Vjerojatno nikada nećemo točno doznati zašto Benedikt XVI., za razliku od njegova predšasnika Ivana Pavla II., ili njegova nasljednika Franje, nije pohodio Bosnu i Hercegovinu. Možda, ipak, zato što su neki u Sarajevu vjerovali kako su veći Turci od (samih) Turaka. A možda i zato što ga je u posjet Mostaru pozvao – Komšić?!
Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik
Malo je zemalja u svijetu koje se mogu pohvaliti da su čak tri puta pružile gostoprimstvo dvojici poglavara Katoličke Crkve – i to tijekom (samo) 25 godina otkako je Bosna i Hercegovina međunarodno priznata kao neovisna država. Ivan Pavao II., koji je bio spreman doći i u ratu – 1994., kada je posjetio Hrvatsku – konačno je pohodio Sarajevo 1997., što su vjernici, ali i ostali građani doživjeli kao tračak nade da će život u napaćenoj zemlji, ipak, krenuti nabolje. A tadašnja temeljna Papina poruka Sarajevu „Srušite zidove nerazumijevanja“ aktualna je (nažalost!) i danas.
Proročke Franjine riječi
Drugi put, u lipnju 2003. Karol Jozef Wojtyla posjetio je Banju Luku. Bilo je to njegovo 101. putovanje izvan Italije, a za njega su bh. biskupi izabrali geslo Blaženi čista srca. Na misnom slavlju u Franjevačkom samostanu Petrićevac, na komu je sudjelovalo 40 000 vjernika, proglasio je blaženim Ivana Merza.
Aktualni papa Franjo posjetio je BiH u lipnju 2015., a geslo njegova pohoda bilo je Mir s vama. Sa stadiona Koševo uputio je snažan apel za mir i slogu među narodima upozorivši istodobno kako se danas vodi „treći svjetski rat u dijelovima, koga smišljaju oni što žele prodavati oružje“. Vrijeme poslije ovoga njegova pohoda, a ponajviše prošla godina i, sad već, strašni rusko-ukrajinski rat potvrdili su koliko je bio u pravu.
No, nakon preminuća Benedikta XVI. naprosto se nametnulo pitanje zašto on poput svoga predšasnika i svoga nasljednika nije za svoj apostolski pohod izabrao Bosnu i Hercegovinu. Poglavito jer je, evo, i ovih dana kada se opraštamo od ovoga uistinu velikoga Pape, naš kardinal Vinko Puljić podsjetio kako se kardinal Joseph Ratzinger još kao prefekt Kongregacije za nauk vjere zanimao za stanje u BiH, naročito tijekom rata, dok ga je poslije rata, svjedoči vrhbosanski nadbiskup u miru, osobito zanimao fenomen Međugorja. Potkraj listopada 2012. tadašnji je pak premijer Hrvatske Zoran Milanović posjetio Benedikta XVI., a nakon povratka svjedočio je službeni stav Vatikana da BiH nije država pro tempore, dakle privremena, slijedom čega (onda) nema promjena granica. Nedvojbeno je, eto, da se pokojni Papa zanimao za ovu zemlju pa, ipak, iako je, primjerice, početkom lipnja 2011. bio u dvodnevnom pastoralnom pohodu Hrvatskoj, nije svratio u prvo susjedstvo. Neće, doduše, poput Ivana Pavla II. ostati upamćen kao Papa putnik (a tako slobodno možemo zvati i neumorna hodočasnika Franju), ali… ovo pitanje ostaje. Nakon tužne vijesti s kraja prošle godine za sva vremena.
