U srcu Bosne i Hercegovine, na 15 km sjeverozapadno od Travnika, smjestila se jedna župa, nekada planinska i okovana snjegovima, a danas zajednica jake vjere koja svoje najradosnije dane živi ljeti kada slavi svoju nebesku zaštitnicu – Sv. Anu.
Piše: Tina Matić Ilić, Katolički tjednik
Svećenici, vjernici pa i cijele župne zajednice se mijenjaju, vrijeme i okolnosti im donose promjene – nekada dobre, a nekada loše. Breme vremena na svojoj koži osjetila je i ona u Podkraju koja je osim svega navedenog mijenjala i lokaciju, patron, ali i danas ponosno stoji na padinama planine Vlašić.
Selidba…
Desetak minuta nakon što smo prošli bosanski „vezirski grad“ Travnik skrenuli smo desno s glavne prometnice. Penjali smo se nekoliko minuta i ubrzo se našli u prostranom, drvećem i cvijećem ukrašenu, dvorištu kamene crkve. Tamo nas je dočekao naš domaćin – župnik vlč. Mario Oršolić.
Nismo gubili vrijeme i odmah smo krenuli s upoznavanjem kraja, ljudi i njihove vjere.
Vlč. Oršolić kazao je kako je župa, odvajanjem nekih sela od Ovčareva, oformljena 1879. i tada je nosila naziv Đelilovac jer je to selo tada bilo najbrojnije. Dodao je kako uz njega danas u okvir ove vjerničke zajednice ulaze: Sečevo, Djaci, Podkraj i Lajsovići te Škulji. U vrijeme osnutka župe na tom je mjestu izgrađena drvena crkva koja je, kao i župa, bila posvećena Sv. Anti Pustinjaku koji se slavi 17. siječnja.
„Samo je vjera uspjela ove ljude na svojoj rodnoj grudi zadržati i na to treba biti ponosan. I ja sam ponosan i oni su ponosni i mislim da ova župa kako god je gledali, s koje god strane, ima svoju budućnost“, kazao je župnik.
Priča ide dalje tako što je nakon nekoliko godina franjevac iz Guče Gore o. Ljubomir Kotromanović došao i vidio kako tamošnje prilike nisu baš dobre, a i crkva je bila od lošeg materijala pa je izrazio želju da se bogomolja premjesti u Podkraj. Tako je i bilo te je 1905. počela gradnja novog kamenog zdanja, i ona je trajala do 1914. „Danas je ovdje nova crkva posvećena Sv. Ani. Zašto Sv. Ani? Naime, tada u to vrijeme – kraj 19. i početak 20. stoljeća – bile su na Vlašiću velike zime, veliki snjegovi, snježni nameti visoki po dva-tri metra. Nije se moglo doći do crkve, bio joj je i otežan pristup te da bi olakšali dolazak vjernika, smjestili su sjedište u Podkraj. Dakle, promijenili su i patron i naslovnik župe jer se Sv. Ana slavi 26. srpnja, u ljetnom razdoblju. To nije slučaj samo s ovom župom, to je slučaj s mnogim planinskim župama koje su tako svoje svetce i zaštitnike stavljale u ljeto“, protumačio je župnik.
Dragulj teška vremena
Granja crkve trajala je duže no što bi to danas bilo – što zbog teških vremena, što zbog primitivnih građevinskih tehnika. Ipak, kamen se dovozio iz travničkoga kraja, zidao i nastala je lijepa građevina gabarita 20 x 10 metara i 11 m visine, uz koju stoji 20-metarski zvonik. Bilo je sve fino ukomponirano i u punom sjaju zasjala je koju godinu pred Prvi svjetski rat u kome je oštećena. Isto se ponovilo i u Drugom svjetskom ratu, a najviše je stradala u ovom posljednjem kada je bila devastirana.
Ipak, vjernici su je obnovili. Danas su osobito ponosni na njezine umjetnine – sve osim kipa napravljene poslije rata.
