Prometne nesreće izazivaju osobne frustracije, a nerijetko i teže ozljede. Na mjesto nesreće dolaze i hitne službe koje pokušavaju spasiti preživjele i nikome nisu potrebni drugi vozači koji u prolazu snimaju poprište tog nemilog događaja.
Početkom ove godine, dogodila se teška prometna nesreća između Širokog Brijega i Posušja u kojoj je život tragično izgubila jedna osoba, dok su četiri bile ozlijeđene.
Ubrzo se društvenim mrežama proširio užasan video koji je jedna osoba snimila na mjestu nesreće i snimka je izazvala veliko zgražanje javnosti.
Koji je razlog povećanja takvog trenda?
Posljednjih godina vidljiv je porast trenda snimanja prometnih nesreća i unesrećenih. Smatram da je jedan od glavnih razloga porast korištenja mobitela u svrhe snimanja i slikanja općenito, tako da je po mom mišljenju nama ušlo u naviku slikati što jedemo, gdje idemo, s kim se družimo što radimo i slično, pa nam je postalo prirodno kad se događa i nesreća izvaditi mobitel i snimati unesrećene. S druge strane ovaj porast snimanja kod nas tek dolazi, međutim u svijetu je prisutan odavno i neki su se znanstvenici bavili time i istraživali, ali se nije došlo do nekih točnih zaključaka zašto to ljudi rade, kazala je za portal Jabuka.tv psihologinja i psihoterapeutkinja Ivana Trlin.
Postoji mnogo istraživanja na temu zašto ljudi uopće imaju potrebu snimati mobitelima u raznim krizama.
Neki znanstvenici smatraju da je snimanje neposredan način da se suočimo s događajem, daje nam neki osjećaj da smo nešto uradili umjesto da samo budemo pasivni, na neki način postajemo aktivni svjedok. Snimanjem se ljudi ne osjećaju beskorisno. U nekim literaturama se sugerira da su ljudi spremniji pomoći kada ih netko snima ili promatra. Oni koji su snimani imaju veći osjećaj odgovornosti. Razmišljaju o svojoj reputaciji, kako će to izgledati kada se ta snimka pojavi u javnosti.
Neki ljudi snimaju jer osjećaju da su pod stresom, da su šokirani kada se nešto loše krene događati i imaju potrebu da se olakšaju tako što će to s nekim podijeliti. Ovo možda zvuči loše, ali osim ako se mi ne nađemo u nekoj takvoj situaciji teško da možemo procijeniti kako bi mi reagirali, smatra Trlin.
Psihologinja smatra kako svaku situaciju u ovakvim slučajevima treba ocjenjivati pojedinačno, a ne generalno.
Mnogi odluče kako neće pomoći jer nisu sigurni da to fizički mogu, da bi doveli sebe u rizik ili su procijenili da situacija nije toliko opasna ili da će netko drugi intervenirati, a zašto snimaju će još ostati misterija i predmet rasprava. Moguće da je to zbog toga, kao što sam rekla, da njima bude lakše ili žele pružiti dokaz policiji ako bude potrebno i mislim da se svaka situacija koja se događa u ovakvim konkretnim slučajevima, treba ocjenjivati pojedinačno i da nekog generalnog odgovora nema.
Jesu li te osobe svjesne da sutra netko od unesrećenih može biti član njihove obitelji, prijatelj ili poznanik?
Zašto to ljudi rade i kakvo im je zadovoljstvo u tome tek se treba istražiti i socijalna psihologija će se u budućnosti sve više baviti ovim pitanjima i tražiti odgovore jesu li ljudi svjesni da netko od unesrećenih može biti član njihove obitelji ili prijatelj. Mislim da je i to diskutabilno i da nisu svjesni sudeći po raznim primjerima. Kao što sam spomenula na početku, postao je trend sve snimati. Ljudi više ne znaju uživati. Kao što snimaju ove loše trenutke, previše snimaju i sretne trenutke i ne znaju se prepustiti i uživati, imaju potrebu sve to dokumentirati i objaviti na društvenim mrežama. kazala je Trlin za portal Jabuka.tv.
Psihologinja Trlin posebno ističe “efekt promatrača”.
Efekt promatrača je u prošlosti puno ispitivan i došlo se do zaključka da što je više ljudi prisutno, to je osjećaj socijalne odgovornosti manji, u smislu “tu nas je 20, zašto bi baš ja morao intervenirati, neka to netko drugi uradi”. Tu se dijeli osjećaj odgovornosti i to je taj tzv. efekt promatrača. Međutim, u zadnje vrijeme su urađena neka istraživanja koja tome kontriraju i koja su pokazala da i u situacijama u kojima je bilo jako puno svjedoka, ljudi su bili spremni pomoći, dodaje Trlin.
Kako spriječiti takve stvari?
Mislim da kaznama nećemo puno postići, ali to je više pravna stvar. Što se tiče psiholoških sugestija, mislim da je najbolje i jedino što možemo uraditi je osvijestiti ljude da sutra i oni ili netko od njihovih bližnjih mogu biti u takvoj situaciji i raditi na tome da ljudi shvate što se događa i kakav to ostavlja učinak na unesrećenog, a to trenutno možemo postići kroz rane kampanje i edukacije, zaključila je razgovor za portal Jabuka.tv psihologinja i psihoterapeutkinja Ivana Trlin.
U Njemačkoj se snimanje prometnih nesreća kažnjava, a s tim programom krenule su i mnoge druge države. To u BiH i dalje nije praksa.
Kazneni zakon Federacije BiH ne propisuje kazneno djelo za radnje koje ste naveli u Vašem zahtjevu, kazala je za portal Jabuka.tv Petrunjela Matijević, službenica za informiranje Županijskog tužiteljstva ŽZH.
Dok čekamo državu da reagira po tom pitanju, svi bi na umu trebali imati iznad navedene stvari kako se događaji s početka ove godine ne bi više ponavljali.
(www.jabuka.tv | L.Š. | Foto: Ilustracija iz filma Nightcrawler)
