Subota, 2 srpnja, 2022

Ranjenicima u crkvi-bolnici dnevno donosila 200 LITARA VODE

Pročitajte i ovo

“Bili smo imućna obitelj. Imali smo krave, ovce, bikove, voće, povrće, stolarsku radionicu.Više od 500 kilograma suhog mesa podijelila sam našim vojnicima koji su bili na crti blizu moje kuće. Vidjela sam kako pokraj naše kuće prolaze kamioni s vojskom HVO-a za Jajce. Bio je to put spasa”, prisjeća se Kata koja je pomogla stotinama ranjenika.

Autor: Srećko Stipović /7 Dnevno/

Katu Kesten iz mjesta Nula kod Travnika s njenoga su ognjišta 18. studenoga 1992. godine protjerale srpske snage i JNA te je svoj novi dom našla u Novoj Biloj, u blizini crkve Sv. Duha koja će postati najpoznatija bolnica za ranjene Hrvate na svijetu. Božja providnost je htjela da Kata dobije kuću uz samu crkvu. Svakodnevno je s obližnjeg bunara ranjenicima Hrvatskoga vijeća obrane (HVO-a) koji su ležali na klupama u crkvi donosila vodu, tople čajeve i mlijeko. Kata je svoje samarićansko djelo prema svom narodu ispunjavala s jednim gelerom u nozi i s dva u gornjem dijelu tijela. Nije prihvaćala molbu svoga muža koji je bio na privremenom radu u Njemačkoj da dođe kod njega i ne osjeti rat i ratne strahote.

“Zvao me moj Mato u Njemačku. Hajde Kate, ostavi sve to gore, dođi kod mene. Zaboravi rat i sve strahote koje on nosi sa sobom. Možeš i poginuti, svašta ti se može dogoditi. Nisi ti za rat niti ratovanje”. Ja njemu kažem: “Mato, ne želim napustiti svoj narod. Što bude s njim neka bude i sa mnom. Dijelit ćemo dobro i zlo. Ako Božja volja bude da ja poginem, pa neka se izvrši, ako ne bude pomagat ću dok me pamet i tijelo služe.”

Ovako je započela svoju nevjerojatnu priču Kata Kesten s kojom smo nedavno razgovarali u njezinoj kući u mjestu Nuli. Kata je rodila jedanaestero djece. Osmero njih su živi i imaju brojno potomstvo. Odbila je raskoš i mir u Njemačkoj kako bi pomagala starima, nemoćnima, bolesnima, nepokretnima. Osim toga “zaradila” je i tri gelera u tijelo 15.srpnja 1992. godine nakon što je granata sa srpskih položaja na Vlašiću pala nedaleko od traktora na kojemu se Kata vozila iz Travnika do svoje kuće.

‘U bunar sam izlila blagoslovljenu vodu – i nije presušio’

“Bili smo imućna obitelj. Imali smo krave, ovce, bikove, voće, povrće, stolarsku radionicu.Više od 500 kilograma suhog mesa podijelila sam našim vojnicima koji su bili na crti blizu moje kuće. Vidjela sam kako pored naše kuće prolaze kamioni s vojskom HVO-a za Jajce. Bio je to put spasa. S Vlašića je srpska vojska tukla granatama, svjetlećim mecima. Pucalo se na sve strane. Po danu nisi mogao uraditi ništa, a po noći sam muzla krave, ovce, hranila kokoši… Četnici su pogodili jedan naš kamion koji je bio pun eksploziva i ručnih bombi, gore kod Stipanove kuće. Zapalila se cerada, ali srećom kamion nije eksplodirao. Nakon toga sam rekla svojoj djeci da idu u Bilu i traže nam kuću sa štalom. Vidjela sam da se ne piše dobro. Moj sin Dragan mi je govorio kako će se rat brzo završiti i da nema potrebe da igdje drugo idemo. Rekla sam mu: ‘Sine, neće ni za pet godina’. Jednima je cilj prodati svoje oružje, drugima prodati svoje pokvarene lijekove, trećima švercati s hranom… U Biloj je kutija cigareta stajala 10 njemačkih maraka, u Vitezu i 30 maraka. Jaje se prodavalo za šest maraka. Litra rakije stajala je i do 100 maraka. Zar to nije za Bogu plakat?” – kazuje Kata.

“Bolnica u Novoj Biloj tek je počela s radom. Ranjenici koji su ležali po privatnim kućama počeli su pristizati u crkvu. Kada sam došla u svoj privremeni dom odmah sam počela donositi mlijeko svećenicima i liječnicima, jer sam dovela i svoje krave. Crkvene prostorije su se počele puniti ranjenicima svaki dan. Više nije bilo prostora u pomoćnim prostorijama nego je na red došla i sama crkvena dvorana u kojoj se slavila sveta misa. Kreveta nije bilo, nego su ranjenici ležali u crkvenim klupama. Voda za crkvu-bolnicu bila je zatvorena. Zatvorila ju je Armija BiH u Travniku. Vidim, sve je manje vode u bolnici. Teško dolazi i cisterna, jer je nestašica goriva. Ranjenici traže vodu. Struje nema. Hrane također. Katastrofa. Tada sam shvatila zašto me Bog poslao baš ovdje. Uzmem dva plastična kanistera po deset litara i na bunar Matije Sučića. Svakoga dana, pa i noću, nosila sam vodu ranjenicima. Po deset do petnaest puta dnevno. Kada me ugledaju s kanisterima kao da ih sunce obasja! Teško je opisati sve te osjećaje koje proživljavate dok pomažete ranjenima i nemoćnima. Na Sveta Tri Kralja 1993., ili na Vodokršće, kako se još zove taj blagdan u nas katolika, uzela sam svoja dva kanistera, napunila ih vodom i donijela ih u crkvu da ih blagoslove. Nakon toga odnijela sam ih ponovno i istočila u bunar, da Božja providnost podari toj vodi ljekovita svojstva pa da ranjenici brže ozdrave! Vjerovali ili ne, to ljeto je bilo toliko sušno da je jedino taj bunar uvijek bio pun vode. Svi drugi bunari u krugu od dva kilometra su presušili! Bunar Matije Sučića je ostao uvijek pun vode. Još jedan podatak koji sam čula od liječnika govori u prilog Božjoj moći, volji i providnosti. Tisuće ranjenika je ležalo u crkvi-bolnici, a ni jedan nije dobio zatrovanje rane ili sepsu, kako to još zovu” – nastavlja svoju nevjerojatnu ispovijed Kata Kesten.

