Mi, vječiti početnici…

Osamdesetih i devedesetih godina mladi je njemački tenisač Boris Becker harao svjetskim teniskim terenima; najmlađi pobjednik Wimbledona u povijesti, osvajao sve velike turnire. Jednom se zgodom susreo s njemačkim piscem i nobelovcem G. Grassom u nekom baru. Znamo da kod velikih sportaša humanističko obrazovanje nije na bogzna kakvoj visini jer im sport oduzme skoro sve slobodno vrijeme te nemaju vremena za visoke škole. Zna se dogoditi da je i danas vrhunski nogometaš daleko bolje plaćen od tisuću učitelja zajedno. Svijet treba „kruha i igara“, zabave, po svaku cijenu, a pojedinci žele zaraditi za život u kratkom vremenu dok su u naponu snage. Tako veliki pisac (koji bijaše kriptonacist, pod kraj se njegova života otkrilo da je bio u Hitlerjugendu, što je u svojoj biografiji nijekao, a bio je inače lijeve orijentacije) tom zgodom u baru onako nevezano pripovijeda uspješnom mladom tenisaču, na vrhuncu sportske slave, grčki mit o junaku i kažnjeniku Sizifu.

Prolazi slava svijeta

Riječ je, naime, o zlokobnoj priči o grčkome mitskom tragičaru i junaku Sizifu, nesretniku, koga je zadesio strašni božanski usud. Naime, bogovi ga osudiše zbog njegovih prijevara i zlodjela da mora golim rukama gurati uz strminu cijeli dan tešku mramornu gromadu, opirući se svim silama o zemlju. Svaki bi put ranim jutrom započinjao svoj posao dolje u dolini, na zaravni, i onda bi cijeli dan, po suncu i pripeci, gurao gromadu prema vrhu. Kad bi dospio blizu vrhunca, teška bi gromada nekim čudnim zahvatom izmakla Sizifu te se ponovno otkotrljala u provaliju. I tako Sizif mora danomice, svakoga jutra, započinjati svoj uzaludni posao, dok mu se znoj od pusta straha i od novoga dana cijedi niz udove. Radi uzaludan posao. Mit o Sizifu roman je također i nobelovca A. Camusa koji bi htio romanom o Sizifu prkositi sudbini. On u svome pisanju slijedi hermetičnoga F. Kafku, a zapravo je u pozadini temeljna ideja suvremenog nihilizma koji datira od 19. stoljeća.

Što bi trebala značiti činjenica da pisac Grass, nobelovac, pripovijeda mladoj teniskoj zvijezdi neobičnu zgodu iz grčke mitologije? Prigoda po sebi dojmljiva. Susret dvojice odvija se u restoranu, mi možemo samo slutiti ili doviđati zašto je pisac uputio te riječi zvijezdi koja je dosegnula svoj zenit, vrhunac u skupom i popularnom sportu. Naslućujemo: možda je Grass vidio Beckera poput Sizifa na vrhuncu, nakon svih muka i odricanja u zahtjevnom sportu. Možda mu je slava udarila u glavu. Upravo kao nekima vlast i moć. Ali boravak na vrhuncu, na lovorikama slave nikada nije stalan, traje neko vrijeme, nekoliko trenutaka do sljedećega poraza ili uspona nove, nepoznate zvijezde. Te niču i javljaju se svakodnevno. Svi žude prema vrhu.

Možda je pisac vidio mladićevu opojenost, brzi i zapanjujući uspjeh te je htio naznačiti i neminovnost silaska s prijestolja, s vrhunca. Tako biva i kod diktatora koji, opijeni i opojeni moću, zaboravljaju svoju smrtnost. Dogodilo se to Hitleru u njegovu bunkeru, slično se ponašao bračni par Ceausescu. Nisu vjerovali da su srušeni dok ih prijeki sud nije dokrajčio uz nekakvu „tarabu“ sa stotinjak naboja iz triju kalašnjikova. Huseina, diktatora, uhvatili su kao štakora u rupetini, slično je svršio i pukovnik Gadafi koji je više od 40 godina vladao zemljom. Vidimo to svaki dan u korupcijskim aferama po medijima, diljem svijeta, a i u nas tako zorno. Kako se „veličine“ ruše, kako od njih nakon pada svatko okreće lice i glavu. Jednostavno, nitko ih više ne (pre)poznaje. Gube se u općem zaboravu, kao da ih ni Bog nije dao.

