U mojoj ulici prvi ustaje moj susjed Zaim Mekić, najbolji mesar u regiji… Još dok je mrtvi mrak naoštri noževe u garaži, skine deku s golfa dizelaša, upali i ode za svojim poslom…
Čekaju ga u nekom selu… ugrijana voda, bogati domaćin, čiste krpe… i bik kapitalac… Zaim je skoro jedini čovjek s kojim se razgovaram u ulici… Moj otac je meni rekao da učim, da je školski dnevnik najteže što ću podizati, da ću biti gospođa… Bilo mu je žao da ranim, patim se i irgetujem kao on u špediciji…
Kupio mi Pelikan olovku i ispratio me na fakultet… prošla sam puno poslova, upoznala ljude akademike, doktore, profesore… nitko mi od tih plemića nije izgledao ni blizu sretan kao moj komšija Zaim mesar… često su drogirani, pijani, zamišljeni… u skupim odjelima i naštimanim grimasama kao da uvijek čekaju da ih se slika… poziraju kao bik sa slike iz hodnika mog susjeda mesara, sretni što su moćni i što ih vode na bodu…
Ja sam pisac od rođenja i najsretnija sam kad pišem ove priče, derem ovo pero što mi je tata kupio… ali ustajem prije mog komšije i prije onog bika koje ću iskoristiti da napišem nešto… u mojim je rukama sve nož i sve na svijetu je moj posao koji me jedino pravi sretnom.
