Bilo kakva sklonost, pa tako i mržnja, može se kompenzirati i gotovo eliminirati odgojem, tvrdi ugledni hrvatski istraživač mozga, akademik dr. sc. Ivica Kostović tumačeći kako nema nikakva gena mržnje, niti je mržnja monogenska bolest.
Primjerice, djeca do druge godine ne mogu osjećati nikakvu mržnju. A(li) onda djeca odrastu.
Piše: Josip Vričko / Nedjelja.ba
Još su prošle godine sarajevski Buybook, a ove godine i beogradska Laguna objavili knjigu Michaela Martensa U požaru svjetova Ivo Andrić jedan europski život. I, dakako, ta je biografija našega (…) nobelovca u izvedbi novinara Frankfurter Allgemeine Zeitunga i pisca izazvala golemu pozornost na ex-Yu prostoru, koja, evo, ne jenjava ni uoči zagrebačke promocije što će je potkraj ljeta upriličiti Ljevak, Martensov hrvatski izdavač.
Njemački se autor, unatoč koronavirusu, tome, sad već kroničnom kočničaru mnogih događanja, priprema za gostovanje u Zagrebu intervjuima po tamošnjem tisku. Tumačeći, uz ino, kako je percepcija njegova uratka značajno različita od Vardara (pa) do Triglava, osobito u Srbiji i Hrvatskoj.
Povijesno krivo čitanje Pisma
No, budući da je to, zapravo, deja vu, koncentrirat ćemo se na Martensovu opservaciju glasovitog Pisma iz 1920. Pisac u intervjuu za Večernji list elaborira već toliko puta naglašenu činjenicu kako su te Andrićeve riječi vjerojatno najpogrešnije shvaćene i riječi kojima se najviše manipuliralo, ne samo u Andrićevu opusu, nego da su jedna od najpogrešnije shvaćenih rečenica u cijeloj povijesti književnosti.
Što, jasno, budući da je riječ o velikom i čitanom piscu, nije prošlo bez dalekosežnih posljedica. Martens tako podsjeća i na to kako je ovo (kobno) reinterpretiranje Andrića iskoristio i njegov „kolega“ Radovan Karadžić da konstruira „svoju Bosnu“.
Slijedom čega bi se onda mogli i špekulirati kako je ovaj „prepričani“ Andrić inspirirao poetu iz Petnjice da zagusla Siđimo u gradove da bijemo gadove. I da s gusala učas prijeđe na topove.
Štoviše, Martens svjedoči kako je Andrićevo Pismo stiglo čak i do Billa Clintona koji je, doduše, početkom devedesetih čitao i Balkanske duhove Roberta D. Kaplana, što je, po mišljenju njemačkoga autora, iznimno utjecalo na njegov stav prema Balkanu – krvavih devedesetih.
Martens čak tvrdi kako je tadašnji američki predsjednik kazao svome ministru obrane Lesu Aspinu kako mu je Kaplanova knjiga otvorila oči za duboko ukorijenjene uzroke sukoba na Balkanu. „A tko je Kaplanov najvažniji svjedok za teoriju o drevnoj, biološkoj mržnji na Balkanu“, pita se Martens i odmah odgovara: „Pa Andrić i Pismo iz 1920.“
A o utjecaju glasovitog Travničanina na svjetsku politiku svjedočio je potkraj siječnja ove godine u Hrvatskom tjedniku Gojko Borić u kolumni Lepa Brena i Ivo Andrić nisu naši, nego velikosrpski i ne zaslužuju poštovanje. Uz Fahretino gostovanje u Zagrebu, povod da naoštri pero Boriću je bio to što je Večernji list netom izdao brošuru o liku i djelu Ive Andrića, koja „nije bezazlena jer nema nikakva suvisla povoda“.
Jasno, nakon što je, eto, upario Brenu i nobelovca, Boriću bi se (jedino) moglo poručiti: „Sitnije, Gojko, sitnije“… Ipak, zanimljivo je jedno njegovo osobno iskustvo s Ivom – „velikosrbinom“… „…
Drugi posredni susret s Andrićem zbio se u prostorijama Deutsche Wellea na jednome povjerljivom sastanku, nas desetak novinara s tadašnjim njemačkim ministrom vanjskih poslova Klausom Kinkelom koji je rekao kako više od 50% svoga rada posvećuje rješavanju jugoslavenske krize (kakav deminutiv za krvavi rat), ali ne nalazi izlaz iz nje, pa će na kratki odmor ponijeti Andrićev roman Na Drini ćuprija da bi shvatio bit sukoba, na što sam pomislio: kakva zabluda uzeti Andrića za svjedoka srbijanskog ekspanzionizma, a ne mišljenje stručnjaka kojih je bilo dosta“, nije se mogao načuditi Borić ni godinama nakon što je doznao ulogu Ćuprije u balkanskim ratovima.