Usponi se i padovi izmjenjuju u čovjekovu životu. Čovjek se mora spustiti u sivilo svakodnevice, u dolinu i dubinu, sa svoga vrhunca koji je dosegnuo. Ili je možda Grass htio istaknuto naglasiti da je u Sizifu oslikana svaka ljudska egzistencija. Sizif – znamen trajnoga uspona i pada, neminovnosti tih datosti u svačijem životu. Uspjeh i neuspjeh, sreća i očaj, plima i oseka, lovorike i rušenje. Očito je to i zorno u političkom životu, od izbora do izbora!

Jednom se zgodom Grass izrazio kako je “Sizif njegov osobni svetac”. Vjerojatno mu je susret s mladim tenisačem pružio dobrodošlu zgodu naglasiti iznovice svoje stajalište. Ali mladcu posvijestiti i neminovnost silaska, pada s prijestolja. Beckerov potonji život bijaše ispunjen aferama i sudskim tužbama, novčanim i poreznim utajama, do dana današnjega. Tako prolazi „slava“ ovoga svijeta.

Uvijek na početku

Sizif – primjer i svetac? Sizif nije moj/naš svetac. Niti može biti. Kod Sizifa se može vidjeti i put i potrebna upornost, ali nema konačnoga cilja, nema ispunjenja ni konačne sreće te smisla njegova posla. Sizifov je posao uzaludan. Teška frustracija. S druge pak strane, Sizif nam pruža trajno novu spoznaju: Svatko je od nas uvijek na početku, svi smo vječiti početnici. Neovisno o tomu do kojega smo se vrhunca popeli, ispred nas su trajno novi usponi, i napori, pred nama su novi pokušaji, bez obzira na to do kojeg smo vrhunca dogurali svoju golemu gromadu.

Početci utiskuju neizbrisiv biljeg našemu životu, od pučke škole. Početci su nam ili predodređeni ili su nam darovani, oni su nam ili nametnuti, ili nas očekuju na svim važnim križištima i križanjima naših životnih putova. Početke treba prihvatiti. Svaki put, svako putovanje započinje prvim korakom, svaka stranica praznim listom, svako pismo prvim slovom, svaki članak prvim retkom, svaka slika ili portret grundiranjem platna, prvim crtama i premazom kista. I tako uvijek iznova imamo pustolovinu i iznenađenje početka. Od pučkoškolskih klupa pa kroz cijeli život do konačnih svođenja računa u starosti.

Počinjući uvijek iznova, naše nas iskustvo može sačuvati od opetovanih pogrešaka. Čovjek mora ovladati početkom, ne smiju se energije trošiti uzaludno. I upravo je to, započeti naime iznova, poticaj da se mnoge krivo učinjene stvari isprave, da čovjeka ne uništi uspješno jučer ili prošlost te ne padne u malodušje i depresiju zbog sadašnjosti ili neuspjeha. Potrebno je uvijek imati pred sobom smisao vlastita djelovanja. Isto tako i dojučerašnji neuspjesi ne moraju nas nužno bacati u rezignaciju ili depresiju, već nam mogu biti poticaj novoga početka.

Noć vjere i nevjere

Prisjetimo se zgode Isusovih učenika koji su cijelu noć lovili te ništa ne uloviše. Dvaput se o tome izvješćuje, kod Luke (Lk 5) i Ivana (Iv 21). Znamo što znači za ribare cijelu noć loviti te ništa ne uloviti. Sizifov posao? Jesu li znali za dublji smisao tih neprospavanih noći u kojima ne bijaše nikakva uspjeha? Vjerojatno nisu. Ni na kraj pameti nije im bilo da bi im netko mogao idućega jutra savjetovati ponovno baciti mreže u more, započeti ponovno. Rekli bismo apsurdan, besmislen nalog! Zna se kad se riba lovi. Ne u podne.

