Sjeverna Ukrajina, Černobil, 26. travnja 1986., 01:23 h – eksplozija na 4. reaktoru nuklearne elektrane… Od tada je prošlo 35 godina. Kako je u početku gledano na najgoru katastrofu u povijesti proizvodnje nuklearne energije, tko je kriv, što se poduzelo na sprječavanju posljedica te kako se danas na to gleda?
Danas su Černobil i Pryp’yat „gradovi duhova“, u zoni isključenja pogodnoj jedino za snimanje horor filmova… Nuklearno postrojenje službenog naziva Memorijalna elektrana Vladimir Ilyich Lenin nalazila se u mjestu Pryp’yat, 16 km sjeverozapadno od Černobila (ukrajinski: Chornobyl) i 104 km sjeverno od Kijeva. Stanica se sastojala od četiriju reaktora od kojih je svaki bio sposoban proizvesti 1 000 megavata električne energije.
Eksperiment…
O černobilskoj katastrofi i jesu snimljeni filmovi, i to raznih žanrova, i serije, no što se točno zbilo tog kobnog 26. travnja 1986.? Naime, katastrofa se dogodila 25. i 26. travnja 1986. kada su tehničari u reaktorskoj jedinici 4 pokušali provesti loše osmišljen eksperiment. Bila je riječ o eksperimentu kojim se trebalo utvrditi mogu li turbine pri gašenju, u slučaju da ne postoji vanjsko napajanje električnom energijom, osigurati dovoljno energije za održavanje sustava hlađenja reaktora dok se ne uključe dizel agregati. On je prije uspješno proveden, no rezultati su bili ispod očekivanja budući da turbine nisu osigurale dovoljno energije za vodene crpke sustava za hlađenje, kao ni za ostale sigurnosne uređaje. Eh, sad, na osnovu prethodnih rezultata napravljene su izvjesne izmjene u svrhu poboljšanja, koje je, dakako, trebalo ispitati. Kako je reaktorska jedinica 4, zbog održavanja, trebala privremeno biti isključena, ona je i izabrana za eksperiment…
Radnici su tako isključili sustav regulacije snage reaktora i njegove sigurnosne sustave u slučaju nužde te su povukli većinu upravljačkih šipki iz njegove jezgre, dok su reaktoru omogućili da nastavi raditi sa 7% snage. Ove pogreške, doduše, složili su drugi, ali je u 01:23, 26. travnja lančana reakcija u jezgri izmakla kontroli. Nekoliko eksplozija pokrenulo je veliku vatrenu kuglu i otpuhalo teški, čelični i betonski poklopac reaktora. Ovo i požar koji je uslijedio u jezgri grafitnog reaktora ispuštali su velike količine radioaktivnog materijala u atmosferu gdje su ga zračne struje nosile na velike udaljenosti te se dogodilo i djelomično topljenje jezgre. Prema riječima stručnjaka, posljedica eksplozije nalikovala je eksploziji nuklearne bombe. Iako relativno manja, učinila je takvu štetu na reaktoru koji je potom otpustio velike količine radioaktivne prašine i to oko devet puta jače kontaminacije nego prilikom eksplozije bombe u japanskoj Hirošimi. Čak i dandanas nakon više od tri desetljeća ova radioaktivna prašina nije nestala.
Krivci?!
Čini se kako se sada sa sigurnošću može tvrditi da je glavni uzrok nesreće bio nesiguran dizajn tadašnjeg sovjetskog nuklearnog reaktora i ljudska pogreška koja na dušu ide nedovoljno stručnim osobama u pokušaju uspostavljanja stabiliziranja nad nepredviđenim radom tada destabilizirana reaktora. Prema posljednjem izvješću iz 1991., uzrok eksplozije predstavljaju pogreške u dizajnu samog reaktora, točnije u šipkama koje kontroliraju njegov rad.