Papina prejaka riječ…
Jedan od odgovora zašto je to tako, mogao bi eventualno biti to što su neki Ratzingerovi stavovi o islamu izazvali nemale kontroverze. Prije svih, njegovo predavanje u rujnu 2006. na sveučilištu u Regensburgu – na komu je bio predstojnik Katedre dogmatike i povijesti dogme od 1969. do 1977., te vršio službu vicerektora – kojom je prigodom naveo riječi bizantskog cara iz XIV. stoljeća Manuela II. Paleologa. „Pokažite mi samo što je to novo Muhammed donio, i vidjet ćete samo zle i neljudske stvari poput zapovijedi da vjeru koju propovijeda širi mačem“, riječi su toga cara na koje se pozvao Ratzinger. I, jasno, izazvao gromoglasne prosvjede u islamskome svijetu. Štoviše, sunitski šeik u Bagdadu Mahmoud al-Issaoui pozvao je na protjerivanje vatikanskih veleposlanika iz svih islamskih zemalja. Na što je Sveta Stolica odgovorila kako Papina namjera nikada nije bila uvrijediti islam, jer ga Sveti Otac poštuje, ali „odbacuje vjerske motive pribjegavanja nasilju“.
A sve se zapravo dogodilo u trenutku kada je već službeno potvrđen posjet Benedikta XVI. Turskoj koju je imao pohoditi kao treći papa nakon Pavla VI. i Ivana Pavla II. Pa, iako je turska javnost, čak i ona sekularna, s negodovanjem primila tezu o „širenju islama mačem“, službenoj Ankari nije palo na um otkazati trodnevni posjet, od 28. studenoga do 1. prosinca 2006., uz obrazloženje kako svjetovna država Turska ne želi miješati vjerske rasprave u svoju politiku. A, zapravo, turska je diplomacija vjerovala kako bi se „sporni posjet“ poglavara Katoličke Crkve mogao čak pozitivno odraziti na težnje te zemlje da uđe u Europsku uniju. Iz Ministarstva vanjskih poslova priopćeno je (čak!) kako je riječ o prigodi za ponovno pokretanje razgovora između kršćanskog i islamskog svijeta.
Više od isprike
No, neki su krugovi, ipak, očekivali Papinu ispriku. Umjesto toga, on je, okrenuvši se prema Meki, molio u istanbulskoj Plavoj džamiji, što je bio drugi posjet nekog pape muslimanskoj bogomolji, nakon Ivana Pavla II. koji je za boravka u Siriji 2001. posjetio džamiju Omejida u Damasku. Nakon čega je istanbulski muftija Mustafa Cagrici, koji je bio nazočan na tom iznimnom događaju, kazao kako ta Benediktova gesta govori više od isprike zbog izjava „u kojima je islam povezao s nasiljem“. „Svojim držanjem (ruku prekriženih na trbuhu kao što čine muslimani) poslao je poruku muslimanima“, kazao je muftija, koji je i profesor teologije, za list Sabah.
Zanimljivo je, međutim, kako je dio turske javnosti, nakon prvotne zaglušujuće galame, pokazao razumijevanje za Benediktovo „sporno“ rujansko predavanje. Tako je, uoči njegova pohoda Bosforu, najveći turski dnevnik Hürriyet predbacio Papinim kritičarima da uopće nisu ni pročitali njegov govor u Regensburgu. Šef državnog Vjerskog ureda Ali Bardakoglu morao je priznati da su mu poznati samo odlomci iz govora, a upravo je on bio jedan od prvih koji su zatražili ispriku od Vatikana. Sada je Bardakoglu najavio da će nabaviti tekst cijelog Papina govora, što je Hürriyet prokomentirao riječima: „To je radije trebao učiniti prije nego što se izjasnio o toj temi.“
Što je, zapravo, kazao car, a što Papa
A onda je vjerojatno pročitao i ovaj dio Papina govora, onaj koji je uslijedio nakon citata što je podignuo onoliku prašinu: „… Onda car, nakon što je tako udario, opširno opravdava misao zašto je širenje vjere silom nesmisleno. To protuslovi Božjoj biti i biti duše. Citiram još jednom doslovno: ‘Bogu se ne sviđa krv i kad se ne djeluje prema umu (su<n lo>gw|), to je protivno Božjoj biti. Vjera je plod duše, a ne tijela. Kad netko nekoga želi privesti vjeri, potrebna mu je sposobnost dobra govora i pravilna mišljenja, a ne sile i prijetnje. Da se umna duša uvjeri, nije potrebna ruka, ubojito oruđe, niti inače neko sredstvo kojim se nekome može prijetiti smrću.’ Toliko Manuel“, posvijestio je predavač tezu koja ne bi trebala biti dvojbena. Nikomu!
