U 75. godini, nakon višetjedne borbe od zaraze koronavirusom u Zagrebu je preminuo prof. dr. Miroslav Tuđman, saborski zastupnik HDZ-a i najstariji sin prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. Prije više od 11 godina, u rujnu 2009. za Večernji list ispričao je nepoznate detalje iz privatnog života. Članak prenosimo u cijelosti.
S ocem sam bio u bolnici do njegova posljednjeg dana. Tih trenutaka sjećat ću se dok sam živ – odgovara predsjednički kandidat dr. Miroslav Tuđman, najstariji sin prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, kada su ga novinari Večernjeg upitali sjeća li se posljednjeg razgovora s ocem.
– Sjećam se da me je nakon njegova povratka iz službenog posjeta Vatikanu i Svetome Ocu – što danas ima simbolično značenje jer je to njegov posljednji državnički posjet i čin – nazvala majka da dođem kući i da ga pokušamo nagovoriti da onako iznemogao odmah ode u bolnicu, a ne prvo na Oltar domovine, kako je bio naumio.
Bio je u takvom fizičkom stanju da nije mogao hodati, ali je htio i želio otići na Oltar domovine i grob svojih roditelja na Mirogoj zapaliti svijeću i položiti cvijeće. Rekao je da mu je to predsjednička dužnost i obveza i da će tek poslije toga u bolnicu. Ni ja ni majka, a ni doktor Kranjčević nismo ga mogli odgovoriti. Nakon Oltara domovine, više nije imao snage otići na Mirogoj. Prvih dana u bolnici morao je potpisati razne dokumente, između ostalog i za iduće izbore – dodaje Miroslav, koji se zadnjih deset godina, otkako je umro dr. Franjo Tuđman, posvetio iznošenju istine o životnom djelu svojeg oca, stvaranju hrvatske države i Domovinskom ratu.
Otac i sin Tuđman u vrijeme stvaranja Hrvatske bili su neko vrijeme i najbliži suradnici. Miroslav je bio šef HIS-a i obavještajne zajednice, pa su se često službeno susretali na Pantovčaku. Međutim, dr. Franjo Tuđman, kaže Miroslav, s njim je imao dvije vrste odnosa – službene na poslu i privatne doma. Za obiteljskih druženja, koja su bila česta, u prigodi blagdana, obiteljskih ručkova, proslava rođendana, Franjo nikada Miroslavu nije dopuštao da s njim započne kakav službeni razgovor.
– Kada bismo se privatno družili, ja bih mu znao reći: Čuj, trebali bismo o nečemu razgovarati. On bi mi rekao: Javi se u moj ured, dogovori se o terminu i to ćemo tamo riješiti. Mi nikada privatno nismo razgovarali o službenim stvarima. Kada sam nekim ljudima o tome pričao, nisu mi vjerovali. A da je bilo tako, mogu potvrditi svi njegovi najbliži suradnici – kaže Miroslav, koji je još kao dijete osjetio očevu zaokupljenost vizijom stvaranja samostalne i slobodne Hrvatske.
– Dok smo kao djeca, brat, ja i sestra, živjeli s roditeljima, sve je bilo podređeno očevom bavljenju poviješću. Bio je vezan uza svoju viziju slobodne Hrvatske. To je bilo primarno i u prvom planu, pa su se sve druge obveze raspoređivale prema tome. Za nas djecu to je značilo da smo od samog početka bili samostalni u donošenju vlastitih odluka. Nije se puno raspravljalo o našim školskim obvezama.
Naše je bilo da idemo u školu, završimo fakultet. Tek na kraju školske godine otac je pitao za ocjene. Obrazac ponašanja kod njega je bio načelo odgovornosti i samostalnosti. A to najbolje potvrđuje i jedna zgoda kada sam se upisao na fakultet. Tek tada me je otac upitao što sam upisao. Rekao sam mu filozofiju i sociologiju, a on je na to rekao: Moglo je i bolje. Pitao sam ga što je to bolje. On mi je odgovorio: Mogao si umjesto sociologije upisati povijest – prisjeća se svojih mladenačkih dana Miroslav Tuđman.
Dok je Miroslav bio srednjoškolac, kod Tuđmanovih su se gotovo svaku večer okupljali mnogi očevi prijatelji – poznati pisci, slikari, intelektualci. Dom Tuđmanovih bio je mjesto ozbiljnih razgovora. Čest gost u njihovu domu bio je i književnik Miroslav Krleža, čija je djela mimo školskih obveza gutao mladi Miroslav Tuđman.
– U našoj kući nisu se pričali vicevi, nije se pilo, nego su se uvijek vodili ozbiljni razgovori. To je uveliko utjecalo na moj način razmišljanja, na moje životno opredjeljenje. Sjećam se da sam ga jednom zgodom, pročitavši negdje citat iz Krležina djela, pitao zna li iz kojeg je djela taj citat. On mi je odgovorio da nema pojma. U čudu sam ga gledao, ali tek poslije sam shvatio da se čovjek koji je napisao toliko djela, ne može sjećati svakog detalja – otkriva Miroslav Tuđman.
