Najveći broj zaljubljenika u pisanje knjiga bilo kojeg žanra trudi se iza sebe trajno ostaviti što savršeniji i vjerodostojniji trag teme o kojoj piše, znajući da je ona najbolji izraz njegova bića i trajan spomenik postojanja. Mnogi misle da su postigli taj cilj, no ipak se u okviru iste teme pojave oni koji je obrade bolje, savršenije, s više nijansi i podataka, dajući joj jasniji koncepcijski pristup. Ako je itko u našem širem okruženju bolje obradio temu svoga kraja od prapovijesti do suvremenog doba od književnika Željka Ivankovića u knjizi “Vareš i vareški kraj kroz stoljeća”, onda bi žurno tražio da i nju pročitam te osjetim veće majstorstvo i empatiju prema mjestu gdje su mu oči prvi put ugledale svjetlo, prirodu i ljude. Po čemu je Vareš tako značajan i izdašan jer i sam autor je u popisu korištene literature na kraju djela naveo nevjerojatna 754 autora koja su posvetila čitave knjige ili njihove dijelove tom kraju. Čini se da je široj suvremenoj javnosti malo poznato što je on značio u povijesti ove države i koji su bili njegovi izravni i neizravni dodiri s drugim velikim i malim državama u našem susjedstvu ili koliko je značio u doba kada je sadašnja naša domovina djelovala samostalno pa potom dok se nalazila u sastavu velikog Osmanskog Carstva, Austro-Ugarske Monarhije te u dvije prethodne zajedničke južnoslavenske države Jugoslavije.
Kroz 50 poglavlja koja tretiraju sve, baš sve iz Vareša i okolo njega, autor ga predstavlja kao znalac, ali njegova naracija nije tek priča već i kazivanje protkano vjerodostojnim vrelima, datumima, ljudima i silnom općom erudicijom, iz sebe je izvukao sve znanje koje uopće ima iz mnoštva pozitivnih znanstvenih, umjetničkih, književnih disciplina, pa u jednoj knjizi imamo dinamiku povijesti, kulture, jezika, umjetnosti, književnosti i konačno, veoma važno, možda presudno, metodologiju znanja tehnologije i tehnike vađenja i prerade željezne rude. Reklo bi se da se čitava povijest ovoga kraja uglavnom kreće oko željezne rude i njezine prerade i šume, koja je bitna za taljenje željeza, te ljudi, tog dragocjenog spoja, koji su oplemenjivali i stvarali civilizaciju zajedno s prirodom. Logično je da se u tako izdašnom prostoru formiraju naselja, moćnici te konačno postaje sjedište dinastije i kraljevstva. U vareškom kraju nalazi se stolni kraljevski grad Bobovac, koji se u povijesnim dokumentima spominje 1349. godine, a bio je centar kraljevske moći sve do svoga pada pod osmansku upravu 1463. godine. Njime se sustavno znanstveno bavio Pavao Anđelić, koji je ubicirao u njemu, te ostalim svim objektima koje su imali svi kraljevski europski gradovi onoga doba. Uz utvrde i kule, postojala je kraljevska rezidencija – dvor, krunidbena crkva, grobna kraljevska kapela, naselje s trgovištem i majstorskim radionicama, kuće za upravitelje dvora i druge velikaše. Tu su pokopana barem tri bosanska kralja, i to Stjepan Ostoja (1378. – 1419.), Tvrtko II. Kotromanić (1380. – 1440.) i Stjepan Tomaš (? – 1461.). Tu su stolovali ostali bosanski vladari iz dinastije Kotromanića Stjepan Kotromanić, Tvrtko I. Kotromanić, Stjepan Dabiša, Jelena, Stjepan Ostoja, Tvrtko II. Tvrtković, Stjepan Ostojić, Tvrtko II. Tvrtković, Stjepan Tomaš i Stjepan Tomašević. Okosnica življenja Varešaka odvijala se u znaku rude željeza i njezine prerade, gdje će mu moć kroz sva prethodna vremena, gotovo do najsuvremenijeg doba, dati značaj neviđenih razmjera da su uvijek Varešaci imali poseban status u svim državama, kako za vrijeme narodnih vladara tako i okupacijskih država. Željezo je podmirivalo ne samo domaće potrebe već je bilo predmet trgovine i izvoza. Proizvodnja željeza odvijala se kao vlastiti obrt, a oni koji su radili na rudarenju ili proizvodnji željeza uvijek su imali privilegirani status slobodnih ljudi, kako u srednjem vijeku tako i za osmanske uprave, pa i u vrijeme Austro-Ugarske. Kao slobodni ljudi mogli su se i udruživati te razvijati sve druge aktivnosti utemeljene na slobodi. U Varešu će pulsirati među prvim gradovima u Bosni i Hercegovine sve nove europske ideje, nastajati i nestajati društva civilne provenijencije, formirati se udruge i čitaonice, prvi radnički sindikalni pokret, pa, logično, i utjecaj i lijevih i liberalnih ideja.
Verčenji.ba / Autor: Ivan Anđelić
