Nakon što je odbio puno izdašnije ponude drugih klubova i ostao u Hajduku, Marko Livaja trenutno igra nogomet života. Spona uprave i navijača koji su sa velikom akcijom „Livaja ostani“ vratili „odbjeglog“ sina u Split jedna je od ljepših priča u generalno sivom podneblju hrvatskog nogometa. Jedan od razloga njegove odlične forme je i obuzdavanje njegovog temperamentnog i divljeg karaktera koji ga je kočio kroz cijelu karijeru.
Ako je Split grad koji do ičega drži, to su onda njegove poznate ličnosti i legende za koje su oslikani zidovi duž cijelog grada. Teško da je u Splitu ostao i jedan pošten zid, a da nije već ocrtan motivima Hajduka i Torcide, slikama igračkih, glumačkih i pjevačkih legendi.
Iako od njegovog povratka u Split nije prošla ni godina dana, svoj mural među velikanima grada pod Marjanom dobio je i Marko Livaja. Statusni simbol legende nije zaradio osvojenim trofejima, nego „samo“ time što je odlučio ostati, odbiti financijski izdašnije ponude i kao kaštelansko dijete vratiti se doma u najzrelijim igračkim godinama.
Kao podneblje koje ne poznaje sredinu i mediokritetstvo, Splitska publika je njegov povratak okarakterizirala kao herojski čin, povratak božanstva koji će ih izbaviti iz ponajveće rezultatske krize u povijesti kluba.
I zaista, Livaja igra u životnoj formi, najbolji je igrač HNL-a, došao je poziv Dalića u reprezentaciju, no tajna njegovih odličnih predstava leži i u tome da je barem zasada našao kakav-takav mir i usmjerio glavu samo u nogomet.
Zato i ne čudi činjenica da je do svoje 24. godine promijenio preko 10 klubova, a kada bi htjeli nabrojati sve njegove ispade, ekscese i skandale, vjerojatno bi nam trebao jedan poseban tekst.
Dok je nastupao za juniore Hajduka jednom prilikom je izvan terena udario šakom mladića koji ih je tijekom cijele utakmice provocirao. Zadnji poziv u reprezentaciju opozvan mu je nakon samo šest dana zbog nediscipline, često je bio suspendiran zbog nedolaska na treninge, a Atalantinim navijačima se toliko zamjerio da su mu posvetili ovakav transparent.
Čovjek kojeg navijači Hajduka danas ravnaju sa božanstvom, na početku svoje karijere bio pomnožen sa nulom nakon slikanja u Dinamovoj trenerci. Danas se divimo njegovim golovima i majstorijama na terenu, a ovako izgleda Livajina tamna strana:
U posljednjih dvadeset utakmica Livaja je u dresu Hajduka upisao 10 pogodaka i 10 asistencija, Splićanin nikada u karijeri nije došao do takve brojke, niti se sa takvom statistikom može pohvaliti niti jedan drugi igrač u ligi.
Gotovo svaki napad Hajduka dijelom prolazi kroz njegove „prste“. Na zadnjoj utakmici protiv Slaven Belupa sjajnim kretnjom je odvukao svog igrača i otvorio koridor za Sahitijev prolaz kroz sredinu.
Prije toga je na utakmici protiv Gorice bio umješan u sva tri gola Bijelih – prvo je sjajno spojio sa golom Jana Mlakara, zatim je iskontrolirao jednu dugu loptu iz koje se izrodila situacija za Vukovićev šut i na kraju se i sam upisao u strijelce nakon sjajnog odigranog duplog pasa. On je apsolutni katalizator igre Hajduka, čovjek koji najviše šutira (3.8 šutova po utakmici), ima najviše ključnih dodavanja (2.2), najviše velikih kreiranih prilika, dok je po uspješnosti driblinga u cijeloj ligi samo suigrač Stipe Biuk ispred njega.
U svojoj slobodnoj ulozi koju ima kreće se po cijelom terenu, spušta se po loptu skoro do centra, izvlači se na stranu i kombinira sa bekovima i krilima, spušta duge lopte, osvaja duele i često zna biti fauliran.
Sa 18 pretrpljenih prekršaja najfauliraniji je igrač u ligi, protivnici često na njega idu žustrije jer poznaju njegovu povijest, pokušavaju ga isprovocirati i na taj način izbaciti iz utakmice. No, zasada im ne uspijeva. Čini se da Marko nikada nije bio više fokusiran na samu igru i da je barem zasada uspio onu svoju drugu stranu osebujnog karaktera ostaviti sa strane.
Zbog toga je Marko Livaja poput divljeg konja. Prelijepe, graciozne i snažne životnije koja je nekada korištena za poljoprivredne svrhe, u procesu industrijske revolucije postala je višak i puštena je da u krdima luta divljinom.
No, uspjela je preživjeti u prirodi, adaptirati se i produžiti svoju vrstu, a njihova pojava je postala turistička atrakcija diljem svijeta. Oni su u isto vrijeme svačiji i ničiji, katkad pitomi i krotki, katkad nesputani i divlji.
Dio njihove ljepote leži u tome što su rasli u nekontroliranim uvjetima, oprani od kiša, opaljeni jakim suncem i oštrim vjetrovima, slobodni od čovjekovog utjecaja. Livaja je poput pravog divljeg konja lutao sa pašnjaka na pašnjak, njegovu snagu i ljepotu pokušali su ukrotiti mnogi, no bez uspjeha. Sada se čini da je sazrio, da je na starom mjestu konačno pronašao svoj mir, no ne smijemo zaboraviti da je on i dalje duboko u sebi – „divlji“.
Baš kao Divlji konj iz istoimenog romana Božidara Prosenjaka, Livaja je cijeli život bio rastrgan između dvije sile. Divljina, sloboda i život bez okova vukli su ga na jednu stranu, dok je na drugoj strani sile bila potreba za ljubavi, obitelji i životom u zajednici. Cijeli njegov život je zapravo borba između unutarnjih, životinjskih nagona koji su ga često dovodili u probleme i razumnog promišljanja.
Kao Prosenjakov Divlji konj, Livaja je zadovoljio i onu drugu silu, postao predvodnik svog stada, no cijeli život teži nekim višim ciljevima i slobodi. Gledajući ga ovakvog zadovoljnog i u naponu snage, u Splitu moraju biti oprezni sa njegovim „timarenjem“.
Koliko god izgledao moćan i zreo, u njemu i dalje čuči onaj iskonski zov divljine da jednoga dana potrga uzde, preskoči ogradu i čezne za slobodom. Dok se to ne dogodi, uživajmo u njegovom galopu koji je vrijedan najvećih svjetskih hipodroma. Ili nogometnih stadiona, kako god uzmete.