Vratimo se, međutim, pitanju: Zašto nas je – i, zapravo, je li nas – Benedikt XVI. zaobišao? Je li moguće da su neki u Sarajevu htjeli biti veći Turci od Turaka?! (Za što, inače, povremeno, da ne velimo stalno, ima opravdanih dvojbi…)
Dakle, potkraj listopada 2007. Sveti je Otac primio Željka Komšića u Vatikanu zbog razmjene ratifikacijskih dokumenata Temeljnog ugovora između BiH i Svete Stolice. A već u travnju iduće godine, cijeneći doprinos potpisivanju ovog dokumenta, papa Benedikt je odlikovao sve članove Predsjedništva BiH iz saziva 2002. – 2006. i 2006. – 2010.
Je li Komšić imao mandat?!
Vrlo je, međutim, zanimljiv drugi Komšićev posjet Vatikanu u svibnju 2011. kada je predvodio bh. izaslanstvo na svečanost beatifikacije pape Ivana Pavla II. Tom se prigodom taj „hrvatski član“ Predsjedništva BiH susreo s Papom, državnim tajnikom Svete Stolice kardinalom Tarcisom Bertoneom te je posjetio i franjevačku baziliku Santa Maria in Araceoli u kojoj je pokopana bosanska kraljica Katarina Kosača. Nakon svetog misnog slavlja taj je vatikanski gost pozvao Svetog Oca u pastoralni posjet Mostaru.
Nije, istina, kazano kojem – zapadnom, u komu je Komšić osoba non grata, ili istočnom gdje žive njegovi glasači… Kako bilo, pozvani nikada nije došao u Bosnu i Hercegovinu koju su, vidjeli smo tijekom četvrt stoljeća, tri puta pohodila dvojica Rimskih biskupa. A sad, kad je – nažalost?! – ta mogućnost definitivno propala, podsjetimo se na dio Benediktove pregoleme intelektualne stečevine, kao još jedan odgovor onima koji su njegovo predavanje u Regensburgu – izvađeno iz konteksta – zloporabili optužujući ga kako je – čak!? – mrzitelj islama. I zbog čega (možda…) nikada nije vidio BiH.
„…U svakom slučaju, čvrsta vjera muslimana u Boga za nas je pozitivan izazov, svijest da smo svi pod Božjim sudom, zajedno s određenom moralnom baštinom i poštivanjem nekih normi koje pokazuju kako vjera da bi živjela, treba zajedničke izraze: nešto što smo donekle izgubili. S kritičke strane, potrebno je shvatiti i kulturalne slabosti religije koja je previše vezana uz knjigu koju smatra doslovce nadahnutom, sa svim opasnostima koje iz toga proizlaze. Koncept vjerske slobode možemo ponuditi religiji u kojoj presuđuje teokracija, odnosno neodvojivost državne vlasti od vjere. Mogli bismo im pokazati da Bog koji čovjeku ostavlja više slobode nudi nove prostore čovjeku i njegovu kulturnom razvoju“, govorio je (pokojni) Papa za kojega je egipatski isusovac i profesor islamskih studija i povijesti arapske kulture na Sveučilištu Sanit-Joseph u Beirutu Samir Khali Samir kazao kako je vjerojatno jedan od rijetkih koji su duboko razumijevali raznolikost suvremena islama i njegovu borbu da nađe svoje mjesto u suvremenom svijetu.