No, kako smo spomenuli, među čimbenicima koji su doprinijeli nesreći su i neprimjereno obučeni uposlenici. Tako je direktor Viktor Brukhanov prije dolaska u ovu elektranu radio u termoelektrani na ugljen; glavni inženjer Nikolai Fomin također je samo imao iskustva na konvencionalnim elektranama, dok je njegov zamjenik Anatoly Dyatlov uglavnom imao iskustva s nuklearnim reaktorima u podmornicama. Upravo je on, nakon nesreće, isticao kako je u uputstvima za rukovanje namjerno izostavljeno kako su ovi reaktori nestabilni pri pojedinim opsezima rada. Uz to, operateri nisu bili svjesni karakteristike kontrolnih šipki jer dio njih koje apsorbiraju neutrone i time usporavaju reakciju kad se spuste u reaktor, bio je napravljen od grafita, i to dio koji prvi ulazi u reaktor, što je dovelo do istiskivanja dijela tekućine koja hladi reaktor. Uslijed ovakva dizajna, spuštanje kontrolnih šipki dovelo je do kratkotrajnog povećanja aktivnosti u reaktoru prije smanjivanja.
… prije nego što radijacija zaustavi nas
Ni sam SSSR, najprije, „nije bio svjestan“ težine jedne ovakve katastrofe. Dok su mještani obližnjeg Černobila s mosta u daljini promatrali neobičan plamen kojim je buktio reaktor i „divili“ se bojama, nisu mogli ni zamisliti da su se iz znatiželje, izlaskom iz svojih domova zapravo dodatno izložili radijaciji.
Budući da su se oglasili protupožarni alarmi, na poprište nesreće prvi su stigli vatrogasci, a lokalnom timu čiji je zapovjednik bio Leonid Telyatnikov, pridružila su se i pojačanja vatrogasaca iz okolnih gradova te likvidatori (djelatnici poput vatrogasaca, policajaca, vojnika, ali i građana koji su pomagali ugasiti požar, a koji su nakon gašenja požara sudjelovali i u čišćenju krova reaktora i izgradnji betonskog sarkofaga iznad mjesta nesreće).
Prema knjizi Posljednja opomena – Nasljeđe Černobilja Roberta Petera Galea i Thomasa Hausera, nakon saniranja požara na trećem reaktoru, zapovjednik Telyatnikov je sa šest svojih vatrogasaca krenuo na krov uništena reaktora gdje se asfalt zbog nesnosne vrućine topio što im je dodatno otežalo kretanje, a voda kojom se gasila vatra postala je radioaktivna para i nanosila im teške ozljede. Zbog toksičnog dima vatrogasci su otežano i disali, a smanjena im je bila i vidljivost. Gale i Hauser donijeli su i komentar zapovjednika Telyatnikova nakon što su završili intervencije: „Znali smo za radijaciju. Pokušavali smo zaustaviti vatru prije nego što radijacija zaustavi nas. Mi smo vatrogasci. Obučavani smo za taj posao. Zadatak nam je gasiti požare. Znali smo da moramo izdržati do kraja. To je bila naša dužnost.“
U zoru su svi požari napokon ugašeni osim onoga koji je plamtio u jezgri četvrtog reaktora. Uništena jezgra reaktora gorjela je i plamtjela sve do 10. svibnja 1986. Šest vatrogasaca zapovjednika Telyatnikova poginulo je od posljedica prevelike radijacije, a on je uspio preživjeti nakon višemjesečnog boravka u bolnici.
Požar u jezgri gasio se danima: pijesak, glina, bor, dolomit… samo su neki od materijala koji su pomoću helikoptera bacani na vatru kako bi ju ugasili. No, ovi su postupci povukli novu moguću problematiku zvanu „kineski sindrom“, odnosno strah kako će rastaljena jezgra uništiti temelje zaštitne zgrade, prodrijeti u zemlju te oštetiti podzemne vode i ostatak okoliša…
Posebnu zahvalu ovdje treba odati rudarima i građevinskim radnicima koji su pružili značajnu pomoć pri spašavanju nuklearne elektrane.
Strah ili pokušaj zataškavanja?
Ono što je uistinu teško pojmiti jest činjenica da su sovjetske vlasti puna tri dana šutjele o ovoj najvećoj nuklearnoj katastrofi, što im je svijet najviše i zamjerio. Tako, prema dostupnim izvješćima, u SSSR-u tri prva dana uopće nije obznanjena nuklearna nesreća, te se postavlja pitanje i kada bi uopće bila obznanjena da problem nisu uočili švedski meteorolozi koji su primijetili visok stupanj radioaktivnosti nad njihovom zemljom.
Budući da su Sovjeti uhvaćeni u prešućivanju najveće nuklearne nesreće, počeli su se opravdavati i minimalizirati ovaj slučaj.
