Neobična slika stiže sa jednog gradilišta u Ivanjici jer na njemu rame uz rame sa suprugom, radi i vrijedna Snežana Jekić.
Iako ima solidnu mirovinu i mogla bi odmarati, ona u osmom desetljeću radi na mješalici i zida objekte.
Rad je stvorio čovjeka i održao ga. Ja mislim da kad bih sjedila u kući po čitav dan, da bih se razboljela, kaže ova vitalna Ivanjičanka (72).
Otkad zna za sebe ona radi, a kako kaže, nada se da će je zdravlje još dugo poslužiti, jer za Snježanu nema stajanja. Sa suprugom se i upoznala na gradilištu, a tu su zajedno i nekoliko desetljeća kasnije.
Imamo dobre mirovine, netko će reći e vidi kako moraju raditi u tim godinama. Ali, zaista ugrožena egzistencija nije razlog, već naša želja i volja da budemo korisni i u ovim godinama.Radimo za našu djecu i unuke. Sad sam ovdje sa suprugom, ako nam se snijeg ne otme dići ćemo ploču na ovom objektu. Posao ide dobro, ja miješam malter, ima još jedan pomoćnik, a moj Jeroslav je glavni majstor sa Jordanom zida i ide kao mećava. Ja pripomognem kad se dižu ćoškovi, umijem i zidati, držiš se konca i libele, ništa to nije teško, otkriva Snežana.
Osim na gradilištu ova vrijedna žena spretna je i na obiteljskom imanju, jer skoro sama uredi sve voćnjake.
Imam po dvadeset ari kupine i maline, sve ja to obradim sama, tu nitko ne ulazi. I drva sam spremila za ovu zimu, isjekla na cirkularu, a i sa motornim testerom radim. Čujem ovu omladinu kako samo nešto kuka. Loše im je to, ne treba kukati, već treba raditi. Tko radi nema vremena se žaliti, zaključila je Snežana.
(RINA)