Ne propustivši pritom podsjetiti i kako su, unatoč svemu, nobelovca u Beogradu podrugljivo zvali Fra Ivo beg Andrići.
Pisac, napiše li se šta?!
(Slijedom čega ne treba zaboraviti na sarajevski odnos prema tadašnjem sugrađaninu kojega su gradski fakini obično pozdravljali: „Š’a ima pisac? Napiše li se šta?!“)
No, pustimo anegdote… Jer kad smo kod Ćuprije i Kinkela, treba se sjetiti Alihodže i Švaba. U Višegradu, naime, svi slave dolazak pruge. Svi slave to što su Švabe Višegradu darovali željezničku postaju, naročito jedan mladi trgovac – na što Alihodža kaže: „Ti si budala kad misliš da je Švabo pare trošio i mašinu proveo samo zato da bi ti mogao brže putovati i poslove svršavati.
Ti vidiš samo da se voziš, a ne pitaš se što mašina odvlači i dovlači osim tebe i takvih kao što si ti. Ali to u tvoju glavu ne može stati. Vozaj se ti, živ bio, vozaj kud god hoćeš, ama sve se bojim da će ti to vozanje jednog dana na nos udariti. Doći će vrijeme pa će te Švabo voziti i tamo gdje ti nije milo i gdje nikad nisi pomislio da ideš.“
A Andrić iz svoje sobe, od ožujka do kolovoza 1943., gleda vlakove s gotovo 50 000 deportiranih Židova kako se kreću od Soluna preko Balkana u pravcu Auschwitza i Treblinke. „Tko ovo zna, teško da će moći pročitati jedan određen odlomak iz Ćuprije, a da ne pomisli na to“, drži Martens navodeći Alihodžinu pouku mlađahnom trgovcu.
Bilo bi, međutim, zanimljivo znati kako se Alihodžin monolog dojmio Kinkela. Ali taj je šef njemačke diplomacije, preminuvši lani u ožujku, tu tajnu odnio u grob. Ne stigavši pročitati ni roman Saše Stanišića Podrijetlo kojeg Borić drži vrlo realističnim svjedokom bosanske tragedije izazvane srpskim osvajačkim zlodjelima.
„Da je živ, danas bi Kinkel imao autentičnu lektiru o tzv. jugoslavenskoj krizi, a to ne bi bio Andrićev roman Na Drini Ćuprija“, misli njemački novinar hrvatskih korijena.
Uzaludno bježanje
Ali, vratimo se Andrićevu Pismu – zapravo mržnji. Martens, koji je svoju knjigu pisao sedam godina, svjedoči kako je pisac originalno planirao dati naziv Pismo iz 1992., što bi onda ovu priču, uz sve dosad o njoj, točno ili pogrešno rečeno, svrstalo i u proročke. No, nije tu kraj priče o „krštenju“ Pisma.
Naime novosadska profesorica Žaneta Đukić Perišić, koja je doktorirala tezom Tematsko-motivski, idejni i poetički aspekti Andrićevog stvaralaštva u biografskom i istorijskom kontekstu, objavila je 2012. knjigu Pisac i priča u nakladi Akademske knjige.
Autorica je u Arhivu Srpske akademije nauka i umjetnosti, u Ličnom fondu Ive Andrića pronašla rukopis priče Pismo iz 1920. I u njemu niz indikativnih detalja. „Ta priča, prije nego što se pojavila pod nama poznatim naslovom, prošla je složen i relativno dug put piščeva preispitivanja: imala je nekoliko verzija naslova.
Jedan od naziva je – Mržnja; jednostavan, pravolinijski, direktno upućujući na sadržaj proze, na Levenfeldovo razumijevanje života u Bosni, kao i njegov kraj: čovjek koji je od rata i mržnje u Bosni pobjegao, stradat će u ratu i mržnji na drugom kraju svijeta, u Španjolskoj.
