Pripovijesti o nastanku imena pojedinih sela i gradova na području Lašvanske doline

0
2275
Stare slike Busovače
Napuštanjem, pa nestajanjem naselja gase se i predaju zaboravu mnogi nazivi mjesta. Neki do njih se prepoznaju u imenima rudina, voda, pustara, pustoselina, crkvina, selišta, grobalja i sl., ali se mogu naći ucrtani u povijesnim zemljovidima, zapisani u katastarskim zemljišnicama, ili u povijesnim spisima.

U etimološkoj i tvorbenoj jasnoći svojih likova imena ocrtavaju ne samo jezične i dijalektalne značajke nego i raznolikost međujezičnih prožimanja, imenskih tipova koji svjedoče o starosti naziva mjesta, o putovima različitih zamršenih naseljavanja i raseljavanja. U imenima se otkrivaju uzorci mijenjanja i prepoznaju se etnička i jezična preslagivanja. Kao što fizička geografija predočuje zemljopisni prostor, tako imena naselja održavaju načine njegova naseljavanja, življenja na tom prostoru i jezičnu stvarnost koja se skamenjena zrcali u imenskim likovima.

Busovača

Busovača se nalazi u središtu Središnje Bosne, te predstavlja veoma značajnu raskrsnicu cesta Lašvanske i Lepeničke doline. O nastanku imena pripovijeda mi legendu kazivač Goran iz Busovače prema kojoj je konj Vuka Jajčanina skočio s brda Hum u Busovaču, te je napravio bus (busen) sa zemljom i travom. Etimološki gledano, ime se najčešće veže uz riječ „bus“ ili uz riječ busovati (oglašavati), vezujući to uz značaj oglašavanja kroz Busovaču. Prema pisanim dokumentima naselje Busovača prvi put se spominje u trgovačkom ugovoru od 16. 08. 1371. godine, kada je trgovac Gojko Čepić iz Busovače prodao Mlečaninu Johanu Rombaldu 30 milijarija ( 15 T ) željeza. Ovaj dokument čuva se u dubrovačkom arhivu.

Guča Gora

Kao ni za mnoge druge toponime, tako ni za Guču Goru, mjesto na južnom izdanku planine Vlašić, na devetom kilometru regionalnog puta od Travnika prema Zenici, nema pouzdanih podataka o tome kako je dobilo svoje ime. Ovaj prostor nije ranije bio gusto naseljen i obilovao je šumom. Odatle drugi dio imena Gora. A kako je to južna, toplija strana Vlašića, bilo je u ovoj šumi, navodno, mnogo gukavaca, danas golubova, koji su se naglašavali gukanjem, i eto odatle ime Guča Gora. Ni druga verzija nema baš snažno uporište. Mjesto je prilično vrletno i kroz njega brzim tokom protječe potok, koji za kiša i snjegova vrlo snažno navire i huči, pa se kasnije pretvorilo u Gučja, te u Guču. Treća verzija govori kako je ovaj kraj bio vrlo zabačen, šumovit i pust, te da se izvelo ime Vučja Gora, što je opet kasnije dobilo malo više civilizacijsko ime Guča Gora. Postoji također predaja kako je Guča Gora dobila svoje ime po plemiću Petru Mihe Gučetiću, koji je bio dubrovački trgovac a kako je kroz Guču Goru ili blizu nje vodio put preko Vlašića prema sjevernom dijelu Bosne, možda se ovamo svratio, te se ovdje zadržao i umro, te mu je ime ostalo urezano u nadgrobni somenik, stećak, gdje doduše ne piše Gučetić nego Vučetić. Postoji još jedna zanimljiva pojedinost u vezi s imenom Guča Gora, koju je zabilježio fra Antun Knežević u svojoj Spomenici gučanskog samostana, koju je napisao 1865. godine. Pričali su mu župljani kako se u turskim zemljišnim knjigama ovo mjesto ne zove Guča Gora nego Martin-Mahala. „Kao, u Travniku živio jedan siromašni čovjek Martin, Hrvat – katolik, koji je od sultana dobio dozvolu da sa svojom braćom Ilijom i Lalom iskrči nešto zemlje u ovom mjestu i da ondje žive. Za ovo su morali caru plaćati porez, o jedan vižlin na kuću i trećinu vižlina po glavi. Kako je Martin bio najstariji, mjesto se prozvalo Martin-Mahala. Fra Antun piše kako su mu svjedoci govorili da je prije tridesetak godina, to znači oko 1830. godine, jedan od Martinovih potomaka, seoski knez Niko Kreković, odnio porez u Travnik, i kada je rekao da je to iz Guče Gore, jedan ga je poreznik istukao, te mu je rekao da je car onome mjestu pridio ime i prozvao ga Martin-Mahala da bi se ukinulo staro đursko (nevjerničko) ime.

