„Bila u radosti, iz dana u dan, igrajući pred njim sve vrijeme: igrala sam po tlu njegove zemlje, i moja su radost djeca čovjekova.” Možda nema boljih riječi od ovih iz Mudrih izreka da izreknu bit nogometa, ali i nogometnoga umijeća preminuloga nogometaša Diega Armanda Maradone. Evo samo nekoliko misli.
Kolumnist: Ivica Raguž / Svjetlo riječi
Ono što mi kršćani često zaboravljamo i ne živimo jest činjenica da u Bogu postoji Dijete, Sin Božji, a to znači da je Bog od vijeka razigrani Bog, razigrano dijete, gotovo bih rekao, razigrani nogometaš. To isto Božje Dijete, Božji Sin nije samo igralo u vječnosti nego je igrao i „po tlu njegove zemlje”. U Isusu Kristu Bog je postao stvarno dijete, razigrano dijete, bezazlen kao golub. I ako pogledamo cijeli Kristov život, osjećamo u njemu to razigrano dijete: sve je tako lagano, graciozno u njegovu životu. I ne treba ni čuditi da Isus i nama, onima koji ga žele slijediti, stavlja kao uzor sebe, dakle, opet dijete: „Ako ne postanete kao djeca, ne ćete ući u Kraljevstvo Božje”. A što je to djetinji duh? To je duh igre. A čovjek istinski igra kao dijete tek kad ne igra on, nego kad Igra njega igra! Toliko te tada Igra vodi, obuzima, otima da više uopće ti nisi bitan, postaješ sporedan, nego važnije od tebe jest Igra. Zato u svetih igrača, Isusa i njegovih učenika (svetaca) susrećemo čudesnu lakoću, lakoću koja dolazi od Igre. Gotovo bih rekao da je to lakoća koja dolazi od težine, težine nečega Velikoga, da, od velike Igre, od razigranoga Boga. Zato se s takvim svetim igračima – jedan je takav i sv. Franjo – osjećamo radosni i lagani, jer u njima osjećamo djetinji duh, dijete, nešto čudesno igralačko, nešto što nas oslobađa, ah, od težine ovoga života, ali i od težine tolikih teških egoizama, teških „ja pa ja”. U tim svetim igračima osjećamo graciju, milost, gracioznost riječi, pokreta, djela. Sve odiše lakoćom, igralačkim duhom, duhom djeteta. Eh, kad bismo postali više svjesni da je kršćanski Bog razigrani Bog, djetinji Bog, Bog nogometa, Bog koji od nas očekuje da i sami budemo njegovi igrači, razigrana djeca, djeca koja žive od njegove Igre. Ah, kad bismo sebe manje smatrali važnima i posebnima, a Igru, Graciju, Krista važnijim i posebnijim od sebe. Nažalost, kršćanstvo je danas postalo tako tmurno i dosadno, potonulo u težinu koja više ne zna za milost, ni u onih lijevih ni u onih desnih kršćana. Sve je tako, tako teško, bez igre, nestalo je kršćana, svećenika, redovnika koji zrače Gracijom, gracijom razigranoga Isusa Krista.
A nogomet Diega Armanda Maradone odisao je gracijom, bio je to graciozan nogomet. U njegovu smo nogometu svi osjećali razigranoga dječaka, graciju, igru koju ne igra on, nego u njemu igra Igra, Nogomet
A nogomet Diega Armanda Maradone odisao je gracijom, bio je to graciozan nogomet. U njegovu smo nogometu svi osjećali razigranoga dječaka, graciju, igru koju ne igra on, nego u njemu igra Igra, Nogomet. Nogomet, kako sam već bio pisao u jednoj epimeteji, je sport tla, zemlje, blata, težine (noga). Nogomet, za razliku od ostalih sportova, ima tu neku primordijalnu dimenziju zemljanosti, podsjeća nas na prirodni element zemlje, da smo i sami prah zemljani, blato, krhki, jadni, slabi. I čar je nogometa baš u tomu da se čovjek igranjem izdiže iznad zemljanoga, blatnoga, i postaje igrač. Ostaješ i dalje prljav i blatnjav, ali ipak igrač. Hodaš po zemlji, ali nisi više samo radnik, nego igrač. Plešeš na zemlji, plešeš s loptom, loptom koja je neka vrsta gracije, dara koji ti omogućuje da se igraš. Sva ljepota nogometa je upravo u tom paradoksu, u tom igralačkom paradoksu zemlje i neba, trave („Čovjek je kao trava koja se zeleni, a uvečer se već suši”) i lopte, ah da, ljudskoga i božanskoga, teškoga tijela i tijela gracije, tijela koje postaje ples. Takav je nogomet igrao Maradona, graciozni nogomet. U njemu smo mogli osjetiti bit nogometa, same igre. Voljeli smo ga, ja sam ga volio, jer sam u njemu prljavom, neurednom vidio sebe, vidio čovjeka (ecce homo), ali sam vidio i mogućnost baš u toj prljavosti, neurednosti nešto čudesno graciozno, djetinje, Igru. To je bio nogometaš kojega se zaista voljelo, baš voljelo. Nije mu se samo divilo, nego ga se voljelo, i ja sam baš ga volio kao što ga i sada volim.
