upotpunjena je i predavanjem o životu i djelu nadbiskupa, koje je vodio poznati busovački povjesničar i profesor, Dragan Ćosić.
Životopis Marka Alaupovića
Rođen u Busovači 10. svibnja 1885. godine, Marko Alaupović je kroz svoj život ostavio neizbrisiv trag u duhovnom i društvenom životu Bosne i Hercegovine. Sa dva brata također posvećena crkvenom životu, fra Anzelmom i don Dragutinom, Marko je bio dio obitelji duboko ukorijenjene u vjersku tradiciju.
Nakon završene osnovne škole, obrazovanje nastavlja u Isusovačkoj gimnaziji u Travniku, a svoj teološki put zaokružuje studijima u Sarajevu između 1903. i 1907. godine. Za svećenika Vrhbosanske nadbiskupije zaređen je 15. rujna 1907., nakon čega započinje svoju službu prvo kao vjeroučitelj, a zatim i kao duhovnik u Sarajevskoj državnoj bolnici.
Godine 1913., na inicijativu nadbiskupa Josipa Stadlera, Alaupović odlazi u Rim, a zatim i u Innsbruck, gdje 1916. godine doktorira. Njegova služba unutar crkve nastavlja se u raznim ulogama, od kanonika Vrhbosanskog kaptola do generalnog provikara vrhbosanske biskupije od 1945. godine.
Alaupovićeva posvećenost i predanost doveli su do njegovog biskupskog posvećenja u Beogradu 1950. godine. Nakon smrti nadbiskupa Ivana Evanđelista Šarića, 1960. godine imenovan je rezidencijalnim nadbiskupom i metropolitom vrhbosanskim, ulogu koju je obavljao s velikim poštovanjem i odgovornošću, aktivno sudjelujući na Drugom vatikanskom saboru.
Njegovo umirovljenje 13. siječnja 1970. godine označilo je kraj jednog bogatog i plodonosnog razdoblja u životu Crkve u Bosni i Hercegovini, ali njegovo naslijeđe i danas živi, kako kroz izložbu tako i kroz sjećanja onih koji su ga poznavali. Izložba o Marku Alaupoviću u Busovači ne samo da osvjetljava život ovog izuzetnog biskupa, već i naglašava važnost očuvanja kulturne i duhovne baštine.
