Osim bogate baštine i vrijednih ljudi, možemo se pohvaliti i onim što je naša tradicija. Gastronomija je nadaleko poznata.
Nakon smjene u lokalnom rudniku, Salko Adilović na svom imanju u selu Kljaci nastavlja posao. Ovoga puta na njivi i u voćnjaku. Jer nekoliko tona autohtone jabuke kanićke ne smije propasti. Skladišti je onako kako to oduvijek rade u ovim krajevima, praveći pekmez. Od grane do tegle put je dug, a zahtijeva i snagu i umijeće, priča njegova supruga Zilha za FTV, pojašnjavajući ovaj za nju jednostavan proces: „Poberemo kanićku, donesemo, operemo, malo da se ocijedi, sameljemo, imamo mašinu – cjetku da iscijedimo i naloži se vatra, sipa se u kazan i vrije do gustoće koja treba da bude“.
„Znao sam devet kazana ispeći od kanićke pekmeza i od kisele jedan ili dva. Ove godine malo manje, ali eto, hvala Bogu, dobro je“, dodaje Salko.
A da bez rada na zemlji nema napretka – svjedoči i njegov osamdesetogodišnji otac, koji je prije više od pola stoljeća sadio jabuke čije plodove i danas beru. Iako se nakad puno više radilo, a danas mašine zamijenile ruke, neke vrijednosti, poput zdrave hrane koja je, kaže, i recept za dug život, nemaju cijenu.
Sudeći po ovogodišnjem urodu žitarica, za Adiloviće nema krize. Uz obradu voća, na više od 5 duluma usjevi su kukuruza, krumpira i drugih kultura – i za porodicu i za ishranu stoke. Sa pet krava u štali, njihov proces proizvodnje zdrave hrane je zaokružen. Imaju sve – od pekmeza i džemova, preko kiseljenja kupusa i paprike, do pšenice, ječma i kukuruza
„Mora se raditi da bi se imalo, najlakše je vikati – nema računa“, poručuje Salko.
I dok koriste sunčane oktobarske dane, Adilovići, baš kao i većina njihovih komšija, unose posljednje plodove svog napornog rada, zadovoljni što bezbrižno dočekuju zimu. Ne očekujući ni od kog ništa, osim bar zagarantiran otkup, od koga su, kada je u pitanju mlijeko, zbog niskih otkupnih cijena i neisplativosti, odustali. No, od tradicionalne proizvodnje i života na svom koji za njih, kažu nema cijenu, ne odustaju.