A danas? Nažalost, danas je malo takvih igrača i među nogometašima i među sportašima, ma danas i među svim ljudima. I drugi su sportaši bili veliki talenti, ali uvijek si kod njih osjetio proračunatost, interese, sustav, hladnoću, nešto mehaničko, neslobodno, ne-graciju. Gotovo bih rekao: previše su čisti, „virtualni”, tehnički, ulickani, lažno ne-zemljani. I premda su oni najbolji, „goats”, meni nikad nisu najbolji. (Pogledajte samo M. Jordana, tu američku mašineriju, „making money”; i ovaj posljednji dokumentarni film The Last Dance, vrhunac američke ideologije i kapitalizma i kako opet zaraditi novac) U njima sam uvijek osjećao da oni igraju, da igra njihov veliki utrenirani ego (to je slučaj gotovo sa svim sjevernoameričkim sportašima), da igra Sustav, da ne Igra u njima, da nemaju u sebi gracije.
Ne. Maradona nije igrao takav nogomet, nije bio takav sportaš. On je bio utjelovljena gracija, razigrano dijete, dječak, u kojemu si osjetio Igru. I njega si volio zato što si volio Igru u njemu. I ne treba čuditi da je postao to što jest upravo u Napulju. Tko god je bio u Napulju, mogao je osjetiti taj čudesan napoletanski duh: spoj grčkoga (Magna Graecia) i mediteranskoga duha, ono nježno, pomalo prljavo (ljudsko) talijansko, a opet tako kreativno i privlačno, buku i zafrkanciju, ludoriji i osjećajnost, melankoliju i radost. U Napulju je katolik Maradona igrao nogomet na tlu katoličkoga grada.
A danas? Čini se da danas nogomet ide svome kraju, a time i sport, izvorni sport kao igra. Zapravo, možda ide kraj čovjek kao igrač, muškarac kao igrač. Svjedoci smo kraja muškarca (muškarac ratnik je nestao, preostao je još sportaš, a sada će uskoro i on nestati). Živimo u vremenu Tla bez Gracije, tehnike bez igre, duha bez tijela, teško tijela bez plešućega tijela, možda čak i u vremenu Ženskoga bez Muškoga.
Ali tužan ne-nogometni život Diega Armanda Maradone kazuje nam također i nešto o velikim junacima, herojima koji uvijek završe tragično u ovom životu. Više je razloga.
Prvo, ne možeš biti samo golub u ovom svijetu. Ljudi su zli, zle zmije, na što nas upozorava Krist. Moraš sa zlima biti i sam zmija, dakako dobra zmija, ali ipak zmija. Mnogi, nažalost, veliki umjetnici pa tako i Maradona, propali su zbog svoje bezazlenosti, zbog svojega golubinjeg duha: loše društvo, neopreznost, preveliko povjerenje u ljude (!) itd. Da se to ne dogodi, potrebno je biti, kao što rekoh, zmija, dobra zmija protiv zlih zmija. Dakako, i kad si bezazleni golub i dobra zmija, teško da ćeš u ovomu svijetu zlih zmija izbjeći raspeće, kao ona Dobra zmija, Isus Krist.