„Kip Sv. Ane koji se nalazi u prednjem djelu građevine s desne strane do oltara stari je kip koji je sačuvan i preživio sve ratove. To je rad tirolskih umjetnika poznate radionice Josef Oberartnerkoji su bili poznati kipari, graditelji“, rekao je vlč. Mario i u nastavku kazao kako su vitraji pak urađeni prije nekoliko godina te da su djelo umjetnika i domaćeg sina, Novotravničanina Ante Mamuše. Rad i djelo njegovih ruku su i postaje križnoga puta.
Na poseban način važna je slika sluge Božjega Petra Barbarića smještena pokraj glavnog ulaza. Ono što joj daje još veću vrijednost jest Barbarićeva relikvija koja se u njoj nalazi. Župnik je objasnio kako župljani svakog četvrtka idu na zavjetnu misu u sjemenište u Travniku ovomu sluzi Božjemu kako bi molili za njegovo proglašenje blaženim.
Bog me drži
Crkva je, dakle, osjetila svaku godinu i svaki nemio događaj, a mnoge od njih pamte i naši stari. Tako je baka Luca Žilić kazala kako ona vidi svijet danas, a kako je bilo prije. „Život je bio lijep, mladosti bilo, svijeta bilo. Molili smo se Bogu koliko smo mogli. Nije se išlo ovako uvijek u crkvu, ali se jest orila kuća svake noći, svakog jutra – molile su se litanije Gospi, Sv. Josipu. Poštivala se starost, bolest; jedni drugima smo dolazili, tražili smo ako što nismo imali, svatko je iz ljubavi davao. Nismo imali kao sada, ali nitko nije pripovijedao ‘ja sam nekoga pomogao, ja sam mu dao’. Meni je bilo lijepo tada, bila sam mlada. Ali sad je mene pogodio život iza rata. Dva sam sina izgubila, muža, sve. I treći sin nije dobro…“, rekla je Luca dodajući kako ne želi plakati da ne bi sekirala druge. Ipak, ima ona i razloga za radost – nalazi je u svakom od 18-ero praunučadi i 13-ero unučadi.
„Bog me drži, molim se, idem u crkvu koliko god mogu. Ovo mi je utjeha, ovdje sam je našla kod Srca Isusova. Molim se uvijek Srcu Isusovu, ono mi je sve pomoglo u životu. Kad mi je bilo teško, dođem pred Isusa i kažem: ‘Isuse, ja sam tvoja, pomozi mi.’ Bude mi odmah lakše. Kažu mi da se dobro držim – ne držim se ja, to mene Bog drži“, ispričala je i mladima poručila da se okrenu Bogu jer danas svijet juri samo za materijalnim stvarima, a to će nas, kako kaže, odvesti u propast.
Nemile 1990-e
Nitko ne može znati što bi bilo da se rat nije dogodio, ali nije tajna kako je isti nanio toliko boli i tuge. Župljanin Zvonko Vuković, koji je u Podkraju primio sve sakramente, ispričao je što se tu događalo 1990-ih.
Kako kaže, oni su s oko 2 000 župljana dočekali rat. „Bili smo na jednom jako teškom i upitnom položaju s obzirom da smo ovdje bili nekako u potkovici. Bili smo okruženi neprijateljem, tada srpskim postrojbama, sa svih strana. Borili smo se. Ovdje se život ugasio 27. veljače na neki način, a u proljeće 19. travnja se u potpunosti ugasio u smislu da smo izgubili vezu sa svijetom, da smo ostali bez električne energije, da se odavde civilno stanovništvo iselilo. Uglavnom su ovdje ostali naši bojovnici koji su to srčano i dugo branili“, rekao je Zvonko i dodao kako je Podkraj pao 18. studenoga 1992. – tad su se povukli pred neprijateljskim snagama.
Tu njihova patnja nije stala… Velik broj njegovih sumještana nije poginuo tu, nego u izbjeglištvu braneći ostatak Središnje Bosne jer, kako kaže, nije mnogo njih izbjeglo u Hercegovinu, Hrvatsku, nego tek na prvi slobodan prostor.
Od njega smo saznali kako je tadašnji župnik don Ivan Ravlić izbjegao u Bučiće te su se tamo u jednoj privatnoj kući slavile svete mise, vodile matice i primali sakramenti.
