spot_img

Misionarka koja je „neposlušni“ sin iz Isusove prispodobe

Svi smo mi nekad svjedoci, i u vlastitom životu, Isusove prispodobe o poslušnom i neposlušnom sinu, a ponekad se dogodi da i jednog i drugog i sami utjelovimo. „Neposlušnog“ je u svom životu, poglavito u odabiru misionarskog poziva, utjelovila s. Iva Jelić, članica Družbe službenica milosrđa, koja više od 20 godina djeluje u Ekvadoru.

Piše: Josipa PrskaloKatolički tjednik

Ova simpatična misionarka, inače rodom iz Konjica, u misije u Ekvador otišla je krajem 2001., i to, kako kaže, „iz šale“ misleći da nikad neće poći tim putem. Rado se prisjetila svojih početaka. „S. Klementina poslala je pismo – jer se s. Ljilja vraćala budući da je imala problema s kralježnicom – da treba nekoga umjesto nje. I na početku sam se smijala i rekla: ‘Idem ja’, ali sam više to kazala u šali, nisam mislila zaista. Sestre kažu: ‘Ne, ti nam trebaš ovdje za dom’ – jer sam bila u učeničkom domu u Dubrovniku, a ja sam se i dalje samo smijala“, veselo je ispričala s. Iva.

No, onda je uslijedilo nešto čemu nije mogla „odoljeti“…

„Neću, neću – pa ode“
Poslije nekoliko dana od pristizanja pisma sestra je bila na misi i doživjela, rekli bismo, čudo… „Meni je na misi došlo, samo sam na podizanju čula ‘Ekvador’. Kažem – neću ja nikad, jer dok smo bile u novicijatu – bila sam sa s. Marom i s. Bernardicom – ona je uvijek govorila da će ići u misije i stalno spominjala i ‘stavljala po zidu’ o. Antu Gabrića, s. Mara isto, a ja ništa… Mijenjale smo se u kuhinji mjesečno i kada bi došao moj red, prvo bih digla rukave i skinula sa zida, reko’ šta će me ovo plašit’“, uz smijeh je kazivala misionarka Jelić dodavši: „Na kraju ja otišla u misije, a one ostale.“ Poput neposlušna sina iz prispodobe, koji je rekao neću i poslije otišao…

„Ja sam isto u sebi govorila neću, ali poslije pričesti na toj misi samo sam rekla: ‘Dobro, ako je volja Božja.’ Nakon mise sam šutjela, kontam možda nisam dobro večerala (šali se), često nisam imala vremena večerati zbog cura. Poslije smo išle na izlet mi sestre iz Dubrovnika u Vepric i s. Mariangela, sadašnja provincijalka, kaže: ‘Ajde ja ću tebi pročitati nešto iz Biblije (slučajnim otvaranjem) i ti meni.’ Ja pročitam njoj i onda ona uzme Bibliju i pročita meni i kaže: ‘Nije veći poslanik od onoga koji ga šalje.’ Ja sam stala, ona kaže ‘što ti je, je l’ ti dobro?’ Šta ću reko’, sad sam gotova“, kroz smijeh će s. Iva.

„Bog je taj koji odlučuje, nisam ja. Ja sam skroz nespremna bila, nit’ sam se kad zanimala, niti sam molila na tu nakanu, ništa. Tako sam nakon nekoliko dana nazvala provincijalku i pitala je l’ se netko javio ići u Ekvador. Kaže ona: ‘Nije nitko’, onda velim: ‘Dobro, idem ja.’ ‘Stvarno ideš?’, pitala je s čuđenjem. Onda me nakon sedam dana odvela u Bresciju na razgovor s generalicom. Poslije dva mjeseca bila sam u Ekvadoru. Kad sam vidjela palme, što je ovo, sanjam li“, zamišljeno nam je prepričala misionarka svoj neobični odlazak u misije, koji je – kao i svaki Božji prst u našem životu – bio pun pogodak.

Tri mjeseca plakala
Priznala je i kako joj nije bilo lako napustiti njezine cure iz učeničkog doma u Dubrovniku, ali i kako im je redovito pisala. „One su pucale od smijeha čitajući moje dogodovštine s putovanja. Opisala sam im cijelo moje putovanje. Bila sam bliska s njima, znale smo sjediti do ponoći. Na hodnik bismo sjele, uvijek bi netko donio – posebno cure iz Metkovića – voća, jele bismo i pričale. Bilo mi je teško ostaviti ih, plakala sam tri mjeseca. Na početku je bilo grozno. Sad sam pak u Ekvadoru kao doma, a ovdje mi je neobično“, istaknula je redovnica koja se još uvijek ponekad čuje s djevojkama iz učeničkog doma, sada već ženama, preko Facebooka.

