spot_img
Četvrtak, 28 ožujka, 2024

Nemojte nas više braniti!

Koliko je zapadni Balkan (sada) daleko od Europske unije?

U kontekstu potencijalne Milanovićeve ucjene/veta glede žurnog ulaska Švedske i Finske u NATO i bh. europske perspektive, Plenković je kazao kako se to ne radi nekomu s kim si u Uniji te (nas) podsjetio kako se Pelješki most gradio i novcima švedskih poreznih obveznika. Što reći?! Ništa – vidi naslov.

Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

Možda je najbolje započeti ironijom. „Meni je žao Europske unije. Oni su u puno gorem stanju od nas. Nadam se da im mi možemo pomoći“, kazao je albanski premijer Edi Rama nakon briselskoga summita 23. lipnja i odluke kako nema pregovora sa Sjevernom Makedonijom i Albanijom, nema liberalizacije viznog režima za Kosovo, nema napretka u pregovorima s Crnom Gorom, nema napretka ni u slučaju Srbije (oko uvođenja sankcija Rusiji) i, dakako, ništa od kandidatskog statusa za Bosnu i Hercegovinu.

Sedmorica žigosanih

Slijedom čega je, analizirajući rezultate sastanka europskih čelnika glede zapadnog Balkana, Deutsche Welle bilancu sumirao s Ne, Ne, Ne, Ne, Ne, Ne, Ne! Zapravo, sedam zapadnobalkanskih zemalja prometnuto je u sedam žigosanih, a kasnije širenje (lažne…) nade kako bi se, primjerice, BiH – nakon izbora?! – ipak nekako mogla ugurati u europsku čekaonicu, samo je soljenje briselske otvorene rane. Ili, ironija je uistinu neizbježna, što bi na svome Twitteru kazao rezignirani Rama: „Lijepo mjesto, lijepi ljudi, lijepe riječi, lijepe slike. Zamislite samo kako bi sve to bilo još ljepše kad bi nakon lijepih obećanja uslijedilo i njihovo ispunjenje.“

Uz to, treba podsjetiti i kako je Aleksandar Vučić ne očekujući, zapravo, u Bruxellesu ništa, uoči sastanka, zajedno s albanskim premijerom te premijerom Sjeverne Makedonije Dimitrom Kovačevskim, prijetio bojkotom zbog nezadovoljstva politikom proširenja na zemlje regije. A onda se ta trojka naprasno – predomislila. Zanimljivo, službeno Sarajevo, ma što to doista u političkom smislu realno značilo, nije pokazalo (nikakav) interes pridružiti se ovoj paćeničkoj balkanskoj trojki, žrtvama Europskoga vijeća. Pomirili su se s izvjesnom sudbinom…

A kako u ovakvim – doista drastičnim! – situacijama ironija nerijetko prelazi u cinizam, treba čuti i Olafa Scholza koji je, suočen odmah poslije summita, s reakcijama s brdovitog, a, evo, i zaboravljenog Balkana, poručio: „Njemačka će podržati aktivnosti zapadno-balkanskih država na njihovu putu u EU. Osjećamo se odgovornim za to da te zemlje uspiju u svojim nastojanjima. Zemlje regije konačno moraju dobiti osjećaj da se nagrađuje njihove reformske napore.“ Tako njemački kancelar kojega je, inače, Zoran Milanović izravno optužio za opstruiranje bosanskohercegovačkih europskih integracijskih ambicija, gotovo pritom abolirajući one koji su upalili crveno svjetlo (očito) neželjenoj sedmorci.

BiH je za njih – Švicarska!

   „Europsko vijeće u takvim stvarima nije autonomno, to je tehničko birokratsko tijelo i netko drugi – francuski predsjednik Emmanuel Macron, njemački kancelar Scholz, bilo tko, odlučio je ili su se uskladili da se nastupi na takav jedan otvoren, prijateljski način prema Ukrajini i Moldaviji“, tumači hrvatski predsjednik koji je, još ranije, konstatirao kako je BiH za ove dvije, europske favoritkinje – Švicarska.

I nije Milanović usamljen u tome stavu. Deutsche Welle doznaje iz, istina, neslužbenih izvora kako je među zemljama koje su inzistirale na poštivanju (baš!) svih kriterija za regiju, npr. oko dodjele kandidatskog statusa BiH, bila i Njemačka, uz ključnu opasku službenog Berlina kako u toj središnjoj zemlji zapadnog Balkana nema nikakva napretka kada je riječ o 14 reformskih, ranije definiranih kriterija. Srećom, Moldavija i napose Ukrajina su na reformskom putu… Malo (?!) ironije kojom nas je, eto, inficirao Rama, nije na odmet.

Vratimo se, međutim, događajima koji su prethodili briselskoj šaradi. Hrvatski je predsjednik, sluteći epilog, inzistirao na tomu da se zeleno svjetlo za ubrzano članstvo Finske i Švedske u NATO savez uvjetuje kandidatskim statusom BiH u EU. Štoviše, bombarder s Pantovčaka je onako baš milanovićevski zagalamio: „Nijedan zakonodavac u Hrvatskoj ne bi trebao odobriti pristupanje Finske i Švedske u NATO savez prije negoli Zapad pomogne Hrvatima u BiH.“

Jednom kad si u Uniji…

Sukob Milanovića s Andrejom Plenkovićem je, doduše, latentan, ali je na „slučaju ucjena“ – eskalirao. Hrvatski je premijer višekratno – jer predsjednik je svoju prijetnju ispalio još tamo u rano proljeće – kazao kako i on, a i još neki hrvatski ministri imaju problema zbog ovoga stava s Pantovčaka. Moraju, navodno, objašnjavati što se događa sa šefom države… A, evo, sredinom prošloga tjedna, nakon što je, dakle, bilo bjelodano da zapadni Balkan ostaje na periferiji EU zanimanja, Plenković je na HRT-u izišao sa zanimljivom (…) opservacijom. „To se ne radi nekome s kim si u Europskoj uniji. Dakle, mi gradimo Pelješki most i novcima švedskih poreznih obveznika, da budemo sasvim tu jasni. Jednom kad si u Uniji, imaš solidarnost kao glavno načelo i poštuješ se i pomažeš“, poručio je uz konstataciju kako se on godinama trudi više nego bilo tko na hrvatskoj sceni kako bi se popravio položaj Hrvata u BiH.