„I to sve je potrajalo. Poslije je negdje 6. lipnja 1993. krenuo rat koga sigurno nismo željeli s Armijom BiH. I tada se počela i ozbiljnije krv prolijevati. Bilo je mnogo žrtava i s jedne i s druge strane. I to je trajalo sve – barem je moje mišljenje – dok je netko htio. Ono što su zaustavili 1994. Washingtonskim sporazumom, ja sam siguran da se moglo i 1993. Ali što je tu je“, ispričao je župljanin Zvonko koji se u rodno mjesto vratio 2000. Za njegov je povratak osobito važno bilo otvaranje Katoličkog školskog centra u Travniku kamo je slao svoju djecu u školu.
Progovorio je potom i o povratku ostatka župe koji je počeo već s dolaskom župnika don Željka Čuturića 1997. Župnik je došao kad još nije bilo ni struje, ni kuće, ničega. Intenzivnije su se vraćali u novom tisućljeću; djelovale su mnoge humanitarne organizacije; a i oni koji su od ranije bili u inozemstvu, pomagali su obnovu. Negdje 2006. vratilo se oko 850 vjernika, ali ubrzo je krenula i nova borba – borba s odlaskom mladih…
Tu je srce
Kada je riječ o povratnicima, valja naglasiti kako Podkraj ima „jaku dijasporu“, pa ima i onih koji su se nakon odlaska u zasluženu mirovinu vratili na rodnu grudu. To je učinio i Anto Barić koji se, nakon 40 godina provedenih u Švicarskoj, u BiH vratio prije više od sedam godina. „Nikad odavde zapravo nisam ni otišao, ako sam možda otišao tjelesno, duša je tu bila i um i sve. Prvom zgodom, dok smo mogli, gledali smo se što prije vratiti. Djeca su još ostala tamo. Oni dolaze svake godine. Prošle godine sam imao i zlatni pir. Proslavio sam 50 godina braka sa svojom suprugom: bila su mi sva djeca na okupu, bilo nas je više od 20 u kući. Stali smo. Nije kuća tijesna gdje čeljad nisu bijesna“, ispričao je djelić svoje priče Anto koji se po povratku ozbiljno angažirao u životu župne zajednice. Kaže da želi pomoći te se brine da župa bude čista i održavana. To je vidjelo i dosta ljudi pa je vremenom broj sudionika postao veći.
Kako je i sam bio vani, najbolje zna koliko je tim ljudima važno doći u rodni kraj. I nekako, najviše ih dođe ljeti, upravo za patron. „Veliki broj ljudi se sprema doći za patron. To je za sve nas bila jedna os, točka oko koje se sve vrtjelo. Bilo nam je ‘kad ću doći ako ne dođem za Sv. Anu, za Božić’“, rekao je.
Važan objekt koji pripada župi jest pastoralni centar koji je darom vjernika izgrađen još prije rata, ali je i on bio devastiran i potom obnovljen. „Građen je za vrijeme župnika Josipa Lubara koji je mnogo uložio truda i rada na ovoj župi“, rekao je vlč. Mario dodajući kako je svaki župnik dao svoj neki doprinos župi.
Uglavnom, u tom se prostoru održavaju pastoralne aktivnosti, susreti, vjeronauk, probe zbora, događaji vezani za patrone…
No, kad smo kod patrona, saznali smo i kako Podkraj ima i svoje drugotne zaštitnike: Sv. Antu Pustinjaka, Gospu Snježnu i Sv. Martu. „Gospu Snježnu slavimo na Galici (na Vlašiću) gdje je njoj u čast dignuta kapela i svake prve nedjelje u osmom mjesecu se hodočasti odavde do tamo, to je na vrhu planine. A u Dželilovcu je na mjestu stare crkve 2019. napravljena kapela Sv. Marte i tamo se slavi devet utoraka Sv. Marti. To je u spomen prvoj crkvi. Patron je opet u ljeto zbog zime i snijega“, objasnio je župnik.
Saznali smo da imaju i tri groblja te da je na jednom od njih 2019. napravljena mrtvačnica prema svim današnjim standardima. To je iznimno važno za taj kraj koji mnoge ljude ima u inozemstvu pa ih je potrebno čekati da bi se pokop održao.