Prema dostupnim informacijama, nakon same nesreće ukrajinski političar i tada aktualni vođa Komunističke partije Ukrajine Volodymyr Shcherbytsky kontaktirao je Moskvu kako bi otkazao proslavu Dana rada i prigodnu paradu u Kijevu, ali mu je tadašnji glavni sovjetski lider i posljednji predsjednik SSSR-a Mikhail Gorbachev zaprijetio kako će „biti izbačen iz politike ukoliko ne riješi problem u tišini“. Tako da su poslije tog razgovora sovjetske vlasti svjesno žrtvovale živote više od 30 ukrajinskih vatrogasaca koji su, prema naredbi, bez nužne zaštite trebali ugasiti požar na mjestu nesreće.
Zatim je evakuirano pučanstvo Pryp’yata i Černobila te okolnih mjesta, dok je na tisuće osoba kasnije bilo izloženo radijaciji kako bi se sanirale posljedice.
Kako je bilo za očekivati, po ugledu na dosadašnju retoriku, Sovjeti su zaprijetili liječnicima da ne stvaraju, oko zdravstvenih problema okolne populacije, nepoželjnu propagandu protiv vlasti tako da su se zdravstvene posljedice ovih ljudi doslovno počele rješavati tek nakon uspostavljanja ukrajinske neovisnosti 1991.
No, ovu je radioaktivnost vjetar proširio na Bjelorusiju, Rusiju i cijelu Ukrajinu, a ubrzo je dosegla čak do Francuske i Italije. Milijuni hektara šume (stabla su popadala, a životinje uginule) i poljoprivrednog zemljišta su kontaminirani, a, iako su tisuće ljudi evakuirane, ipak je stotine tisuća ostalo na tim područjima. Uz to, u idućim godinama mnoštvo je stoke rođeno deformirano, a među ljudima se dugoročno očekivalo nekoliko tisuća bolesti izazvanih zračenjem te brojni smrtni slučajevi uslijed raka.
Prisilna vremenska kapsula
Prema dostupnim fotografijama, videozapisima, filmovima, serijama, studijama, istraživanjima, ulice Pryp’yata, ali i Černobila su u punom smislu riječi sablasne. Ondje je život stao, zaledio se, ali ne ledom, nego radijacijom.
Avenije su obrasle, bolnice su ostale kako su ih posljednji medicinski djelatnici prije evakuacije ostavili, u vrtićima su još uvijek na podu igračke, te zdjelice na stolovima za objed. Školske klupe još drže terete knjiga otvorenih i nikad ponovno zatvorenih, a u zabavnom parku još samo vjetar njiše ringišpile i ostale atrakcije. Zvuk Gajgerova brojača upozorava znatiželjne, ali, rekli bismo, i hrabre posjetitelje da se dugo ne zadržavaju jer je razina radijacije ondje 100 puta veća od uobičajene. Možemo reći da je Pryp’yat zaista poput vremenske kapsule.
Službeno je 4 000 umrlih zbog radijacije, a krajnji broj žrtava nemoguće je utvrditi, dok će zdravstvene posljedice, prema mišljenju struke, biti poznate tek u trećim ili četvrtim naraštajima. Opasnost ondje nije okončana, stoga i postoji zona isključenja u prosjeku 30 km oko neaktivne, ali problematične nuklearne elektrane. Ondje će život, prema procjenama, biti moguć tek nakon 20 000 godina.
Danas
Od 2016. nova golema, betonsko-čelična neprobojna kupola natkriva ostatke reaktora koji je izgubio svoj krov u eksploziji 1986. Riječ je o najvećoj pokretnoj konstrukciji koja je dosad izgrađena na Zemlji. Teška je 36 000 tona, široka 275 metara i visoka do 110 metara, a svrha joj je sprječavanje daljnjeg curenja radioaktivnog materijala. Projekt je koštao 1,6 milijardi američkih dolara, a trebao bi, prema procjenama, trajati 100 godina.
Nuklearna je katastrofa imala velike posljedice na političko povjerenje građana u sovjetsku vlast, te je Černobil za većinu Ukrajinaca zapravo simbol kriminalne nemarnosti i površnosti vlasti SSSR-a u kome je vladala korupcija.
Iako je zapravo premalo vremena prošlo od ove nuklearne katastrofe, za nadati se kako je ovo bila neponovljiva škola za sve koji se svjesno igraju nuklearnom energijom, a nauštrb ljudi će se tek spoznati pravi razmjeri černobilske tragedije.
