Moja najveća želja je vratiti se nekadašnjem sretnom, ispunjenom i samostalnom životu, kakav sam imala za vrijeme školovanja u Zagrebu, rekla je Adrijana Kolenda (26), samozatajna djevojka s invaliditetom iz Travnika.
Rođena je u travnju 1992. godine, a u Travniku živi s roditeljima i mlađim bratom u obiteljskoj kući.
Osnovnu školu pohađala je u Novoj Biloj, po prilagođenom planu i programu, a srednju školu završila je u Zagrebu, u Centru za odgoj i obrazovanje za slijepe i slabovidne ‘Vinko Bek’, za zanimanje administrator.
Odmah se prisjetila zdravstvenih teškoća još iz petog razreda osnovne škole.
– Uspostavljena mi je dijagnoza nagluhosti od 71 posto i od tada nosim slušne aparatiće na oba uha pomoću kojih bolje čujem. To mi je pomoglo da prilično dobro pratim nastavu. Koristila sam i diktafon pa sam doma prepisivala gradivo i tako učila, jer mi je učenje iz udžbenika stvaralo poteškoće, poput čestih glavobolja, umor i zamagljivanje pred očima – rekla je.
Na nastavu u osnovnoj školi do četvrtog razreda išla je školskim autobusom, a poslije je pješačila uz pratnju zdravih školaraca.
– Tada zbog svojih poteškoća nisam imala društvo. Naime, u većini slučajeva su me izbjegavali, izazivali i slično. Rijetko tko mi je htio pomoći, osim kad bi ih netko zamolio od strane profesora – rekla je.
Međutim, situacija se poboljšala kada je promijenila sredina i došla u Zagreb. Školovanje u glavnom gradu Hrvatske bilo joj je najsretniji period u životu.
– Tada sam saznala što znači imati prijatelje, one prave i iskrene te što znači biti prihvaćena i shvaćena u društvu. Osim što sam bila vrlo dobra učenica, redovito sam odlazila na rehabilitacije bez kojih se ne bih mogla samostalno kretati ni obavljati osnovne osobne stvari, a niti mnoge druge koji su potrebni za samostalan život. Tada sam bila vrlo aktivna, a moji hobiji su bili plivanje, ples, školski zbor te veslanje. Bez ikakvih poteškoća stigla sam napraviti sve obveze, uz dobru organizaciju. Moram reći da sam se tada osjećala vrlo sretnom, zadovoljnom i ponosnom na sebe.
Vezano za prihvaćenost od strane obitelji, kao dijete s teškoćama u razvoju bila je okružena ljubavlju, pažnjom i brižnošću.
– No, kako u većini slučajeva u sredini u kojoj živimo ima i onih koji ne prihvaćaju druge te ih gledaju čudnim pogledima i misle si da ništa ne možeš sam, da sve netko drugi mora raditi za tebe i da nisi sposoban postići ništa samostalno te izboriti se za sebe i dokazati da itekako možeš, mnogi se nisu htjeli družiti sa mnom iz nekog osjećaja nelagodnosti – pojasnila je.
Nakon svih godina još uvijek se sa sjetom prisjeća sretnog razdoblja koje je proživjela u Zagrebu, odakle su joj ostale samo lijepe uspomene.
– Kada sam se nakon završetka školovanja vratila u rodni kraj, tada je sve stalo i to je bilo najteže razdoblje u mom životu – priznala je.
Prije dvije godine učlanila se u Udrugu osoba s invaliditetom te tamo odlazi na povremena druženja. Jedini hobi joj je terapijsko jahanje, koje zaista obožava i gdje u razdoblju od proljeća do jeseni pronalazi svoje smirenje.
– Od rođenja mi je postavljena dijagnoza visoke slabovidnosti te od druge godine života nosim naočale. No, s vremenom se vid pogoršavao, pomoći nije bilo gdje god da sam išla. Konačne dijagnoze postavljene su prošle godine u Specijalnoj bolnici Sveti Vid u Beogradu – Keratoconus, Macula, Nyistagmus, Dyistrophija, Astigmatismus, Ambliopija te visoka slabovidnost, s tim da vidim samo pet posto. Kao jedino moguće rješenje su mi preporučili skleralna sočiva, odnosno skleralne leće, za koja se ne garantira ni deset posto poboljšanja.
Naime, navedene leće oftalmologija pruža kao novu mogućnost kada netko nije dobar kandidat za lasersku korekciju dioptrije zbog izuzetno problematične rožnjače ili zbog degenerativnih ili distrofičnih promjena na rožnjači.
Zbog svega je stekla 100-postotni invaliditet kao i radnu nesposobnost. Ima ostvarenu osobnu invalidninu.
Za kraj nam je priznala: – Kao i svaka djevojka, želim se sretno udati te osnovati obitelj, a po mogućnosti i zaposliti se te ne ovisiti ni o kome.
– Slijedite svoje želje i snove, budite hrabri i ustrajte u tome. Mislite na sebe i borite se, ne odustajte. Lijepo je poslušati nečiji savjet i razmisliti, ali ipak na kraju poslušajte svoj unutarnji glas i postupite tako – poručila je OSI populaciji.
