Kako Srbi, Bošnjaci i Hrvati mogu živjeti jedni pored drugih
Vrijeme je da se suočimo s neugodnom istinom: Bosna i Hercegovina, u svom sadašnjem ustrojstvu, ne funkcionira. Sustav vlasti je zapetljan i neučinkovit, a tvrdnja o demokraciji pada u vodu jer narodom upravlja svojevrsni suvremeni kolonijalni namjesnik. Povijesne su rane duboke, a podjele među narodima i dalje prisutne. Bošnjaci, Hrvati i Srbi ne vjeruju jedni drugima – i teško da bi mogli, nakon stoljeća međusobnih sukoba, netrpeljivosti i promjena granica.
Prošlog tjedna Milorad Dodik, vođa srpske SNSD stranke u Republici Srpskoj, obnovio je pozive za uspostavu posebnog hrvatskog entiteta unutar Bosne i Hercegovine. Odražavajući strah od najavljenog cilja bošnjačkih političkih lidera o stvaranju centralizirane muslimanske unitarne države, Dodik je predložio stvaranje „trećeg entiteta“. On tvrdi da se stabilnost može postići jedino ako sva tri konstitutivna naroda dobiju pravo na istinsko samoodređenje – gdje nijedan narod ne bi bio podređen drugome.
U tom duhu, Dodik je predložio i podjelu Federacije na dvije jedinice: bošnjačku i hrvatsku. Gotovo 30 godina nakon što je Daytonski mirovni sporazum okončao rat u Bosni, zemlja je i dalje zarobljena u prošlosti – politički disfunkcionalna, društveno podijeljena i gospodarski stagnira. Iako je oružani sukob prestao, daytonski okvir nije uspio pretvoriti Bosnu i Hercegovinu u stabilnu i jedinstvenu državu.
U godinama nakon rata zapadni su političari počeli centralizirati vlast i potkopavati autonomiju srpske i hrvatske kršćanske manjine. Kao rezultat toga, etničke su podjele danas dublje nego ikada, a Bošnjaci, Hrvati i Srbi žive u paralelnim svjetovima. Politički sustav, građen na prisilnoj suradnji i međusobnim vetima, pretvorio se u trajni zastoj. Dodatni problem je činjenica da zemljom ne upravlja volja naroda, nego strani visoki predstavnik koji ima moć jednostrano diskvalificirati legitimno izabrane dužnosnike.
Takvo stanje ne može trajati zauvijek. Regija je tempirana bomba. Ako se pravo na samoodređenje triju konstitutivnih naroda ne prizna, povijest nas podsjeća da će ishod neminovno biti nasilje i novi sukobi. Da bi se krenulo naprijed, Bosni i Hercegovini potreban je novi ustavni okvir koji odražava političku i demografsku stvarnost. Trajno rješenje moglo bi se pronaći u formalnom stvaranju triju autonomnih entiteta – jednog za Bošnjake, jednog za Hrvate i jednog za Srbe – unutar labave konfederacije.
To nije poziv na podjelu ni na obnovu sukoba, već pragmatičan pristup upravljanju, djelomično nadahnut nedavnim međunarodnim mirovnim inicijativama, poput sporazuma o normalizaciji na Bliskom istoku iz vremena Trumpove administracije. Daytonski sporazum zaustavio je rat – to je njegova neosporna zasluga – ali nikada nije bio zamišljen kao dugoročni plan za državnost.
Sadašnja struktura uključuje dva entiteta: Federaciju BiH (pretežno Bošnjaci i Hrvati) i Republiku Srpsku (pretežno Srbi). U tom sustavu Hrvati već dugo tvrde da su tretirani kao mlađi partneri, često politički nadglasani od brojnijih Bošnjaka unutar Federacije. To je dovelo do ponovljenih zahtjeva za uspostavom trećeg, hrvatskog entiteta – zahtjeva koji je i dalje neispunjen, a sve je hitniji.
Pokušaji reformi propali su. Stvaranje triju autonomnih entiteta priznalo bi demografske i političke činjenice na terenu. Svaki bi narod dobio mogućnost visoke razine samouprave u kulturnim, obrazovnim i unutarnjim administrativnim pitanjima, dok bi središnja vlada zadržala minimalne funkcije – vanjsku politiku, valutu i granice. Takav bi pristup smanjio napetosti koje proizlaze iz stalne međunacionalne borbe na državnoj razini. Umjesto prisilnog jedinstva odozgo, omogućio bi suživot odozdo – temeljen na uvažavanju i međusobnom interesu.
