Brojni su visoki časnici ABiH umiješani u ovaj monstruozni zločin nad Hrvatima. Prije svih generali Halilović, Delić, Gušić, Suljević… no Tužiteljstvo BiH je podignulo optužnicu samo protiv Envera Buze.
Iznoseći 27. kolovoza 2019. završnu riječ, obrana Envera Buze zatražila je na Sudu BiH oslobađajuću presudu i naglasila da nije dokazana (zapovjedna) odgovornost optuženog za zločine počinjene u selu Uzdol kod Prozora, a Sudsko vijeće je izricanje presude zakazalo za 27. rujna ove godine, malo više od tri godine nakon što je Tužiteljstvo BiH protiv Buze podignulo optužnicu za ratni zločin nad žrtvama hrvatske nacionalnosti.
Riječi obrane zapravo najbolje svjedoče o strategiji branitelja, a to je prebaciti svu odgovornost na generala Zirću Suljevića koji je, inače, s Buzom bio na promatračkom mjestu tijekom napadaizvedenog s 13. na 14. rujna 1993. Uz to, obrana se temeljila i na tvrdnji kako žrtve u Uzdolu nisu imale status civila, osim njih nekoliko, te kako je bila riječ o pripadnicima Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i naoružanim mještanima.
Ostaviti to za bolja vremena
Zanimljiva je, međutim, tvrdnja kako je Buza, na zahtjev drugih, zadužio zamjenike i pomoćnike da utvrde pogibije nakon akcije, poslije čega je izvješće dostavio nadležnom zapovjedništvu Šestog korpusa Armije Bosne i Hercegovine (ABiH). Napomenuo je da je poslije bilo formirano posebno povjerenstvo, ali da je njegov rad prekinut na zahtjev tadašnjeg načelnika Uprave vojne sigurnosti Jusufa Jašarevića koji je tražio da se „to ostavi za bolja vremena“.
Što više govori o ABiH negoli (možda) o samom Buzi. Uostalom, obrana je tijekom procesa inzistirala i da je bilo dosta nediscipline koju zapovjednici nisu mogli kontrolirati. Valjda (i) to kao alibi.
No, vratimo se monstruoznom zločinu, samoj faktografiji. Pripadnici Prozorskog bataljuna, uz sudjelovanje još nekoliko postrojbi ABiH, u ranim jutarnjim satima 14. rujna prije 26 godina upali su u hrvatsko selo Uzdol ubijajući i masakrirajući sve što su stigli. A koliko je istinita tvrdnja Buzine obrane da je, uz pripadnike HVO-a, riječ o naoružanim civilima, svjedoči podatak da je najstarija žrtva – Luca Zelenika imala 87 godina, a zločinci su ubili i desetogodišnjeg Stjepana Zelića i njegovu tri godine stariju sestru Mariju te njihovu majku Ružu. Ubijena je i 12-godišnja djevojčica Jadranka Zelenika. U tom strašnom danu zločinci su ubili 41 Hrvata – 29 civila i 12 vojnika HVO-a.
Slijedom čega je u optužnici postupajuća tužiteljica Sanja Jukić napisala: „Sve ove žrtve namjerno su ubijene, nikako u unakrsnoj paljbi. Ustrijeljene su iz neposredne blizine, neke od njih u leđa. Jedna od žrtava je pretučena do smrti, a ubijana su i djeca.“
Pismo Mazowieckog Izetbegoviću
Treba, međutim, podsjetiti kako se Buza na početku procesa branio tvrdnjom kako je i Sud u Haagu presudio da nije bilo ratnog zločina u Uzdolu budući da je, veli, to selo bilo legitimni vojni cilj. Istina je, pak, kako je Tribunal dao suprotan pravorijek konstatirajući kako žrtve nisu ubijene u borbi, nego je nad njima izvršena hladnokrvna, monstruozna egzekucija.
Vidjeli smo već kako obrana ekskulpira svoga branjenika (i) zapovjedne odgovornosti. Što je, reklo bi se, priča za sebe. Naime, usprkos ratnom metežu i inim, pa i medijskim blokadama, za ovaj zločin ABiH se ipak razmjerno brzo doznalo. Posebni izvjestitelj Ujedinjenih naroda za ljudska prava za područje bivše Jugoslavije Tadeusz Mazowiecki pisao je Aliji Izetbegoviću da se istraže okolnosti koje su dovele do zločina. Dakle, zločin nije dovođen u pitanje.
