Nikola Borić, sedmerostruki prvak države u triatlonu, bio je jedan od najboljih svjetskih atletskih trenera, a prije devet godina odlučio se na potez zbog kojega su njegovi roditelji i poznanici pomislili da je, kako kaže, “pukao”.
Otišao je živjeti u selo Kokočak koje se nalazi u Parku prirode Papuk, a svoje tri tvrtke vrijedne milijune eura je poklonio. U to je vrijeme bio glavni trener turske atletske reprezentacije za OI u Londonu, pripremao trkače iz Etiopije za SP u Berlinu i trenirao najbolje dugoprugaše svijeta.
Mjesečna plaća iznosila mu je 10.000 eura (bez bonusa na medalje koji se, navodno, kreću oko 100.000 dolara po medalji, ovisno o sjaju odličja), a od sponzora je godišnje dobivao 50.000 eura.
Njegova trkačica Elvan Abeylegesse 2012.bila je spremna za obaranje europskog rekorda na 5 km, ali nije mogla pristupiti utrci jer su, kaže Nikola u svojoj knjizi “Šuma je moj dom”, utrke određene sponzorima.
Nema menadžera koji će te ugurati u utrku ako nosiš krive tenisice, tvrdi on. Licemjernost i iluzorne vrijednosti društva bili su okidač koji ga je ispalio prema šumi. Je li mogao zatvoriti oči, uši i usta i praviti se da je sve u redu dok od toga ima materijalne koristi? Većina ljudi bi tako i napravila, ali Nikola nije većina.
On se ne okuplja u demonstracije niti drži transparente, njegova revolucija je osobna i samim tim najučinkovitija moguća. On se povlači iz mašinerije koja čovjeka polako melje, dok ga na kraju ne izbaci u komadićima.
Nikolina potraga za idealnom šumskom lokacijom trajala je šest godina. Za to vrijeme obišao je Tursku, Indiju, Kostariku, Etiopiju, ukratko pola svijeta, no nijedna parcela nije zadovoljavala uvjete koje je tražio, a to su: izvor pitke vode, park prirode ili nacionalni park, minimum ljudi, određenu veličina posjeda….
No kad je u malom oglasu naletio na Kokočak, više ništa nije bilo isto. Nikola otvoreno govori zašto je otišao iz grada u šumu:
“Život u gradu je kao život na aparatima. Priključeni ste na žice, dobijete svoje sljedovanje glukoze, aparat umjesto vas diše, no pitanje je kad će netko isključiti struju. Kad se to dogodi, odjednom shvatite da samostalno ne možete disati.
Sve ono što se ne može platiti danas više ne vrijedi, jer novac je postao glavni kriterij sreće i uspjeha. Međutim, s novcem se uskoro neće moći kupiti ništa. Zamijenit će ga digitalna valuta koja će dokrajčiti sve male ljude koji rade na crno, odupirući se sistemu, a to će promijeniti društveni poredak.
Smatram da nam slijedi razdoblje gladi, no ljudi odbijaju izvući glavu iz pijeska, a ono što vide zanemaruju, misleći- neće valjda! Žalosno je da se sve više ljudi boji prirode, a naši preci su još prije stotinu godina živjeli u skladu s njom. Ja sam odlučio živjeti u šumi i postati što je više moguće samoodrživ. Danas sam na 80 posto” – kazuje nam.
Pitamo ga što to znači u praksi?
“Proizvodim svoju hranu, znam napraviti kuću od prirodnih materijala, umijem zaklati svinju i napraviti kobasice, sam izrađujem košnice i vrcam med te mnoge druge stvari. O tome sam učio i prije odlaska u šumu, ali jedno je teorija, a drugo praksa.
U Kokočaku sam počeo graditi kuću od blata i slame, a nakon osam mjeseci u šumi mi se pridružila i partnerica Zorana. Kuću smo radili narednih pet godina.
U početku nisam imao struju, smatrao sam da mi ne treba, ali Zorana se nije htjela odreći nekih komoditeta poput fena za kosu, pa smo je uveli. Na farmi je slobodno trčkaralo 50-ak svinja raznih pasmina, koze, guske, kokoške, a uzgajali smo i pčele. Uskoro smo, s ostalim OPG-ovima u blizini, osnovali klaster Made in Papuk i prodavali voće, povrće, mliječne prerađevine i meso s naše Shumske farme.
Naučio sam mnogo o sebi i imam osjećaj da sam proživio cijelu evoluciju, od kamenog doba naovamo. Bilo je mnogo lijepih trenutaka koji su se miješali s teškima, a teški su možda i vrijedniji jer iz njih učimo. Jedan od takvih momenata dogodio se 2020. kad nam je kuća izgorjela do temelja, piše slobodnadalmacija.hr
Pretpostavljam da se dimnjak pregrijao i popustio, a u pepeo se pretvorilo sve ono što bih uzeo sa sobom da sam morao bježati; fotografije iz djetinjstva, bakini tepisi i mnoge materijalne uspomene.To mi je dalo novu snagu za dalje, oslobodilo me navezanosti na materijalno i počeli smo raditi novu kuću od osušenih trupaca kestena i indijske konoplje koja je jeftina, a nezapaljiva. To je omela korona” – prepričava Nikola, pružajući nam primjerak svoje knjige.
Ben Fogle je o Nikolinom životu napravio dokumentarnu reportažu koju je prošle godine prikazao i HRT u emisiji “Ben Fogle-Ljudi od divljine”.
Nikola kaže kako je shvatio da je sazrelo vrijeme da ljudima pruži informaciju, jer je sve više onih koji žele zamijeniti grad za selo. Zato je odlučio objaviti knjigu.
Razmišljajući hoće li 200 primjeraka biti dovoljno ili da ipak podigne brojku na 500, Nikola je preko društvenih mreža želio ispitati kolika bi bila potražnja među čitateljima. Uskoro mu se u inbox javilo tisuću ljudi, a u prvih mjesec dana broj ljudi koji je želio kupiti knjigu premašio je pet tisuća. Njegove promocije knjige su iznimno posjećene, a nerijetko traju i do ranih jutarnjih sati jer pitanja iz publike je mnogo.
“Ne očekujem da svi pohrle u šumu, to niti je potrebno, niti realno očekivati. Nisam tu da nekoga nagovaram, tu sam da svjedočim svoj život i da dam informaciju onome do koga informacija treba doći. Mnogi ljudi se boje budućnosti i pate od anksioznosti, ali kad se živi u sadašnjem trenutku, svaki dan je lijep i neponovljiv. To najbolje spoznate u šumi” – kazuje Nikola.