Brajkovići

Granični prostor između župe Guča Gora i zeničke pripada samostalnoj župi Brajkovići. Središte župe s crkvom je u Brajkovićima koje se drži svog imena još iz vremena kraljevske Bosne. Župa se odcijepila od Guče Gore 1879. godine. Brajkovići su raštrkano selo, nalaze se istočno od Travnika, a obiluju plodnom zemljom, tako da svaka kuća ima veće količine zemlje na obradu. Sama župa Brajkovići sastoji se od nekoliko sela koja su međusobno udaljena i po nekoliko sati hoda: Brajkovići, Grahovčići, Ovnak, Babići, Barbići, Čukle i Konjevići. „Nekada davno u prošlosti sela Babići, Barbići, Grahovčići i Brajkovići zvali su se jednim imenom Vinišće, zbog uzgoja vinove loze“, kaže kazivač Srećko iz Brajkovića. Upravo župa Brajkovići ima jedno od najstarijih groblja u Bosni, gdje stoljećima leže posmrtni ostaci plemenitaša Plavšića i Brajkovića, a groblje se naziva Bogduša. Kazivač Srećko ističe kako ime Bogduša znači “Bogu duša ide“. O nastanku imena Brajkovići i susjednih sela Plavčići i Grahovčići kazivač Mijo također iz Brajkovića kaže: „Bila su trojica braće: Brajko, Gravko i Plavko koji su dobili zemlju na prostoru današnje župe Brajkovići. Brajkovići su dobili ime po Brajku, Grahovčići po Gravku, a Plavčići po Plavku“.

Travnik

Isusovac iz travničke gimnazije Nikola Maslać u Travničkoj spomenici iz 1932 kaže da o Travniku narod nije uzalud pričao: „Ta to je krasno, a i divno mjesto usred srca Ilirije. Pa i prije nego što je oživjelo ovo gnijezdo sokola, od vajkada priča narod, da su na njegove travnjake bosanska gospoda polazila iz obližnjeg grada Lašve, koji je davno netragom isčezao, te divnome mjestu ime Travnik nadjenuli“. Grad odnosno tvrđavu najvjerojatnije je podigao Tvrtko II. na početku XV. stoljeća. Po kazivanju fra A. Kneževića stariji su očevici gledali nad vratima travničke tvrđave kamen i na njemu napisano: Tvrtko II.

Gladnik

Prema narodnoj predaji, koju Fišić spominje u sklopu opisa župe Bučići, u vrijeme osmanskog osvajanja Bosne prolazio je kažu, sultan Mehmed II. Osvajač lašvanskim krajem i kada je vidio jedno siromašno selo, pitao je za njegovo ime. „I kad su mu kažu, da polak sjevernog položaja rđavo rodi, da je siromašno i ubogo, pa mu Gladnik od starine ostalo ime, caru se dopade ta etimologija, a htijući i svog došašća ostaviti spomen, otpusti selu ovome sve poreze i daće do danas da ništa ne plaćaju osim harača“.

Kalvarija (Vitez)

Nekoliko minuta od grada Viteza nalazi se malo brdašce na kojem ponosno stoji mala katolička crkvica. Početkom prošlog stoljeća ovo brdašce zvalo se Sveta Gora. Priča kaže da se na ovome mjestu nekada u prošlosti prije Turaka bjelila crkva. A kome je bila posvećena ta crkva? Isusovac iz Travnika Matija Pošiček ovako kaže: „Pitaj starce pa će ti reći o ovoj legendi. Kad je Turčin razorio kršćanska ognjišta i hramove, među njima i ovo drago naše svetište, diže se slika Majke Božje u zrak, odletje u Fojnicu, gdje nađe sigurno zaklonište. Narod je onda prozvao ovo brdo Crkvištem ili crkvinom za spomen, da je nekoć bilo posvećeno i okićeno hramom Božjim“. Godine 1908., pobožni katolički puk ovog kraja, uspeo je 6m dug željezni križ i pozlaćeno Isusovo tijelo saliveno u prirodnoj veličini. Kad stigoše k cilju, podigoše novi spomenik Spasitelju. Otada negdašnje crkvište prozove se Svetom Gorom. Kasnije je na vrhu brda podignuta crkvica te postaje s križnim putem koje su vodile od podnožja do vrha brda. Danas se ovo brdo zove Kalvarija na čast muke Gospodina našega.

Novi Travnik

Iako najmlađi gradić na prostoru Lašvanske doline, Novi Travnik je više puta svojoj kratkoj povijesti mijenjao ime. Prvotno nazvan Kasapovići po istoimenom obližnjem selu, a zatim je preimenovan u Novi Travnik, po obližnjem gradu Travniku. Treće ime koje ovaj grad dobiva jest Pucarevo po partizanskom junaku iz Drugog svjetskog rata Đuri Pucaru Starom. Nakon sloma komunističkog režima, gradu se vraća ime Novi Travnik.

Velimir Bugarin / Travnički vijesnik

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.