Priče o uspjehu ponekad se čine tako slične. Gotovo uvijek spominju se upornost i hrabrost da se uđe u rizik. No, svaka od tih priča ima i nešto svoje po čemu se uspješni ljudi razlikuju jedni od drugih.Naš pokojni Pera nikoga nije kopirao. On je bio originalan u svemu. Sve što bi dotakao pretvorao je u dobre poslovne ideje.
Autor: Srećko Stipović / Flash.ba
Vijest o smrti našega Pere proširila se Vitezom poput munje.U Zagrebu u 65 godini života umro je Pero Gudelj, jedan od najvećih poduzetnika ne samo Viteza nego i šire regije.Kratko je bolovao ali je iza sebe ostavio neizbrisiv trag.U svemu je želio biti prvi a u mnogo toga je i bio.Iako je imao samo srednje obrazovanje za dvadesetak godina izgradio je poslovno carstvo i zaposlio diljem BiH preko 3000 radnika.Prvi je imao satelitski telefon, prvu kabelsku televiziju, prvu privatnu televiziju u BiH.U mnogo čemu je bio prvi a često bi znao reći:“Pare leže svuda oko nas, samo treba ispružiti ruku i uzeti ih“.Pera je to znao bolje od svih drugih.On je čak uspio prodati i kamen iz rijeke Lašve.Lašvenjak smo ga zvali.Dok je bager kopao u blizin Lašve neke odvodne kanale Pero je zamolio vozača da iskopa kamena.Svi su čudili dok kamen nisu vidjeli na policama Fis-a.Komad jedna marka.Žene sretne što ne moraju moliti muževe da traže kamen za kupus ili neku drugu salatu.Bio je genije po tom pitanju.
Rođen u Gornjoj Večeriskoj u jako siromašnoj obitelji, od oca Andrije i majke Jele Gudelj, Pero se na sve načine pokušavao izvući iz siromaštva. Još kao školarac mijenjao je kruške i jabuke s djecom iz grada za kifle. Obilazio svoje selo i gdje god je bio razbijen prozor, on se nudio da ga skine, ustakli i ponovno vrati vlasniku za malu naknadu.
Nakon što je završio zanat za kemijskog tehničara, počinje raditi u proizvodnji, u poduzeću Slobodan Princi Seljo. Nije mu se baš dopala proizvodnja baruta i raketnog goriva, pa je počeo učiti svirati harmoniku i taksirati.
“Nisam mogao raditi samo jedan posao. Morao sam raditi barem tri posla da bih nešto zaradio i uštedio”, govorio je Pera, kako su ga zvali susjedi i poznanici. Nakon što je počeo zarađivati na harmonici, otvara i prvu kabelsku televiziju u bivšoj Jugoslaviji. O Perinoj televiziji pisala su i zagrebačka i beogradska glasila.
Nakon kabelske televizije, otvara prvi kafić u Vitezu, a zatim i svoju televiziju u privatnoj kući na Gradini. Bio je prvi snimatelj koji je pred same ratne sukobe obilazio barikade u Vitezu i Staroj Biloj te pokušao preko vjerskih vođa pomiriti već sukobljene strane Hrvata i Bošnjaka.
U vrijeme rata Gudelj pokazuje poduzetnički duh. Blokada telefonskih veza omogućila mu je da preko svog satelitskog telefona omogući preko 6000 telefonskih razgovora s inozemstvom.
Svojim kanalima osigurao je da rodbina i prijatelji iz europskih država šalju novac u ratom pogođenu Lašvansku dolinu koja je ostala u okruženju.
“S ponosom ističem da sam jedini te ratne, 1993. godine, općini Vitez platio porez u iznosu od 60.000 KM”, hvalio se pokojni Pero plaćenom cifrom.
Nakon rata otvara trgovačko poduzeće koje nosi ime po povišenoj noti F, točnije Fis. Fis napreduje nevjerojatnom brzinom i za nekoliko godina postaje brend koji uspostavlja poslovne veze s Italijom, Turskom, Njemačkom, Kinom… Međutim, kada je prva robna kuća u Vitezu postala pretijesna za kupce, Pero je pokušao redovnim putem dobiti viteško polje za nove prostore i nova radna mjesta. Općinska administracija, kao i svugdje, zakazala je. Sve se svodilo na čekanje. Nakon toga, Gudelj je odlučio povesti radnike pred općinu i zaprijetiti zatvaranjem firme. Uz to je napravio i pravi marketinški potez kada se nafarbao kao Rambo, uzeo hiltovku u ruke i sve to objavio u časopisu za gospodarstvo Profil. Naslov priče bio je “Rat za nova radna mjesta”.
Prvi marketing, kako je sam govorio, naučio je na sarajevskoj pijaci Markale. Još kao mladić prodavao je jerbasme kako bi ostvario dodatnu zaradu.
Gudelj je mnogo puta pokazao svoju humanost. Pomagao je starim, bolesnim, nemoćnim, raznim udrugama i udruženjima. Bez obzira na vjersku ili nacionalnu pripadnost. Kada je podmetnuta eksplozivna naprava u njegov FIS i poginuo zaštitar, a više radnika lakše i teže ozlijeđeno, on je obitelji podmetača koji je pravomoćno osuđen odnio namirnice i novčanu pomoć.
Kako je svoju harmoniku dosta puta opjevao kroz pjesme odlučio se da na nadgrobni spomenik roditeljima postavi fotografiju na kojoj sve troje sviraju harmonike. U dva sata iza ponoći probudio je viteškog književnika Marka Martinovića da ga pita je li ta ideja dobra. Car, kako smo ga zvali, mu je rekao: “Pero ideja je odlična. Samo je realiziraj.”
Samo u Vitezu izgradio je tri puta više kvadrata u FIS-u nego što ih imaju svi viteški stanovi zajedno. Zaposlio je diljem BiH više od tri tisuće radnika. Na Vlašiću je kupio čak tri milijuna četvornih metara zemljišta i izgradio Eco centar FIS. Peru sam dobro poznavao.Imao je nevjerojatnu volju za uspjehom. Nikada se nije predavao i uvijek je radio i po 16 sati dnevno.Jednom prilikom sam trebao fotografirati njegovu vilu na moru za katalog.Došao sam dole misleći da ću naći Peru kako odmara i uživa malo u ljepoti prirode, vode,čistog zraka. Nakon što sam ja fotografirao ono što je dogovoreno pitao sam recepcionarku a gdje je Pera?
Kaže ona, hodite dolje ispo vile vidjet ćete ga. Uz obalu Pero je hiltovkom razbijao kamenje da se turisti lakše spuste do mora.Sunce usijalo, vani plus 30 stupnjeva, Pero razvaljuje hiltovkom.Vidjevši me prestao je pa smo sjeli i popili neki sok.
Teško je sada bilo što reći o tome kako je trebao živjeti?Je li mogao više odmarati i uživati? Međutim njegove vrline pamtit će mnogi koje je pomagao bez obzira na vjersku ili nacionalnu pripadnost.Naravno nitko nije savršen pa ni Pera koji je također imao svojih mana.Međutim njegove mane su jedna kap u moru vrline.
Neka ti je pokoj vječni naš Pero!