Molitva i borba
Župljanka Finka Bilješko dala nam je uvid u to kako život može izgledati i izgleda u Podkraju. Njezina djeca su u inozemstvu, ona nema potrebu, ali brine o životinjama. Ima kravu, svinje, kokoši, psa i mačke. O svima njima brine i to ju ispunjava. Ipak, glavni dio dana za nju i nešto bez čega ne može su crkva i molitva. „I što se tiče kako narod živi sada, sada narod živi dobro. Ne može nitko reći, svega ima, samo nema vjere u sebi, nema molitve u kući. Ja se molim navečer. Kad god crkveno zvono zvoni, ja se molim i dolazim izjutra u crkvu“, rekla je i dodala kako je nekoć sama molila krunicu, a sada to u crkvi čini nekoliko njih. Osim toga, s drugim ženama pjeva svaku misu.
O tom zboru više je progovorila Dragica Garić.Pojasnila je kako je sve počelo još sa župnikom vlč. Pavom Nikolićem i kasnije se nastavilo za vrijeme vlč. Viktora Šošića.Od nekadašnjih četiriju članica sad ih je uvijek 10-12 koje pjevaju. „Stalo nam je do crkve, do svećenika, do naše okolice, do naše župe, lijepo nam je i borimo se za sve. Bio nam je i rat i sve nam je bilo porušeno; sve se obnovilo; samo nam je najžalosnije što nam je mladež izginula, to se ne može obnoviti. Puno nam je mladeži izginulo, ali mi idemo, borimo se i borit ćemo se uvijek dok postoji Bog, svijet i zemlja i dok god možemo, borit ćemo se“, rekla je i ispričala kako je i sama u ratu izgubila sina. Kasnije, 1994. rodila je još jednoga, dala mu bratovljevo ime i danas je sretnija no ikad jer je dočekala da se oženi.
Brojke, brojke
Statistike su neizostavna sastavnica svake župne zajednice i o tomu nam je govorio vlč. Mario.
Godine 1905. župa je brojala 800 vjernika, broj je rastao pa se u vrijeme Prvog svjetskog rata smanjio da bi 1937. iznosio 2 086 duša. Najbrojniji su bili 1973. kada ih je bilo 2 210. Pred posljednji rat 1991. u župi je bilo točno vjernika koliko je godina nabralo čovječanstvo. Ipak, 2001. došli su na 562, a danas ih je oko 300. „Bilo je i mladeži i djece. Župa je imala veliki prosperitet, imala je veliku budućnost da se nije dogodio taj rat koji je diljem domovine rastjerao i promijenio sve kako nije dobro. Ovdje su obnova i povratak započeli 2000. Dug je to proces koji je priveden kraju i ja sam zaista zahvalan svim dobrim ljudima koji su sve dali od sebe, nisu se štedjeli, dakle svi su bili uključeni. Imamo i popis darovatelja. Dakle, nema obitelji koja nije dala svoj doprinos obnovi ove župe. Svaka čast i čestitka tim ljudima na njihovoj srčanosti i njihovoj ljubavi koju su uložili i potrudili se da ovo izgleda kakvo je danas“, rekao je župnik.
U nastavku je kazao kako u župi danas ima 23 osnovnoškolske djece, desetak mladih, četvero malih predškolske dobi. „Znam ih po imenu i prezimenu sve. S njima imam redovit vjeronauk za sve – za cijelu osnovnu školu, srednjoškolce. Imam i ministrante – njih 24 – svi osnovnoškolci ministriraju, nema ono ‘neću’. To je hvale vrijedno. Rijetko se tko u našoj biskupiji može pohvaliti da ima toliko ministranata. To je nešto na što sam baš ponosan i lijepo ih je vidjeti kad odjenu u ministrantske haljinice i iziđu na oltar. Imamo što pokazati“, oduševljeno je ispričao župnik Oršolić.
Vjera prije svega
Srž zajednice i ono bez čega im svećenik ne bi bio ni potreban jest pastoral i da se odmah zna: oni do toga jako drže!
