Šetnja u Busovači

Danima kad nije neki teški kijamet,na večernju misu ne žurim…upijam mem svake fasade starih kuća u mojoj ulici i sokaku koji vodi do crkve…

vraćam se okolo,još laganije,ostavim sve force,ters i pustim srcu da vozi…ne sretnem mnogo ljudi na ulici,nekoliko u redu za burek kod Frane,dvojica kod Bore Paćuna čitaju sportsku rubriku,tri klinke šetaju i evociraju vikend događanja iz Castela i Pivnice…sigurno će me pitati iduće nedjelje,govori ova jedna s dužom kosom…požurim da ne prisluškujem i poželim joj od srca da joj brzo prođu ovi dani do nedjelje i da momak skupi hrabrost “da je pita to nešto”…gornji dio grada još više pust i mračan,ide Lulo fotograf,otac moje prijateljice…ponekad,kad stavi šešir,a ja se sastavim nekim vinom,od Lule mislim da je Rade Šerbeđija…zamišljam kroz mahalu davna vremena i Turke na gizdavim konjima,pobožne žene čija je snaga iz svete knjige jača od stotine konjanika i pješadije…u kućama uglavnom prigušena svjetlost,od lampe ili s ekrana,ponegdje mnogo ljudi i kaljaća na ponjavi ispred vrata,debela mačka i obijeni lavor pun drva…miruje kasaba svoju bosansku zimu,kunja i prede u zimsko predvečerje na kraju moje šetnje…ovdje je mir jedino što caruje,jedino za što svećanost mise ostavi malo mjesta u duši,jedino što ovom pričom nesebično mogu podijeliti s Vama,i opet meni ostane najviše…