Nakon toga tadašnji predsjednik Predsjedništva RBiH naređuje zapovjedniku ABiH Rasimu Deliću da istraži detalje i kazni odgovorne. Istragu o zločinu obavila je služba sigurnosti Šestog korpusa ABiH i vojna policija. O rezultatima obiju istraga izviješten je načelnik sigurnosti Glavnog stožera ABiH Jusuf Jašarević kojega, vidjeli smo, spominje Buzin odvjetnik, a koji je, prema izvješću BIRN-a, tvrdio kako nije bilo zločina nad civilima.
Također, tadašnji zapovjednik Šestog korpusa ABiH Salko Gušić navodi kako je u akciji stradalo 60 ljudi, da je među njima bilo civila, ali onih koji su imali oružje i koji su pucali na vojnike ABiH, te kako „sve drugo ne odgovara istini“. Što je, u biti, sukladno onomu što je i Buza tvrdio.
Tko je kriv: Prepiska u Oslobođenju
Međutim, dvije godine nakon uzdolske tragedije, u studenom 1995., Sefer Halilović je u pismu Oslobođenju kazao kako je za ubojstva civila kriv Buza. Na što je ovaj, u istom listu, odgovorio: „Radio sam samo ono što mi je naredio Sefer Halilović.“ No, Tužiteljstvo u Haagu nije uspjelo dokazati Halilovićevu odgovornost za ubojstva u Uzdolu te mu je u listopadu 2007. potvrđena oslobađajuća presuda. Izdajući oslobađajuću presudu Haliloviću, Haag je ustvrdio kako je zapovijed za borbeno djelovanje izdao Buza te kako je bio pod izravnim zapovjedništvom generala Rasima Delića.
Treba napomenuti i kako je početak procesa „Uzdol“ Buza dočekao kao umirovljenik, a do tada je bio direktor (?!) Geodetskog zavoda; Salko Gušić je vojni umirovljenik; general Rasim Delić je preminuo, kao i general Zirćo Suljević, dok je general Halilović bio (a valjda je i sad…) predsjednik stranke, povremeni ministar te, također, povremeni parlamentarac. Gotovo je nevjerojatno da se pred Sudom BiH, pri Odjelu za ratne zločine, vodi(o) postupak protiv samo jednog pripadnika ABiH.
U Uzdolu, koji nikada nije zaliječio svoje ratne rane, danas živi oko 350 ljudi u stotinjak obitelji, mahom starijih. U usporedbi s 2 500 predratnih… Ipak, rađaju se ovdje odnedavno djeca, dosta mještana radi u Prozoru, pa su često na svome ognjištu – ne daju da se ugasi. Uzdol je posebno mjesto – morao bi, naime, biti! – u kolektivnom sjećanju Hrvata.
Zavjet s Uzdola
O ovomu je prošle godine 14. rujna u župi Svetog Ivana Krstitelja na svetkovinu Uzvišenja Sv. Križa i obilježavanja 25. obljetnice uzdolskih žrtava u svojoj propovijedi govorio vojni biskup u BiH mons. Tomo Vukšić: „Kršćansko sjećanje, poruka i zavjet s Uzdola imaju posebnu težinu u ovom razdoblju važnih događanja u društvu. Vjerujemo da i pokojni, za koje danas molimo, u skladu s crkvenim socijalnim naukom, poručuju svima da kršćani, vođeni svojom savješću, pravilima morala i vjere, trebaju biti aktivni u društvu, promicati slogu i razvitak, ispravljati nepravde, zahtijevati donošenje pravednih zakona i njihovu dosljednu primjenu te sve to tražiti i od drugih.
To je zahtjev kršćanske vjere, a ne samo obična građanska dužnost. Cilj kršćana je radost, sigurnost, sreća, solidarnost, jednakost, napredak, briga za potrebite, pravedna primjena zakona i legitimitet, jer zakon, čija primjena ne štiti pravdu, gubi svoj osnovni smisao.“
Ponovimo još jedanput: Sudsko vijeće je izricanje presude u „slučaju Buza“ zakazalo za 27. rujna 2019., Tužiteljstvo je tražilo najstrožu, a obrana oslobađajuću presudu. No, već i to što je samo jedan časnik bošnjačke Armije BiH optužen za monstruozni zločin, sugerira kako ovdje pravda, ne samo da je spora, nego je i teško dostižna.
(Tekst je objavljen u rujnu 2019. u Katoličkom tjedniku)
