Polnoćka u banjolučkoj katedrali sv. Bonaventure i ove je godine okupila brojne vjernike željne božićne radosti, pjesme i zajedništva. No, ovaj Božić donio je prizor koji će se dugo pamtiti – banjolučki biskup Željko Majić nije stajao za oltarom, nego je sjeo za orgulje.
Razlog za to nije bio planiran niti protokolaran. Prehlada mu je oduzela glas, pa nije mogao održati propovijed. U isto vrijeme, redoviti orguljaš bio je angažiran na Polnoćki u Prnjavoru. U maloj biskupiji, gdje se često oslanja na snalažljivost i dobru volju, rješenja se ponekad ne traže u pravilima – nego u srcu, piše Večernji list.
I tako je biskup odlučio: ako već ne može govoriti – može svirati.
Te hladne božićne noći nije želio da vjernici ostanu bez pjesme. Jer, kako sam kaže, Polnoćka bez pjesme nije prava Polnoćka. Dok su se u crkvi palile svijeće, a vjernici zauzimali mjesta u klupama, biskup Majić sjeo je za orgulje i odande vodio slavlje – glazbom.
Propovijed je toga puta zamijenjena zajedničkom božićnom porukom biskupa Bosne i Hercegovine, no poruka večeri bila je jasna i bez riječi: pastir je tamo gdje je najpotrebnije.
Mnogi možda ne znaju da glazba biskupu Majiću nije strana. Još u sjemenišnim danima učio je svirati, a jedno je vrijeme bio i katedralni zborovođa u Mostaru. Iako su ga godine službe udaljile od klavijature, kako sam kaže, prsti pamte. Božićne se pjesme, dodaje, ne zaboravljaju – baš kao ni vožnja bicikla.
Tako je ove godine, umjesto riječi s propovjedaonice, govorio notama. I možda je upravo ta jednostavna gesta – biskup koji svira kako bi njegovi vjernici mogli pjevati – bila najljepša božićna propovijed.
Jer Božić ionako nije u savršenoj organizaciji, nego u blizini, toplini i spremnosti da se učini ono što treba. Pa makar to značilo da se biskup, barem na jednu noć, pretvori u orguljaša.