Tako, varirajući istočnjačku priču Smrt u Samari, pisac kazuje da čovjeka mržnja može stići svuda i da ona nije samo bosanska posebnost, ali njega ta mržnja najviše boli“, elaborira Đukić Perišić i tako, u biti, replicira svim reinterpretatorima Andrićeva Pisma.
Čemu si je truda dao i Martens napisavši: „Andrić nipošto ne tvrdi da postoji specifična bosanska mržnja – ta interpretacija ove priče često se čuje. Njegovo Pismo iz 1920., naprotiv, pokazuje da je mržnja univerzalan fenomen i da čovjek od nje može stradati jednako u Hercegovini ili u Aragoniji, u Bosni isto tako kao u Baskiji.“
Vazda uski (bosanski) kolosijek
Nije, međutim, ni tu kraj priče o naslovu te sjajne, mada i – možda čak iz današnje perspektive onih koji slušaju sarajevska zvona ponajviše – uznemirujuće priče. Autorica svjedoči kako je na prvoj stranici rukopisa ispisan pa precrtan naslov Na uskom koloseku.
„U prvom sloju taj naziv se odnosi na susret dvojice prijatelja u vlaku, od kojih će prvi drugome poslati pismo 1920., u drugoj, simboličkoj ravni, naziv bi se mogao protumačiti i kao aluzija na Bosnu kao tijesno mjesto, ‘uzak kolosijek’ teške i mučne koegzistencije različitosti“, tumači Đukić Perišić.
Također, ta nam autorica sugerira, referirajući se na jedan od mogućih naslova – Pismo iz 1992. kako čitatelj književnog teksta, kao treći član u nizu autor-djelo-čitatelj, imamo pravo Andrićevu priču čitati i sa stajališta sadašnjosti, i pokušamo uočiti nova značenja teksta.
Tim prije što nam je, vjeruje Đukić Perišić, sam pisac dao nedvojbenu smjernicu skrivenu u jednoj od varijanti naslova, upućujući na godinu kada bi se povijest mogla ponoviti.
A Martensu je naročito za oko zapala Andrićeva (ljutita) rečenica o zemljacima iz 1941., nastala u predratno vrijeme, kada u travnju raspamećeni prosvjednici beogradskim ulicama viču: „Bolje rat nego pakt.“ U vrijeme, treba kazati, kada pisac inzistira na jugoslavensko-njemačkom prijateljstvu.
„Razgovori naših građana, koje često slušam, pokazuju sa koliko su lakomislenosti, neznanja i pogrešnih podataka, sa koliko jadnih misli, sa koliko naivnog kratkovidog i nezdravog egoizma, ušli u rat“, rečenica je koju je njemački pisac pronašao u Andrićevoj pismohrani, ali i rečenica koju nobelovac nikad nije objavio. Šteta – jer doista je bezvremenska. Može, naime, objasniti i kako smo ušli u rat i te kobne 91./’92.
Zvoni – još…
A danas?! „… Tako i noću, dok se spava, u brojanju pustih sati gluvog doba bdi razlika koja deli ove pospale ljude koji se budni raduju i žaloste, goste i poste prema četiri razna, među sobom zavađena kalendara, i sve svoje želje i molitve šalju jednom nebu na četiri razna crkvena jezika.
A ta razlika je, nekad vidljiva i otvorena, nekad nevidljiva i podmukla, uvek slična mržnji, često potpuno istovetna sa njom“, opisao je Pisac jednu, a zapravo svaku sarajevsku noć.
A dan sarajevski, neki, primjerice, svibanjski sto godina kasnije. Čuju se, istina, i dalje crkvena zvona, ali kao da ih povremeno – čak i tijekom mise zadušnice – nadglasa podvriskivanje iz demonstrativnog Kozaračkog kola, koje su lole raširile ne bi li se narugale žrtvama jednog naroda, ovdje sve više kolokvijalno zvanog – ustaše.
Ukratko – nije do Andrića… već do „kratkovidog i nezdravog egoizma“. Koji, istina, nije bosanska posebnost, ali ta nas mržnja najviše boli.
I zato, za kraj i mišljenje struke. „Bilo kakva sklonost, pa tako i mržnja, može se kompenzirati i gotovo eliminirati odgojem“, tvrdi ugledni hrvatski istraživač mozga, akademik dr. sc. Ivica Kostović tumačeći kako nema nikakva gena mržnje, niti je mržnja monogenska bolest. Primjerice, djeca do druge godine ne mogu osjećati nikakvu mržnju.
A(li) onda, eto, djeca odrastu.
