spot_img
spot_img
Petak, 29 ožujka, 2024

Prava invalida

Prvi put kad sam poželjela da put od Mostara do Busovače bude što duži i da traje,bilo je kad sam išla kući prvi put nakon što su mom tati amputirali nogu…

..brat me čekao na stanici,išli smo zajedno i nismo ništa govorili.On je ležao u dnevnoj sobi,deka je prekrivala prazni prostor gdje je bila noga…sjećam se svjetlosmeđe šare i njegovog staklenog pogleda…od tog dana uvijek pratim sve invalide i mislim o njima…svaki dan kad ulazim u crkvu,gledam i mislim kako kolica nemaju kuda ući i nema pristupa.. sad gledam one bankomate koji su stavljeni kod Matanove radnje,teško se i pješaku probiti od parkiranih auta…moj tata je imao zavjet da ode na Križevac u Međugorju,umro je a ja sam se popela,njemu u spomen a u čast majke božije…prošlo je 18 godina,ja u mislima i danas guram kolica i borim se za prava obespravljenih invalida,kao i invalidne djece koje pogrešno nazivaju “osobe s posebnim potrebama”…njihove potrebe su obične i jednostavne ali ih teško ostvaruju,pogotovo u bezdušnom svijetu nas normalnih i zdravih ljudi!

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Najčitanije vijesti

Izdvojene vijesti