Svakoga se dana misa slavi u 18 sati i dođe desetak župljana. Nedjeljom i svetkovinama su mise u 9 i 11 sati. I one su posjećenije pa dođe između 160 i 200 vjernika, što uopće nije loše ako se uzme u obzir da tu živi dominantno stariji svijet.
Zornice u vrijeme došašća su posebno lijepe jer djeca prije škole obvezno dođu na misu. Ljudi toga kraja vole i korizmu kada svakog petka imaju križni put.
Župnik vrlo rado organizira i druženja s mladima, djecom, ministrantima, ali ih je korona malo poremetila.
Da to nisu „samo priče“, uvjerili smo se i sami jer u župnom dvorištu za najmlađe postoji i malo igralište s ponekom spravom za igranje, ljuljačkom.
Župa Podkraj ima tri duhovna zvanja – dva svećenika i jednu časnu sestru. Zadnji svećenik je i ovogodišnji mladomisnik fra Matej Trupina. Prije njega je bio fra Mogomir Kikić koji je svoju Mladu misu slavio prije 35 godina i on je u Gučoj Gori u samostanu, a inače je proveo gotovo cijeli život u inozemstvu. Župa ima i jednu redovnicu s. Veru Bilješko, članicu Družbe sestara Služavki Malog Isusa.
„Molim se uvijek Srcu Isusovu, ono mi je sve pomoglo u životu. Kad mi je bilo teško, dođem pred Isusa i kažem: ‘Isuse, ja sam tvoja, pomozi mi.’ Bude mi odmah lakše. Kažu mi da se dobro držim – ne držim se ja, to mene Bog drži“, ispričala je Luca
„Što se tiče pobožnosti i naših vjernika, tu zaista treba izreći sve pohvale, posebno na području sakramenata – slavlja svetih misa, pričesti, krizmi – i svih ovih pastoralnih događanja u župi. Ljudi se uvijek odazovu, uvijek su tu, vrlo, vrlo aktivni i ne treba puno govoriti i nekome naređivati, oni već sami znaju što treba župniku i što treba uraditi“, zaključio je vlč. Mario razgovor o pastoralu.
Ima budućnosti
Privodeći kraju posjet ovoj župi staroj 142 godine, koja se smjestila na obroncima Vlašića, upitali smo župnika na što on prvo pomisli kada ga netko upita za župu Podkraj, čisto kako bismo vidjeli jesu li nam dojmovi podudarni. „Kad kažete Podkraj, ono što je najimpresivnije za istaknuti jest vjera ovih ljudi ovdje i to je najbitnija stvar u cijeloj priči. Samo je vjera uspjela ove ljude na svojoj rodnoj grudi zadržati. I na to treba biti ponosan. I ja sam ponosan i oni su ponosni, i mislim da ova župa kako god je gledali, s koje god strane, ima svoju budućnost. Mi ne znamo što će vremena donijeti, ali vjerujem da će ipak vjera koju ovaj narod njeguje prema Bogu providjeti ono što je najbolje za nas i za budućnost, ne samo njih koji žive ovdje, nego i za budućnost onih koji su u dijaspori jer ovdje su korijeni njihovi. To je jako bitna stvar za reći jer bez te povezanosti djece s roditeljima nema nikakve budućnosti“, bio je iskren župnik, a i mi smo to sve doživjeli vrlo slično. Zapazili smo da su osim čvrste vjere, ti ljudi u Podkraju srdačni, pričljivi, a trebaju se ponositi i kamenom ljepoticom s pogledom na jedan dio travničkoga kraja.
Ispod župne kuće u dvorištu nalazi se vrilo Sv. Ane. Prema riječima župnika, ono je napravljeno 2019., ali nije još završeno.
Kaže kako se čista voda, koja ne presušuje i teče i ljeti i zimi, spušta s Vlašića. Ideja o pravljenju toga vrela postojala je odavno i sada ono s osam bazena-kaskada služi kako ljudima, tako i brojnim životinjama koje tu dođu utažiti žeđ. Župnik veli kako se na taj način zapravo čini i dobro djelo.
