Kad nam štogod zatreba, tražimo prijatelje, poznanike, dobre veze. Uz sva zaklinjanja u pravnu državu, jednakost pred zakonom, i slične fraze, doživljavamo toliko puta kako je puno bliži i preči put, ako ne moramo proći sve procedure.
Piše: Anto Orlovac, Nedjelja.ba
Ili, ako već moramo, da to malo ubrzamo. Naime, ponetko čekajući reda – i ne dočeka! Ako netko za nas kaže lijepu riječ, preporuku, sve ide puno brže, lakše, bezbolnije.
Srećom, mi kršćani imamo jednu svoju na pravome mjestu. Jednu čija se riječ sluša i uvažava na najvišem mjestu, u Božjemu dvoru. Zove se Blažena Djevica Marija. Nismo joj dosadni i nije joj nimalo žao kad je zamolimo za intervenciju, za lijepu riječ za nas na pravome mjestu. Pametni to znaju koristiti. A nije to nikakva korupcija, ni podmićivanje, jer je jednako dostupno svima. Crkva to jako preporučuje. Čak nam je sastavila i molbu, koju napamet znaju i nepismeni. Zove se „Zdravo Marijo“.
Tu se Gospi u jednoj molbi preporučujemo dvaput, za dva različita „slučaja“. Molimo je neka za nas iznese molbu Bogu, neka progovori za nas dvaput: najprije „sada“, a onda i „na času smrti naše“. Sveta Marijo, majko Božja, moli za nas grješnike, sada i na času smrti naše.
Sada
Najprije „sada“, jer ima stvari koje ne trpe odgađanja. Žuri nam se. Sada nam treba pomoć. Zato joj velimo: „Sveta Marijo, Majko Božja, moli za nas sada“. U to „sada“ uključeno je sve što radimo, čime se bavimo, što nas brine, muči, što proživljavamo. Možemo joj preporučiti sve potrebe koje su nam najhitnije. U Slavonskom Brodu je svakog osmog u mjesecu časte kao Gospu „od brze pomoći“. Suvremeni čovjek želi sve brzo, odmah, instant. Nemamo vremena čekati. Sad mi treba pomoć, mir, blagoslov, zdravlje, zaštita za dijete, radno mjesto, kruh svagdanji. Koliko je to „sada“ snažno odzvanjalo u Domovinskom ratu, ratu koji je dobiven krunicom. Branitelji su je redovito nosili oko vrata, a njihove majke, žene, obitelji u rukama, i ustrajno ponavljali ono „sada“. Gospe, sada nam je potrebna tvoja pomoć. Kad su mnogi drugi zakazali, a mi u nevolji. Nema odgađanja. Sutra je kasno. Sada! I dogodilo se nevjerojatno: obranili smo se od toliko nadmoćnog napadača. To je bila – uvjereni smo – moć Gospina zagovora „sada“. Uostalom, u Boga nema prošlosti i budućnosti, nego vječno „sada“.
Na času smrti
Zatim dolazi ono kamo nam se baš ne žuri, ali što sigurno, neupitno i neumitno dolazi: kraj našega života, „čas smrti naše“. Vjernici su uvijek trenutak smrti, umiranja, prelaska u vječnost, iako nisu uvijek rado o njemu mislili, smatrali važnim, čak presudnim. Naći se u trenutku smrti u prijateljstvu s Bogom, u milosti Božjoj, kako smo to govorili. O tome ovisi cijela vječnost. Mogao bi nam netko prigovoriti da bismo mi rado tada bili u milosti, a do tada kako bude. Kad bismo tako razmišljali, ne bi bilo dobro. U to se ne bi valjalo uzdati iz više razloga. Jer, bit ćemo tada uglavnom onakvi kakvi smo sada i cijeloga života. Čovjek se rijetko naglo mijenja. Uostalom, nismo li upravo molili za „sada“, za svaki trenutak našega života, da on bude pred Bogom ispravan. Ali, zatreba li i to, obraćenje, makar i u zadnjem trenutku, vjerujemo u moć Gospina zagovora. „Moli za nas … na času smrti naše“.
Odgovoran čovjek misli na svoju budućnost, planira, predviđa. Svoj život i završetak uglavnom ne možemo predvidjeti. Zato molimo već sada – za tada. Ne znamo u kakvom ćemo stanju tada biti. Hoćemo li tada uopće biti pri svijesti? Hoćemo li možda biti senilni, zaboravni, izgubljeni? Ili jednostavno: hoćemo li se tada sjetiti i imati vremena za to zamoliti? Sve je to zapravo nevažno, i ne moramo se bojati, ako joj se već sada preporučujemo. Zašto to ne bismo učinili za svoju budućnost, za taj važan, presudan, trenutak, za svoju sretnu vječnost?
Zdravomarija nas čuva na Božjemu putu
Te molbe – dvije u jednoj – imamo u svakoj Zdravomariji, koju toliki Gospini štovatelji rado mole. Mole i ponavljaju. Recimo, samo u jednom dijelu krunice, ružarija, 53 puta to ponovimo, koliko je i nedjelja u jednoj godini. Možda ćeš reći: „Što ću toliko ponavljati, nije Gospa ni zaboravna ni nagluha, dosta je i jednom reći“. Dosta je njoj jednom, ali nije nama. Mi smo zaboravni, začas zaboravimo i „sada“ i „čas smrti naše“, i Boga, pa idemo svojim putom. Zdravomarija nas čuva na Božjemu putu.
Gospa nam je majka. A zar može biti puno kad se i mnogo puta kaže voljenoj osobi da je volimo. Zar se majka ne raduje buketu ili barem jednom poklonjenom cvijetu kao znaku ljubavi. Svibanj je rascvjetan u prelijepoj šarenoj i mirisnoj prirodi. Zdravomarije su takvi cvjetovi koje je tako prikladno poklanjati Gospi – Majci u njezinu mjesecu svibnju. Zato, krunicu u ruke. Prebirimo je i berimo cvijeće i nosimo ga svojoj Majci. Onda se nemamo za što brinuti niti čega bojati: ni sada, ni na času smrti naše.