Gdje čeljad nisu bijesna…
Saznali smo i kako u misijama u Ekvadoru Službenice milosrđa imaju četiri kuće. „Nas je 12 sestara s vječnim zavjetima i u svakoj kući smo po tri. Tri kuće više rade za pastoral. U jednoj kući pomaže se djeci – raditi zadaću i daje im se topli obrok kad dođu iz škole. Također, pomažemo i oko 60 beskućnika kojima pružamo topli obrok. Gdje s. Klementina djeluje imaju jedan mali pastoralni centar te ondje svećenici samo slave misu nedjeljom, a ostalo sve sestre rade, pripremaju kandidate za sakramente i sve drugo te još pomažu izbjeglicama“, ispričala je misionarka.

Na području gdje su prve njezine susestre došle osnovati misiju u Ekvadoru, u Palo Quemadou (Biskupija Latacunga) još uvijek nema asfalta, niti dobra puta, a tu su redovnice zadužene samo za pastoral i imaju jedan mali učenički dom. „Gdje sam ja – u Esmeraldi – još su dvije sestre Ekvadorke. Tu smo prije 17 godina otvorile misiju. Zatekle smo pastoral žena – pozvali su nas iz biskupije da im pomognemo s tim jer žene nisu imale nikakve mogućnosti za zaposlenje – jedino prat’ robu na rijeci i prostituciju. Jedan je svećenik studirao u Rimu gdje je stekao prijateljstva uz pomoć kojih je napravio kuću za žene te kupio šivaće strojeve. Kada smo mi došle, bilo je šest žena koje rade i njihova djeca su bila tu u vrtiću (dok one rade). Poslije smo primijetile kako u susjedstvu ima puno neishranjene djece, a bilo je prostora te smo rekle ljudima da dovedu djecu – nije važno što nitko ne radi – samo da se djeca dobro hrane. Tako smo otvorile vrtić s 40 djece, a malo po malo došle smo do brojke od 300 djece od godinu-dvije“, kazala je misionarka s 22-godišnjim misijskim stažem.

Nemoćne protiv droge
Po dolasku sestara Ekvador je bio manje-više prilično mirna zemlja, siromašna, ali mirna. „Bilo je krađa i to, ali sad… Sada se to sve povećalo, idemo za Haitijem – nismo baš kao oni, ali idemo k tome. To nam je sad gorući problem – siromaštvo i nezaposlenost. Nažalost, ispred naše kuće dečki prodaju drogu, legalno je, mi ne možemo ništa – legalno je kupiti za vlastitu uporabu i legalno je za prodati – ‘mikrodilanje’.

Točno su se ubicirali ispred naših vrata i donijeli nam veliki problem – ne možemo ništa učiniti. Pisale smo lani već tri puta dopis policiji – da nam pomognu dok djeca ulaze i izlaze iz vrtića i male škole, da budu tu samo tada. Bili bi tako tu dva-tri dana i poslije ih nema. Kažu da ih ovi što prodaju otjeraju jer imaju bolje oružje od njih. Tako da ima pucnjave svako malo ispred kuće, u nezgodnoj smo situaciji.

Tu nažalost vidimo i one koji su kao mali bili u našem vrtiću, a sad s 10 godina prodaju drogu“, tužno je napomenula s. Iva.

Kazala je kako su im trenutno potrebna sredstva za školstvo kako bi djecu maknule s ulice i pružile im obrazovanje, da ne bi posljedično počeli prodavati drogu.

„Samo u našem okruženju ima oko 200 djece koja nemaju mogućnost školovanja. Postoji jedna državna škola, ali one ne funkcioniraju dobro. Mogli bi oni ići u državnu da imaju neku pomoć jer dođu pitat’ za knjige, ja im dam za knjige, a poslije dođu opet da im treba za školske odore. I onda ga vidim na ulici i pitam što nije u školi – kaže treba mu još nekih drugih stvari. I stalno tako dolaze na vrata i traže. Traže najviše za hranu, a za novac pitaju ovi što se već drogiraju. S jedne strane naše kuće prodaju, a s druge na igralištu konzumiraju i tu nas pitaju za novac. Kad mu dam sendvič, gleda me – neće, hoće novac za drogu.

Glede novih projekata, sada smo trenutačno stali zbog te situacije jer i poglavari su nam zabrinuti, kažu nećemo čekati da se nešto dogodi“, istaknula je redovnica Splitske provincije, dok je matična kuća u talijanskoj Bresciji, odakle je družba i podrijetlom.

„Ekonomske krize mi kao sestre nemamo jer imamo zaleđe iz družbe, a za pomagat’ ljudima – pomažemo koliko možemo. Koliko imamo – toliko damo, i oni nas razumiju. Primjerice, kad smo nosili vreće hrane po kućama dok je bila korona i kada bismo podijelile, trčali bi za nama da im damo još, ali mi kažemo da nema i oni to prihvate. Dok bi negdje vikali i napravili problem“, kazala je redovnica.

Uviđamo kako s. Iva svojim životom svjedoči Isusove riječi, i to sve s jednom radošću i poletom kakva se rijetko viđa, a protkan je odličnim humorom koga ozbiljna izraza lica ova misionarka sipa kao iz rukava.

Najčitanije vijesti

Izdvojene vijesti