Vršnjačko nasilje je pojam koji je sve učestaliji u našem društvu i nije “moderni” problem. Ono je uvijek bilo tu, samo smo ga, kao “dječja posla” olako shvatali.
Vršnjačko nasilje je nasilje od djeteta prema djetetu, koje ostavlja trajne psihološke, ali i fizičke posljedice.
Ima mnoge forme, ali klasificira se u četiri kategorije: psihičko, fizičko, digitalno nasilje i seksualno nasilje, koji je uz fizičko, najekstremniji oblik vršnjačkog nasilja.
Ovaj društveni problem ima mnogo faktora koji utiču na razvoj nasilnika, te kruga nasilja iz kojeg se djeca žrtve, ukoliko nemaju podršku okoline, teško odluče izaći. Faktori koji doprinose razvoju nasilja su mnogobrojni. Djeca žrtve se biraju nasumično, zbog slabog ekonomskog stanja, fizičke različitosti ili/i nedostataka, drugačije osobnosti ili interesa.
Rađanju djeteta nasilnika može prethoditi traumatično iskustvo unutar porodice, nestabilni odnosi sa roditeljima/starateljima, psihološke poteškoće ili izražena agresivnost gdje, okružen nasiljem, nasilje prihvata kao normu u svom okruženju.
U Bosni i Hercegovini, vršnjačko nasilje nije obuhvaćeno statistikom. Posljednja provedena statistika bila je 2017. godine u osnovnim i srednjim školama, a sprovelo ga je nevladino udruženje “Kap”. Podaci su pokazali alarmantno stanje: svako treće ispitano dijete bilo je ili jeste žrtva jednog od oblika nasilja.
Na federalnom nivou, ne postoji jedinstvena statistika koja bi pokazala rast ili pad podataka istog iz godine u godinu.
Još jedna otežavajuća okolnost je da vršnjačko nasilje nije prepoznato kao krivično djelo, te ne postoji jasan zakonski okvir po kojem se može postupati u polju vršnjačkog nasilja.
Zakoni koji se primjenjuju i po kojima se postupa, a odnose se na djecu i maloljetna lica su Krivični zakon FBiH, Zakon o krivičnom postupku FBiH, kao i Zakon o zaštiti i postupanju sa djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku FBiH.
Specifičan zakon ne postoji, ali prijava je moguća
Iz MUP-a Kantona Sarajevo navode da se prijavljeni slučajevi, od strane Uprave policije MUP-a Kantona Sarajevo procesuiraju i dostavljaju Kantonalnom tužilaštvu Kantona Sarajevo ili Općinskom sudu za prekršaje, koji dalje postupa po važećim zakonima.
Naveli su također da vršnjačko nasilje najčešće prijavljuju škole, te roditelji/staratelji čije je dijete žrtva nasilja.
Još jedna otežavajuća okolnost je da vršnjačko nasilje nije prepoznato kao krivično djelo, te ne postoji jasan zakonski okvir po kojem se može postupati u polju vršnjačkog nasilja.
Zakoni koji se primjenjuju i po kojima se postupa, a odnose se na djecu i maloljetna lica su Krivični zakon FBiH, Zakon o krivičnom postupku FBiH, kao i Zakon o zaštiti i postupanju sa djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku FBiH.
Specifičan zakon ne postoji, ali prijava je moguća
Iz MUP-a Kantona Sarajevo navode da se prijavljeni slučajevi, od strane Uprave policije MUP-a Kantona Sarajevo procesuiraju i dostavljaju Kantonalnom tužilaštvu Kantona Sarajevo ili Općinskom sudu za prekršaje, koji dalje postupa po važećim zakonima.
Naveli su također da vršnjačko nasilje najčešće prijavljuju škole, te roditelji/staratelji čije je dijete žrtva nasilja.
Dijete koje se boji da ide u školu, ima vidljive promjene ponašanja koje utiču na edukacijski proces, izbjegava druženje sa vršnjacima/kinjama ili se primijete simptomi depresije i/ili anksioznosti, su signali da je moguće da dijete jeste pod nekim vidom nasilja od strane vršnjaka.
Bespomoćnost djece žrtava nasilja problem produbljuje, te djeca žrtve često u sebi nalaze krivca za nasilje, što vodi u smanjeno samopouzdanje, pa čak i fizičke tegobe koje se graniče sa pratećim za anksiozni poremećaj.
Ukoliko primjetite ovakve znakove na djeci, pokušajte im pomoći, ali uz pratnju stručne osobe kao što je pedagog/inja ili psiholog/inja, koji će na poseban način moći pružiti sigurnost, te dozvoliti djetetu da iskreno razgovara u sigurnom prostoru.
Kibernetičko nasilje kao najzastupljenije
Digitalni prostor često posmatramo kao apstrakciju, ali on je stvarni svijet sa stvarnim posljedicama.
Globalna statistika UNICEF-a govori da od troje djece u trideset država obuhvaćenih uzorkom, jedno je doživilo neki oblik nasilja u digitalnom prostoru.
Nasilje se najčešće odvija preko društvenih mreža, potičući publiku da prihvate takav model ponašanja prema djetetu žrtvi koja se priključuje nasilju različitim kanalima komunikacije, te je vidljivo većem broju ljudi od nasilja koje se dešava u fizičkom prostoru.
Centar za razvoj omladinskog aktivizma iz Kantona Sarajevo specificira problem kibernetičkog nasilja kao najbrže rastućeg i zastupljenog u Bosni i Hercegovini. Aplikacija “Vršnjačko nasilje – Nema šanse” koju su razvili, te prezentirali u osnovnim i srednjim školama, pomažu djeci da grade svijest o značaju razvoja empatije i drugarskih odnosa.
Iz CROA-e kažu da je “aplikacija prijateljska, sigurna za upotrebu, edukativna i zabavna, a pruža informacije šta je to vršnjačko nasilje, te koji znakovi kod djece upućuju na to da su izloženi vršnjačkom nasilju”.
Kažu da je digitalno nasilje “teško prepoznati, te da su roditelji važna karika u lancu prepoznavanja i postupanja u slučajevima cyber nasilja”, te navode da “su česti nedostatci koje su uočili nedovoljno poznavanje kibernetičkog prostora od strane roditelja, nedovoljno znanja da prepoznaju da li je njihovo dijete žrtva ili nasilnik”, što dodatno produbljuje kompleksnu sliku digitalnog nasilja.
U svom projektu Zajedno protiv cyber nasilja educiraju djecu i mlade o etičkom korištenju interneta, te zaštite od internet nasilja, podižući javnu svijest i znanja o digitalnoj sigurnosti.
Prevencija važnija od procesuiranja
Mahir Rakovac i Denis Mrnjavac. Dvije žrtve vršnjačkog nasilja nisu dočekali da se o ovom problemu počne intenzivnije i transparentnije govoriti, te raditi na prevenciji.
U regionu, Aleksa Janković koji je 2011. godine počinio samoubojstvo zbog vršnjačkog nasilja. Zbog ove tragedije, njegovi roditelji su napisali prijedlog Aleksinog zakona koji je trebao da djeluje preventivno. Zakon, do danas, nije usvojen.
Struka je jednoglasna – o ovome se mora podizati svijest, ali i raditi na adekvatnim modelima prevencije koji će rješavati, a ne produbljivati probleme.
Ulaganje u sektor edukacije, projekte koji za cilj imaju educiranje djece i mladih, te kreiranjem jedinstvenih strategija će direktno uticati da, generacije koje dolaze, budu primjer koji želimo vidjeti u društvu. Društvu slobodnim od nasilja i sigurnim za sve, posebno djecu.
