Kata Dadić, majka provincijala Bosne Srebrene fra Zdravka Dadića, koja je preminula 22. rujna u 95. godini života, ukopana je u srijedu 25. rujna u rodnoj župi Donja Tramošnica u Bosanskoj Posavini.
Misu zadušnicu u župnoj crkvi Sv. Ivana Krstitelja predvodio je vikar provincije Bosne Srebrene fra Janko Ćuro. Uz provincijala fra Zdravka i domaćeg župnika fra Josu Oršolića u koncelebraciji je bilo 70-ak svećenika i redovnika. Uz rodbinu na sv. misu bile su nazočne redovnice, a uz franjevačke bogoslove i glazbenika Zlatka Špoljarevića iz Tuzle pjevanje je animirao profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu fra Emanuel Josić.
U prigodnoj homiliji provincijski vikar fra Janko je naglasio kako vjernike teški trenutci poput smrti ne smiju strašiti, jer znaju da idu Gospodinu koji im je pripravio dom u vječnosti.
„Iako je u trenutcima rođenja i smrti čovjek najslabiji i najranjiviji, on je u tim trenutcima najveći, poseban, dragocjen, svet, jer tada postajemo svjesni čovjekove prave vrijednosti i blagoslova u našim životima, tada ga najjasnije vidimo kao čisti Božji dar, svjesni s jedne strane ljudske nemoći, a s druge strane tako poželjne svemoći Božje ljubavi s kojom čovjek jedino dobiva svoju apsolutnu vrijednost. Pred Božjom veličinom mi smo tako maleni i beznačajni, ali pred Božjom ljubavi mi smo tako dragocjeni, veliki, važni, sveti. Tu i takvu ljubav koju Bog ima prema nama najdublje možemo vidjeti i doživjeti u roditeljskoj a posebno u majčinoj ljubavi, kojoj su njezina djeca do zadnjeg udisaja zraka uvijek velika, neprocjenjiva i važna, vrijedna svake žrtve pa i života.“, rekao je uz ostalo fra Janko.
Svjestan veličine majčine ljubavi ustvrdio je kako majčinska briga i pažnja nisu tek puki osjećaji nego nešto puno veće, a to je znanje da si uz majku siguran, zaštićen i miran u bilo kojim trenutcima svoga života, a to se očitovalo na pokojnoj Kati koja je rodila i odgojila petero djece.
Pojasnio je kako o smrti moramo razmišljati kršćanski, ne plašiti je se, nego prihvaćati i vjerovati da tko u Gospodina vjeruje neće umrijeti nikada, svjesni pri tom da tijelo mora umrijeti, ali ljubav ne mora umrijeti.
Iskazujući sućut obitelji pokojnice poručio je: „Vaša je majka dobar boj bila, trku završila, vjeruj sačuvala. U tom pouzdanju ispratite je Gospodinu, svjesni da ono što Bog daruje i blagoslovi nema vijek trajanja. Sve što je njegovo i naše je ako smo njegovi i to vječno. Pokojna Kata svoje je dane proživjela u svojoj rodnoj Tramošnici, a siguran sam da je njezina jedina želja bila da je se kao njezina djeca uvijek sjećate u molitvama. Činite to sa zahvalnošću kako bi vam njezin život ostao trajna inspiracija za smislen život, potpuno uronjen u pouzdanje u Božju providnost ma što život donosio i odnosio“.
U nemogućnosti dolaska izraze sućuti obitelji i rodbini uputio je nadbiskup vrhbosanski mons. Tomo Vukšić obećavši molitvu za pokojnicu, a pročitao je dr. vlč. Darko Tomašević, kanonik i arhiđakon Toliškog arhiđakonata.
Riječi sućuti obitelji koji su uputili biskupi Bosne i Hercegovine i Hrvatske te brojni drugi predstavnici vjerskih i društveno političkih ustanova i vlasti pročitao je fra Damir Pavić, tajnik provincije Bosne Srebrene.
Život i djelo pok. Kate ocrtao je župnik fra Joso uputivši uime župe sućut obitelji pokojnice.
Pokojna Kata – Kajica Dadić, rođena je 30. studenog 1929. u Gornjoj Tramošnici od oca Marka Bošnjaka i majke Ruže rođ. Stipić. U kršćanskom braku koji je sa suprugom – sada pokojnim Perom Dadićem sklopila 17. studenog 1952. imala je petero djece: kćeri Lucu i Ružu (pok.) te sinove Marka, Iliju i Zdravka. U njezinoj obitelji duhovni je poziv odabrao i njezin rođeni brat fra Nikola Bošnjak, također svećenik provincije Bosne Srebrene. Imala je osmero unučadi i sedmero praunučadi. Bila je žena konkretne vjere i pouzdanja u Božju providnost, samozatajna – žena molitve. Svoje predanje Bogu i ljubav prema Sv. Franji potvrdila je pripadnošću Franjevačkom svjetovnom redu. Kao dugogodišnja franjevačka trećoredica živjela je konkretno do posljednjeg dana svoga života.
B. Lukačević/ J.M., KT