Prisjetimo se dijaloga nakon Isusova uskrsnuća: Petar veli: “Idem loviti ribu.” Ostali su suglasni s njime: “Idemo i mi s tobom.” Nema velika oduševljenja. Kao da se žele riješiti posla ili nečim zaposliti, da im dani ne prolaze utaman. Kao da je nestalo zanosa što su ga učenici doživjeli na uskrsno jutro. Dade se to usporediti i otkriti u svakom kršćanskom naraštaju. Uvijek nakon sunca slijedi mrak i noć, nakon svjetla, oblak i tmurno vrijeme. Nakon Uskrsa dolazi sivilo dana, pojedinci obavljaju poslove, rutinski, ništa neobično, gotovo u dosadi. Sagorjeli, danas popularni – burnt-out-sindrom.

Nije li možda posrijedi noć vjere i nevjere, vrijeme kad se lovi, a ipak ništa u mrežama, vrijeme neuspješna pastorala, vrijeme kad nema izgleda da bilo što uspije, ma koliko rafinirana i profinjena bila tehnika i vještina lova. Ipak, nije sve tako tragično. Postoji novi početak, obećanje blagoslovljena ulova. Na Isusovu riječ. „Gospodin je!“ – veli Ljubljeni učenik.

U pramazorje, dok se svanjivalo, Isus stajaše na obali. Traži od učenika da još jednom bace mreže za ulov. Na „desnu“ stranu! Ne lijevu, krivu, naopako. Pokušaj plodi uspjehom, mreže su prepune, gotovo su se razdirale. Koja je razlika? Bitna. Naime, odsada učenici ne love iz navike, nije to više staro zanimanje, nisu profesionalci, iz životne navike. Sad imaju novi nalog, novo poslanje, novu misiju, imaju novo uporište, novo čvorište i središte oko kojeg se njihov život okreće. Sad imaju stožinu koja daje njihovu životu čvrsto uporište. Gospodin je među njima. On je s njima. On je uskrsnuo i u svjetlu uskrsnuća mogu ići na prostrano polje cijeloga svijeta.

Odlučiti se za Gospodina

Današnji je imperativ vremena, ali i milenijski nalog Svetoga Oca, ulaskom u novo stoljeće i tisućljeće: Duc in altum. Izvezi na pučinu. Bacite mreže. Kako, na koji način? Kako postići blagoslovljeni uspjeh, ono što od nas očekuju Krist i Crkva? Kako oživjeti, kako iznova započeti s evangelizacijom, novom evangelizacijom svijeta i Crkve? Kako obnoviti kršćanske zajednice? Gradnja novih lađa, novih mreža, njihovo krpanje, izvoz na more, opremanje za ribolov, novi projekti, naviještanje, sve što se tiče evangelizacije, “ima samo onda smisla ako je Isus tu, ako je Gospodin na lađi, ako se njega stavi u središte svih nastojanja”.

U Ivanovu izvješću (Iv 21) spominje se četiri puta “Gospodin”. Gospodin je to! On je žarišna točka, sabirna točka, on je onaj koji prihvaća, poziva, okuplja, poučava, odašilje i na kraju donosi blagoslov! S Isusom za Isusa! Ne postoje recepti, postoje samo primjeri iz povijesti Crkve kako se to događalo, kako se sve odvijalo pod budnim Gospodinovim okom. Ali trebamo znati: Sva veličina, sve ono veliko, značajno i izrazito u nekome pokretu, nekome svetcu, plod je početka, hoda, sazrijevanja, odrastanja uz Gospodina, plod je “osobne dubine i prihvata svega što Gospodin nudi svojima i danas”. Potrebno se, dakle, odlučiti za Gospodina, prihvatiti ga, prionuti uz njega, životno, cijelim bićem.