Drugo, mučno je biti umjetnik, nogometaš, pisac, pjesnik, sportaš. Osjećaš silinu Igre koja te zahvaća, koja te obuzima i otima, ne pripadaš više sebi. I u ovomu svijetu tada osjećaš veliku, veliku samoću! Većina te uopće ne razumije, jer većina nema igralačkoga, kreativnoga duha, većina je teška, slijedi svoje interese. I zato sve velike umjetnike zahvaća golema osamljenost, duboka osamljenost koja postaje nepodnošljiva, a koju nemaju ni s kim podijeliti u ovom svijetu. Čitajmo Novi zavjet: kako li je samo Isus bio osamljen, nije ni čudo da je uvijek molio sam! Zato mnogi umjetnici žele pobjeći, žele se odmoriti od Igre koja ih nadilazi, žele i oni sami postati „normalni”, poput Jone pokušavaju u određenom trenutku pobjeći od Igre, i to na pogrješan način: alkohol, bludnost, loše društvo. To je činio Maradona, ali i mnogi umjetnici, a i mnogi sveti umjetnici (sveci) osjećaju tu veliku napast. Maradona nije izdržao, prepustio se porocima. Potpuno ga razumijem, kao što i razumijem i osjećam i mnoge druge umjetnike koji su iz bezdana Igre propali u bezdan poroka. Maradonu će također razumjeti samo onaj koji je i sam umjetnik ili koji ima u sebi umjetničkoga duha, koji voli umjetnike. Da se to ne dogodi, da ne propadneš kao umjetnik u poroke, u svojoj samoći moraš se susresti sa svojim prijateljem, još jednim Osamljenim, Isusom Kristom, Solus cum Solo u molitvi, postu i milostinji. Inače ćeš kao umjetnik propasti i u konačnici prestati biti umjetnik.
Zato je u istinskim vjernicima daleko više igre, istinske igre, a i istinske umjetnosti nego u samoj umjetnosti, u samom sportu i samom nogometu. Ah, zato je i kraj religije i kraj umjetnosti, kraj religije i kraj sporta pa i nogometa
Treće, gracija nogometa, gracija umjetnosti nije još i ona istinska Gracija, Gracija religije. Da, sport, umjetnost, koliko god bili bliski religiji, nisu religija! Tako što si umjetnik, što igraš savršeno nogomet, što si književnik, što posjećuješ kazališta, koncerte, izložbe, ne znači da si još religiozan. Štoviše, možeš biti veliki umjetnik, ali postati i ostati krajnje nehuman. Da se to ne dogodi potrebna je jedna druga „lopta”, potrebna je religija, kršćanska vjera. Naime, religija nije umjetnost, shvaćena kao „dopadanje” (Kant), religija je žrtva, umiranje, prekid sa sobom, radikalno napuštanje sebe u susretu s Gracijom, Isusom Kristom. Religija, kršćanska vjera nije „dopadanje“, ona je ljubav: „Ne živim više ja, nego Krist živi u meni”. Dakle, vjera nije umjetnost, neosobna Igra koja me tako zahvaća da mi se ona „dopada”. Ne. U umjetnosti se ne ljubi, u vjeri se ljubi. U vjeri me zahvaća i otima sada Osoba, igralačka Osoba, Isus Krist: to je otetost Ljubavlju, a ne samo više Igrom. Zato je u istinskim vjernicima daleko više igre, istinske igre, a i istinske umjetnosti nego u samoj umjetnosti, u samom sportu i samom nogometu. Ah, zato je i kraj religije i kraj umjetnosti, kraj religije i kraj sporta pa i nogometa.
Kako bilo da bilo, veliko svjetlo i velika tama velikoga Diega Armanda Maradone pokazuju veliko svjetlo i veliku tame svih nas. Njegova dječačka razigranost podarila nam je toliko radosti, njegovo „igranje po tlu”, poput Mudrosti iz Knjige izreka, davalo nam je nadu da čovjek nije samo tlo, zemlja, nego da je nebeski, da s „loptom” može postati i sam gracija. Ali njegov je život i veliko upozorenje da budemo u ovom svijetu i golubovi, ali i zmije, i da nadasve zaigramo u na tlu ove zemlje s jednom drugom loptom, Loptom Gracije, vjere u Isusa Krista: „Tako djeco, poslušajte me, blago onima koji čuvaju moje putove… Blago čovjeku koji me sluša i bdi na mojim vratima svaki dan i koji čuva dovratnike moje. Jer tko nalazi mene, nalazi život i stječe milost od Gospodina.”
