U noći uoči sv. Ive širom Lašvanske doline pale se krijesovi (cvitnjaci) gotovo kod svake kuće. Prethodno bi djeca uz neku odraslu osobu prikupila granje, staru slamu ili bi usjekli u šumi smreke i slagali ih na jednom, obično ustaljenom mjestu u dvorištu ili selu.
Oko krijesa se okupljaju susjedi, a mladi i djeca pjevaju, plešu te preskaču oganj. Stariji bi obično uz krijes nešto prezalogajili i popili. Ivanjske vatre se tumače kao simbol sunca ili kao pomoć suncu, a s tim je u vezi i njihova očisna i apotropejska snaga. Pepelu ovih vatri pridaju se ljekovita svojstva, a na Ivandan ujutro prije izlaska sunca gazi se po pepelu krijesa u uvjerenju da će se na taj način spriječiti bolesti kože kroz godinu. Moć vatre zadržavaju i njezini ugarci pa se preko njih progoni stoka, odnose ih u polje, te se čuvaju za kasniju magijsku uporabu.Također se savjetovalo onima koje su boljela leđa da se provaljaju u koprivama ili žitu na blagdan sv. Ive.
Postoji pripovijest koja kaže kako je crkva posvećena sv. Ivi bježeći od Turaka preko noći prešla iz sela Pšenika, koje se nalazilo na lijevoj obali Vrbasa, u selo Podmilačje, na desnoj strani, zbog toga što su Turci u nju utjerivali koze. Također se kaže kako se za niskog vodostaja rijeke još može vidjeti trag kuda je crkva “prošla”. U okolici Širokog Brijega pored vatre u ivandanskim običajima je značajan i kult vode. Naime, na Ivandan ujutro prije izlaska sunca obredno bi se kupali ljudi i stoka. Nekim izvorima kao što je „vrilo“ u Knežpolju pridaju se posebna ljekovita svojstva, pa su ranije na ovaj izvor, na Ivandan, dolazili ljudi i dogonili stoku iz udaljenih sela. NaIvandan su se također prije izlaska sunca škropile blagoslovljenom vodom njive i bašte na kojima je bio zasađen duhan. Pored navedenog, vršila je se i lustracija odijela i drugih predmeta od vune izlaganjem suncu.