Svima nam može poslužiti kao početna stepenica i prvi korak ono što se zbivalo s pojedincima iz Isusove okoline. Jednom Isus pozivlje, drugi put radoznalci pristupaju. Jednom on veli “dođi i slijedi mene, učinit ću te ribarom ljudi”, drugi put pojedinci pristupaju te kao odgovor na Isusov upit “što to traže”, jednostavno kažu: “Gospodine, gdje stanuješ?” Odgovor je: “Dođite, vidjet ćete. Dođite, oči će vam se otvoriti!” I otvorile su im se oči kao Adamu i Evi u Edenu, samo što je ovaj put drugi sadržaj i nova spoznaja. Ne spoznaja razgoljenosti, nego usrećenosti zbog susreta s onim koji ima doći. Njima se oči otvoriše za Isusa.

Otvaranje očiju kao uvođenje u osobu, kao inicijacija. “Ecce” – “Oči gore”, “Srca gore!” “Dođite” – stoji na početku puta. To je obrat u životu kakav se zbiva kod mnogih ljudi. Čovjek ostavlja uhodane navade i  načela, uhodane staze, svakodnevnu dosadu. Njih njihov nemir tjera za Isusom, a Isusova riječ ih pogađa kao kucanje na vrata, kao poziv na zapućivanje u tajnu te osobe. Kineska poslovica veli: “Učitelj se pojavljuje u trenu kad je učenik spreman!”

„Braćo, započnimo!“

Kad čitamo Bibliju ili Isusove riječi, čovjek se pita: Što je tu bitno? Tekst ili onaj tko ga čita? Duhovna se snaga očituje i otvara. Cijelo je Ivanovo evanđelje jedna velika inicijacija. Kana Galilejska: Integracija muška i ženska, dovršenje stvaranja! Čišćenje Hrama: Božanska energija u svijetu! – Voda života (Iv 4) i kruh života (Iv 6) daju naslutiti od čega zapravo čovjek treba živjeti, gdje je životna hrana i piće! – Trajni sukob sa zlom i Zlim (pogl.7), uvođenje u samospoznaju, poznavanje samoga sebe!

Sizif se nije mogao otkupiti svojim svagdanjim guranjem kamena. Današnji čovjek htio bi otkupiti samoga sebe napretkom i tehnologijom. A ostaje nemoćan i bez lijeka pred ovim virusom koji hara svijetom. Suvremeni čovjek ne prakticira ono što Crkva naučava. Čak s prijezirom odbacuje Deset zapovijedi. Ustaje protiv njih („parada ponosa!“) što  mu se grdno osvećuje. Nemoguće je griješiti, a očekivati blagoslov. Čini se svijet srlja u neminovnu propast.

Mi bismo se morali posvetiti onomu što ostaje netaknuto nakon što se sve uruši i nestane. Bit naše prolaznosti materijalizira se ondje gdje svakomu od nas sve svršava i prestaje. Na groblju. Na grobovima svojih dragih. Njihovu šutnju trebamo ispuniti svojim mislima i sjećanjima. Jedan veliki mrzitelj Crkve i kršćanstva, komu je upravo kršćanstvo izvor svih zala, bio je kritičan i prema samome sebi i svomu nihilizmu što ga je nosio u sebi. Zabilježio je: „Nosim u sebi svoja vješala, svoju giljotinu!“ To je sudbina nevjernika. Već je Faust rekao: „Uklonili smo Zloga, ali nismo uklonili Zlo iz svijeta!“ Lako je nijekati Đavla, a što ćemo sa zlom, u sebi i oko sebe? Isus je dao mogućnost sakramentalne ispovijedi i oprosta!

Svi smo početnici. I u životu, i u vjeri. Franjo je na kraju života braći poručio kratko i jasno: „Braćo, započnimo!“ Primanje je dragocjenije od prinude, pozornost i usmjerenost na Gospodina daleko učinkovitija od vlastita suda ili samouvjerenosti. U svojim trajnim početcima i mi smo poput Sizifa koji uvijek iznova započinju, ali svoj pogled usmjeravamo, ne prema tamnoj točci vrha kobnoga brda, već prema obalama i obzorima povijesti i vremena gdje nas očekuje sam Gospodin. On je ondje već pripravio sve što nam treba, kao učenicima na obali Tiberijadskog jezera.