Po nekoliko autobusa je u ovo vrijeme prevozilo nas studente natrag u Mostar…
..ostajali su tužni roditelji,tople kuće pune hrane,naši gradići koji su se tek budili u ta mrzla jutra…mi smo spavali,polupijani jer smo sinoć nazdravljali kao da prestaje život…molili smo pokojnjeg Ivicu Botića da parkira bus ispred studentskog doma jer nismo mogli nositi torbe pune sarme,kešketa i kolača…u domu je bilo hladno,voda studena,toalet uvijek pokvaren i prljav…izvlačili smo rešo ispod kreveta i uključili da nastavimo kavu,sobom se širio smrad zejtina koji je pokipio kad smo prije blagdana pravili prženice…odvajali smo novac za stanarinu,žeton za menzu,bonove za hranu,skripte,cigare…ostalo bi oko 70.maraka i to bi odmah kupili toalet papir,detrđent za veš i sudove,kavu i sok mutikašu…kava je prokuhala,ulazio je Igor,Feliks,Kustura,Marijana,Sanja…soba je bila puna za pola sata,tako sve do večere…poslije smo kupili gajbu karlovačke,nekoliko litara vina na Bijelom Brijegu i za ostalo votke,koliko je moglo biti…došao bi Josip Ban s gitarom,nekoliko njih iz 111.brigade kraja žepačkog,Pipa i Pican iz Kiseljaka i domar Soldo da nas poprijeko pogleda i opomene…mi smo feštali po nekoliko dana,svaki put kad netko položi ispit,dobije od kuće novaca,ima rođendan…mučili se,upoznavali nove ljude,gladovali i odrastali u svom novom životu…svaka je stopa u Mostaru posvećena nekom pričom,prvom ljubavnom šetnjom,nekim zavijanjem praznih crijeva i udaranjem punog srca…da me netko pita,opet bih sve ispočetka,s istim ljudima…u istom gradu…znam da postoje mogućnosti da se do diplome dođe za 15.dana,samo ne znam na što i na koga bi me taj bezvrijedni komad papira podsjećao,ostatak mog života,kad stegne minus i nemaš kamo poći