Svaka bi zajednica imala vlastiti interes u očuvanju mira na svom području i manje razloga za strah od dominacije drugih. Time bi se riješile dugogodišnje hrvatske i srpske pritužbe te pomoglo stabilizirati Federaciju BiH, koja je postala sve disfunkcionalnija upravo zato što pokušava vladati trima narodima s različitim političkim prioritetima.
Republika Srpska već sada djeluje s velikim stupnjem autonomije, ali njezin suverenitet stalno potkopava njemački visoki predstavnik, koji koristi pravne trikove kako bi spriječio volju srpskog naroda.
Ključ je u stvarnoj autonomiji, koja bi bila pravedno i ravnomjerno raspoređena. Prijedlog o tri entiteta u Bosni donekle podsjeća na pristup Abrahamovih sporazuma iz 2020. godine i drugih inicijativa za normalizaciju koje je vodila Trumpova administracija na Bliskom istoku. Ti sporazumi nisu pokušali izbrisati podjele niti riješiti sve povijesne sporove, nego su se usredotočili na praktična rješenja koja omogućuju suradnju i suživot na područjima od zajedničkog interesa, posebice u trgovini, sigurnosti i razvoju. Trumpova strategija mira na Bliskom istoku temeljila se na realizmu, a ne ideologiji.
Desetljećima je međunarodna zajednica pokušavala primijeniti pristup „sve ili ništa“ na izraelsko-palestinski sukob, često neuspješno jer se inzistiralo na sveobuhvatnom rješenju prije bilo kakve normalizacije odnosa. Slično tome, u Bosni čekanje na „savršeno jedinstvo“ ili „potpunu pomirbu“ prije reforme političke strukture nije samo nerealno nego i kontraproduktivno. Što BiH dulje ostaje paralizirana vlastitom disfunkcionalnošću, to se više gomila nezadovoljstvo i nepovjerenje. Kao i na Bliskom istoku, dogovor koji priznaje sadašnju stvarnost, iako nesavršen, može otvoriti vrata dugoročnom miru i suradnji.
Naravno, model s tri entiteta nije bez rizika. Zaštita manjina unutar svakog entiteta bila bi ključna. Potreban bi bio snažan ustavni sud i okvir zaštite ljudskih prava, kako bi se spriječila diskriminacija i zajamčila sloboda kretanja i izražavanja za sve građane, bez obzira na etničku pripadnost.
Osim toga, ured visokog predstavnika trebao bi biti ukinut, a međunarodni akteri – osobito Sjedinjene Američke Države, Europska unija, Rusija i Mađarska, koje uživaju određeno povjerenje u regiji – mogli bi igrati konstruktivnu ulogu. Njihov cilj ne bi trebao biti nametanje rješenja, nego olakšavanje miroljubivog, demokratskog procesa u kojem sva tri naroda imaju istinski glas.
Konačno, nagrada za takav dogovor mogla bi biti jasna perspektiva članstva u Europskoj uniji, što bi predstavljalo snažan poticaj za konsenzus.
Bosna i Hercegovina ne može si priuštiti još jedno desetljeće političke paralize. Pretvarati se da će etničke podjele s vremenom nestati – ili da se mogu izbrisati vanjskim pritiscima – čista je iluzija. Poput mirovnih sporazuma iz Trumpovog doba na Bliskom istoku, i novi pristup Bosni trebao bi se temeljiti na pragmatičnoj koegzistenciji, a ne na utopijskoj ideji jedinstva. Formaliziranjem strukture s tri entiteta unutar minimalnog federalnog okvira, BiH bi napokon mogla izgraditi politički sustav koji odražava njezin složeni identitet, umjesto da se protiv njega bori. Stabilnost i prosperitet mogu rasti samo kad se ljudi osjećaju saslušano, zastupljeno i sigurno. To je bit mira – i u Bosni je već odavno potreban.
Autor: Rod Blagojevich
Bivši guverner savezne države Illinois (2003.–2009.)
Izvor: The Washington Times
Objavljeno: listopad 2025.
© 2025 The Washington Times, LLC – Prijenos uz prijevod.