IN MEMORIAM: Kata, Stjepan i Ivo – Troje anđela Skakave
Rano je jutro, 3. prosinca. Izmaglica je obavila posavsku ravnicu, ne dopuštajući jutru da se probije. Skakava sniva, ne sluteći da će to jutro postati jedno od najtužnijih u njezinoj povijesti. Troje mladih izlazi iz dvorišta – sestra Kata, 22-godišnjakinja s osmijehom koji grije, i njezina dva mlađa brata, Stjepan i 16-godišnji maloljetnik. Njihovi koraci odzvanjaju posavskom tišinom dok se udaljavaju, ostavljajući kuću i majku koja im maše s praga.
Nitko nije znao da je to posljednji put. Ni oni sami nisu slutili. Kuća nestaje iz vidokruga, a svijet, onakav kakvog su ga poznavali, ostaje iza njih. Iza izmaglice, na Malezijskom putu, njihov će put prerano završiti.
“Rajske ptice nad Skakavom”
Noć uoči tragedije, nebo iznad Skakave ispunile su rajske ptice, s pjesmom kakva se čuje samo jednom – kad najavljuje odlazak nevinih duša. Ljudi su se čudili njihovim glasovima, ne znajući da one plaču. Krila su im preletjela Skakavu, suze ostavljajući na kuće i drveće, tiho nagovještavajući neizrecivu tugu.
A onda se dogodila lomljava. Zvuk stakla, udarac koji je sve prekinuo. Klizav kolovoz na Malezijskom putu odnio je troje mladih života. Sestre i dvojice braće. Njihovi koraci nisu stigli do školskih klupa koje će od sada zauvijek ostati prazne.
“Tuga koja razdire”
Dan nakon nesreće, Skakava ne diše. U mjestu koje je nekad odjekivalo dječjim smijehom, danas vlada tišina. Trostruka rana u srcu obitelji, škole i cijele zajednice. Prazni školski stolovi, trostruka praznina u obiteljskom domu. Ni nadolazeći blagdani neće uspjeti vratiti svjetlost u Skakavu.
Otac, slomljen od tuge, gleda u daljinu. Majka prepoznaje suze svoje djece u jutarnjoj rosi. I dok svijet nastavlja dalje, vrijeme je zaustavljeno za Skakavu, za obitelj Geljić, za sve nas.
Vjeruje se da duše troje mladih sada putuju prema vječnosti. Ponekad će se, kažu, u noćima bez mjeseca, vratiti u liku bijelih golubova, nadlijetati Skakavu i ostaviti po jednu suzu na majčinom pragu. Suza koja će mirisati na ljubav, na tugu, ali i na vječnost.
I kada majka osjeti tu suzu, barem na trenutak će joj duša pronaći mir. Jer znat će da njezina djeca nisu otišla zauvijek. Znat će da su tu, među svojima, pokrivajući jedno drugo krilom, čuvajući ono što su najviše voljeli – Skakavu, svoju obitelj i dom.
Za 3. prosinac. Za Skakavu. Za troje.
Tuga koja nema mjere, ali sjećanje koje neće izblijedjeti. Skakava će zauvijek nositi njihova imena u svojim molitvama i svojim tišinama.