‘Djeca su pravo blago. Sve drugo je kratkotrajno i prolazno’

Na upit sretne li danas ranjenike iz bolnice kojima je donosila vodu, Kata odgovara: “Kako da ne. Već sam u godinama i teško pamtim lica ljudi, ali oni se same jave, pozdrave, zahvale. Neki me zagrle, poljube kao majku svoju. To mi je najveće priznanje. Nedavno se pojavila žena kojoj je muž ležao u bolnici i kojemu sam ja donosila vodu. Ozdravio je i radi u Austriji. Po svojoj ženi poslao mi je poklon i 100 eura. Zaista sam se prijatno iznenadila činjenicom da ljudi ne zaboravljaju moju dobrotu. Nisam ja vodu nosila da bi me netko hvalio, nego iz svojih ljudskih, moralnih pobuda. Shvatila sam to kao svoju zadaću od dragoga Boga”, govori Kata.

Imao sam priliku u više navrata snimati i fotografirati Katu Kesten u crkvi-bolnici u Novoj Biloj. Uzoriti kardinal, Vrhbosanski nadbiskup Vinko Puljić, bio je jako iznenađen kada su mu ranjenici, ali i bolničko osoblje govorili o Katinom milosrđu. Zabilježio sam i taj susret u lipnju 1993. godine kada je Vinko Puljić posjetio bolnicu crkvu u Novoj Biloj. Dovezli su ga pripadnici UN-a, Kanadskog bataljuna u tenku.

“Sjećam se dana kada nismo imali više gdje smjestiti poginule vojnike. Čuvali smo ih noću da ih psi lutalice ne napadaju. Onda su fratri otvorili garaže pa su ih tamo slagali poput sardina. Jednom prilikom došao je strani fotograf pa sam ga odvela da vidi taj strašni prizor. Snimio je to i poslao mi fotografiju po svom prijatelju, također fotografu. Kada sam je pokazala dr. Branimiru Kulišu, on mi je rekao: ‘Daj Kate tu fotografiju da je presnimim jer za deset-dvadeset godina ljudi neće vjerovati da je toliko strašno bilo u ovoj crkvi-bolnici’. Dala sam mu fotografiju, ali mi je nije nikada vratio”, prisjeća se Kata.

Pored svih tužnih i strašnih prizora koje je Kata proživjela u crkvi-bolnici u Novoj Biloj bilo je i onih radosnih. Kata je prva nakon rata u Novoj Biloj organizirala svadbu za svoga sina Peru. Bilo je to u ljeto 1994. godine.

“Moj sin Pero bio je ranjen ovdje na crti. Otišao je na liječenje u Zagreb i kad se vratio kažem mu – sine, idi vidi tu svoju curu pa je pitaj hoće li se udati za tebe. Eto, dobro si, hvala Bogu izliječio si se, a ne mogu se više ni ja brinuti za tebe. Ne mogu te ja gotiviti, moram i ja ići svoje gelere vaditi iz tijela”, govorim mu. Kaže on, ma daj pusti mama sad ženidbu. Ja mu još jednom podvučem da ode posjetiti svoju djevojku i pita je hoće li se udati za njega. Nakon tjedan dana Pero kaže, mama, Darinka je pristala da se uda za mene. Za kratko vrijeme pripremili smo veliku svadbu i sve je bilo savršeno. Bila je to prva poslijeratna svadba u Novoj Biloj. Danas moj sin Pero i njegova supruga Darinka imaju petero djece. To je pravo blago. Sve drugo je kratkotrajno i prolazno”, završava svoju ratnu i poratnu priču Kata Kesten, koja danas ima 86 godina i još uvijek je dobrog zdravlja.

Nakon svega, još uvijek se brine za svoga muža Matu, koji je oslijepio jer nije na vrijeme liječio šećernu bolest. Takva je milosrdna Samarićanka – Kata Kesten!

Autor: Srećko Stipović /7 Dnevno/

TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA

Najčitanije zadnjih 7 dana

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Posljednje objavljeno

Mobilni radar u Busovači danas na 4 lokacije

PS BUSOVAČA Najavljene radarske kontrole za 02. 07. 2022. - PS BUSOVAČA 16:00 do 17:30 sati ulica N.Š.Zrinski (kod ug.ob.KIM) 18:00 do 19:30...
- Marketing -
- Marketing -
- Marketing -

Podcast UZOR

Pročitajte i ovo