Na suđenju njegovu ocu 1972. godine obrana je odlučila pozvati Miroslava Krležu i generala Rukavinu za svjedoke. Mladi Miroslav Tuđman uime obitelji bio je zadužen da ode ka Krleži i pita ga bi li on htio doći na sud i biti Franjin svjedok.
– Došao sam u njegov ured i pitao ga hoće li svjedočiti na očevu suđenju. Pristao je istog trenutka, samo me zamolio da ga pričekam pred zgradom suda i da zajedno odemo u sudnicu kako ne bi lutao po zgradi. Međutim, čuvši da će Krleža i Rukavina biti svjedoci u Tuđmanovoj obrani, sudac je – nakon intervencije iz Izvršnog komiteta CK – morao opozvati svoju odluku te rekao da oni ne trebaju dolaziti jer sud prihvaća sve ono što oni trebaju posvjedočiti. Sjećam se da mi je tada, kada sam išao k njemu, Krleža rekao da mu je žao što ga Matica i proljećari nisu zvali. “Ja sam tu iza ugla, a nisu me zvali”, rekao je – sjeća se Miroslav Tuđman, koji je s bratom i majkom ocu svaki dan nosio hranu u zatvor u Petrinjskoj ulici.
– Godinama poslije toga osjećao sam grčeve u želucu kada bih prolazio Petrinjskom jer sam se prisjećao svih tih mučnih slika, stajanja u redu, prekopavanja hrane koju sam donosio ocu i prisluškivanja naših razgovora – napominje Miroslav.
Eto dok je bio student, Miroslav Tuđman iskusio je kako je biti sin političkog disidenta.
Koliko me otac poštovao, govori to što mi je davao svoje rukopise da izrazim mišljenje o njima
Kada je otac bio zatvoren 1972. godine, ostao sam bez posla. Napisao sam više od 50 molbi za posao. Trebao sam biti primljen na nekim mjestima, ali drugovi iz partije onda su intervenirali da me se ne smije primiti. Međutim, primio me je profesor Božo Težak u Referalni centar Sveučilišta u Zagrebu. Tako sam u područje informacijske znanosti ušao sam sasvim slučajno. Bilo je to teško razdoblje u životu, ali na njega sam već prije bio naučio. Krug ljudi koji vas je prije pozdravljao, odjednom je to prestao raditi. Jedan dio to je činio zbog svoje karijere, drugi dio zbog straha i nesigurnosti da im se ne dogodi isto zlo i neugodnosti kao meni i drugima koji slijede te vrijednosti. Ali, ono što je daleko važnije, to je da vam se odjednom otvorio velik krug ljudi koji vam daje potporu privatno i na druge načine – kaže Miroslav Tuđman.
Odnos oca i sina Tuđmana bio je pun poštovanja, posebice kada je Miroslav počeo graditi znanstvenu karijeru. Franjo Tuđman uvijek je svojem sinu davao rukopise svojih knjiga i tekstova da ih pročita i da mu svoj sud i mišljenje o njima.
– Sve njegove knjige i tekstove pročitao sam u rukopisu. Kad bi ih napisao, dao bi ih da ja vidim i pitao me za mišljenje. Nije od mene tražio stručnu recenziju, nego je htio vidjeti kako obrazovan čitatelj koji pripada istom sustavu vrijednosti može to shvatiti i protumačiti. One stvari koje su bile tehnički nejasne ili neprecizne u rukopisima, on je to prihvaćao bez primjedbe. Kad se radilo o nekim stavovima koji su bili vrijednosni sudovi ili ocjene, onda bi se tu znali natezati ili raspravljati o tome. Znao je reći: To je moj stav i to će tako ostati. Ali nikada nije rekao da je moj stav kriv i da moram mijenjati stav. To se vidjelo i poslije kada je bio predsjednik države. Imao je savjetnike i VONS i uvijek je tražio da svatko iznese svoje mišljenje, bez obzira na to je li bilo oprečno njegovu – dodaje Tuđman.
Potkraj osamdesetih godina, kada se vidjelo da višestranačje ulazi na velika vrata u ondašnju državu, izgledalo je da se otac i sin politički razilaze. Da svatko kreće svojim putem. Franjo Tuđman je osnovao HDZ, a Miroslav Tuđman je s Antunom Vujićem bio osnivač Hrvatske socijalno-demokratske stranke. Je li zbog toga otac zamjerio sinu, upitali su Miroslava Tuđmana.
– Ne, nije mi zamjerio, niti me zbog toga krivo gledao. On je to gledao kao moju hrabrost, da sam se uključio u stvaranje višestranačja. Znao je da mene politika ne zanima jer i sam sam rekao da ću u stranci samo biti do prvih višestranačkih izbora. Dalje nisam bio – kazao je tada predsjednički kandidat HIP-a Miroslav Tuđman, koji je krenuo u utrku za mjesto trećeg predsjednika Hrvatske.