Čime je podsjetio na loše đake koji ne znaju ništa, ali profesoru koji im upravo kani upisati jedinicu kažu: „Ali, učio sam…“ Učio je i Plenković – možda zbilja i više negoli itko u Hrvatskoj – ali ocjena je: kec k’o kuća. No, nije važno, bitno je da su zadovoljni švedski porezni obveznici. (Utjecaj Rame je doista poguban!)

No, i iz ove (teve) izjave bjelodano je kako je prvom hrvatskom ministru zapravo pao kamen sa srca nakon briselskog summita. Hrvatski ga novinari, međutim, ne ostavljaju na miru. Tako, primjerice, Večernji list konstatira kako su uoči Bruxellesa i on i Vlada mu ipak poslušali Milanovića, iako, jasno, to nikada neće priznati. Naime, državna tajnica Ministarstva vanjskih i europskih poslova Andreja Metelko Zgombić podržala je na ministarskom zasjedanju uoči europskoga summita dodjelu kandidatskog statusa Ukrajini i Moldaviji, pri čemu je, kako je citira Večernjak, „posebno naglasila snažnu podršku Hrvatske dodjeli statusa kandidata i BiH“, te je rečenu potporu uvjetovala „žurnim izmjenama Izbornog zakona BiH, kako bi se rezultati predstojećih izbora u listopadu mogli pravilno provesti“. Ali, kasno Vlada u Bruxelles dođe…

Pa, ako može Bugarska…

Što je, uostalom, nedvojbeno zaključeno i u Hrvatskom saboru gdje je – ne samo iz oporbenih razloga – Arsen Bauk izravno prozvao Gordana Grlića Radmana za sudjelovanje u zločinu briselskoga promoviranja zapadnog Balkana u „neeuropu“.

„Vi ste u dva nastupa opravdavali odluku Europskog vijeća da ne dodijeli status kandidata BiH, a po meni je jedino pitanje zašto Vlada RH nije iskoristila mehanizme koje ima. Pa, ako Bugarska može nešto uvjetovati Albaniji i Makedoniji, ako Turska može uvjetovati Švedskoj i Finskoj, valjda i Hrvatska može. Ili, ako postoje razlozi zašto to ne radi, da se barem jasno kažu“, održao je taj esdepeovac lekciju šefu diplomacije dometnuvši, sad (već) u Milanovićevu stilu, kako bi Hrvati trebali izabrati bošnjačkog člana Predsjedništva, nakon čega bi, misli, SDA i druge stranke tražile promjenu Izbornog zakona.

Iz ovih Baukovih, ali i riječi još nekih saborskih zastupnika, očito je kako hrvatski političari koji nisu blizu (ili bliski…) Bruxellesu, jasnije vide aktualni europski koncept zapadni Balkan – „neeuropa“ – a oni koji su stanovito vrijeme proveli pod briselskim krovom ili se, kao navodno Plenković, kane tamo vratiti, imaju stanovite kočnice.

Tako je netom od Europskog parlamenta imenovani izvjestitelj za novu strategiju proširenja EU-a Tonino Picula prilično nonšalanto primio aktualnu briselsku odluku.

Previsok zid

„Zahtjev da se BiH na ovom Vijeću da status kandidata bio je previsok zid koji se nije moglo tek tako preskočiti. Za razliku od ratu izložene Ukrajine, BiH se već dugi niz godina ne uspijeva nositi s nekim unutarnjim problemima. Ovoga trenutka se nije moglo bolje i više“, tvrdi taj hrvatski europarlamentarac konstatirajući kako bi se fokus hrvatske politike u BiH trebao usmjeriti na dogovor s bošnjačkom stranom jer onda bi, drži, u europskim institucijama bilo lakše zagovarati rješenje koje jedino jamči stabilnost i budućnost. Misleći pritom na reformu Izbornog zakona.

Ima tu, čak, i neke logike. To, dakle, inzistiranje na dogovoru s bošnjačkom stranom, koja je korijen problema. Pa bi onda valjda trebala biti i ključna za njegovo rješenje. No, zar se već sve nije pokušalo? I što?! Bošnjaci su za još jednu izbornu prijevaru spremni: Ljiljana Zlatnog već vide (po četvrti put) u Titinoj 16, pa su se sada koncentrirali na Dom naroda Federacije BiH kojim kane potpuno ovladati kako bi onda mogli izabrati izvršnu vlast u Federaciji. Po, primjerice, modelu iz Bosansko-podrinjske županije gdje je 2018. izabran Hrvat Edin Fejzić. Inače, iz te županije u kojoj žive 24 Hrvata bira se jedan izaslanik za Dom naroda, jednako kao i iz Posavske županije u kojoj živi blizu 40 000 Hrvata. E, to su pravi zidovi, a ne oni o kojima govori Picula. I onda se u Bruxellesu Bosni i Hercegovini, nakon (ovakvih) izbora, obećava kandidatski status?!

No, nema veze, važno je da su zadovoljni švedski porezni obveznici.

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Najčitanije vijesti

Izdvojene vijesti

LM