spot_img

Tradicionalni običaji uoči blagdana svetog Ivana Krstitelja – paljenje cvitnjaka 😊🥰🔥

Dan je uoči blagdana svetog Ivana Krstitelja.

Spomendan je to rođenja sveca, mučenika i zaštitnika, kod nas najčešće zvanog sv. Ivo.

Za ovaj blagdan vežu se brojni običaji, a jedan od najpoznatijih je paljenje vatre, odnosno cvitnjaka.

Paljenje cvitnjaka i ljekovita svojstva pepela

U Hrvatskoj i diljem Bosne i Hercegovine tradicionalno se u sumrak zapale sasušene grane koje se skupe na jednu veliku hrpu, a koje obično donose djeca.

Prema narodnim običajima, bilo je važno napraviti što veću hrpu, jer se sutra na Ivanjdan prepričavalo čiji je cvitnjak veći uz povike “Veći naš, nego vaš!”

Oko cvitnjaka bi se okupilo mnoštvo, a zatim bi djeca i mlađarija preskakali preko, jer se smatralo da na taj način više neće imati bolnih mjehurića na tabanima, koji su djeca dobivala hodanjem po drači i kamenu.

Velimir Bugarin u Travničkom vjesniku pisao je o običajima mnogih vjernika iz Travnika, Novog Travnika i Viteza koji dan uoči blagdana pješice kreću na hodočašće preko Vlašića u Podmilačje.

U noći uoči svetog Ive diljem Lašvanske doline pale se krijesovi (cvitnjaci). Pepelu ovih vatri pridaju se ljekovita svojstva, a na Ivandan ujutro prije izlaska sunca gazi se po pepelu krijesa u uvjerenju da će se tako spriječiti bolesti kože tijekom godine, navodi Bugarin.

Uz svetište u Podmilačju veže se i umivanje na vrelu Mrtvalj, koje se u narodu zove izvor Sv. Ive, a koje se također smatra ljekovitim.

Čudotvorna svojstva vode sa izvora Crnašnice

Spomendan rođenja svetog Ivana Krstitelja posebno se slavi u Knešpolju, gdje se od 2008. organizira procesija s kipom i svijećama od crkve do izvora Crnašnice.

Još u davna vremena nastao je običaj da kršćanski puk na ovaj blagdan odmah iza ponoći dolazi na vrelo gdje se umiva se, nalijeva vodu, a zatim je i nosi kući, pripisujući joj čudotvorna svojstva.

Svoja sjećanja o proslavi ovog sveca i zaštitnika iznio je fra Dane Karačić u glasniku “Njegovim stopama”, koji je istaknuo kako je još kao dijete čuo za Crnašnicu i njezinu ljekovitu vodu.

Uoči Ivandana 1974. župnik fra Vendelin Karačić me zamolio ako bih mogao poći na Uzariće i opremiti jednog bolesnika. Bila je večer. Vraćajući se kući, nakon što sam opremio bolesnika, nedaleko od uzarićkog mosta zaustavila me je policija i rekla mi da ne mogu dalje i da moram kroz Dubravu.

Razmišljao sam je li moguće da je toliko svijeta da se ne može proći? Svi su potvrdili da znaju za to, ali nitko nije mislio da se toliki svijet okuplja. Pošli smo fra Kornelije Kordić, fra Drago Čolak i ja. Ostali smo ne malo iznenađeni.

Čekala se ponoć, a onda odjednom svi u vodu i po vodu. Iznenađeni i donekle oduševljeni s onim što smo vidjeli vratili smo se u samostan. Od tada su se i fratri počeli zanimati za taj prastari običaj, pisao je fra Dane.

Kako možemo zaključiti, tradicija je ovo koja je ujedinila vodu i vatru, a koju trebaju njegovati te prenositi s koljena na koljeno, jer ako nestane običaja, nestat će i nas.

Najčitanije vijesti

Izdvojene vijesti