U nedjelju, 19. rujna, malo iza 21 sat, na nebo se otisnula Marina Tucaković, velika jugoslavenska kompozitorica, a ispratila ju je cijela ‘regija’ kako se to danas kaže: od Vardara do Triglava, od Đerdapa pa do Jadrana, portali su objavljivali vijest o smrti kraljice muzike koja je ‘regionalnoj’, odnosno, jugoslavenskoj glazbenoj sceni, dala smisao, život, ime i prezime.
Za ime Marine Tucaković i uopće njeno postojanje, saznala sam prije nekoliko godina kada su mojim roditeljima prijatelji došli u posjet, na večeru, pa prebirali dojmove i uspomene o tome kakav je Travnik bio prije rata, tko je sve pjevao i svirao u gradu, koliko je puta Toma Zdravković pjevao u restoranu na Plavoj vodi. Komentirali su za neku srbijansku pjevačicu, više joj se ne sjećam imena, da se vidi da joj je “Marina napisala pjesmu”, što je, valjda značilo da je pjesma dobra, puna života, piše dnevnik.ba.
Ime Marine Tucaković veže se danas uglavnom uz turbo-folk i pop scenu. Pjesma s kojom je stala pred publiku je “Dodirni mi kolena” Zane Nimani. Nema valjda ni danas nekog sveženskog druženja na kojem se ne zapjeva ta pjesma. Uslijedili su tekstovi za Magazin, Olivera Mandića, velikog i neobičnog stvaraoca koji je u ono jugoslavensko vrijeme, bio avangarda, potom hitovi za Bijelo Dugme, Massima, Doris Dragović, Mišu Kovača, Nedu Ukraden, Generaciju 5, pa sve do tekstova za makedonsku pjevačicu Maju Odžaklijevsku koje se još malo tko sjeća, a ja je pamtim jer je moja majka bila ‘luda’ za njom, kao i Mandićem, u srednjoškolskim danima.
Marina Tucaković nije bila samo kompozitorica i autorica tih silnih pjesama kojima više nitko, vjerojatno ni ona sama, nije znala broja. Bila je epoha. I ne samo simbol generacije, jer generacije prije ili kasnije ‘nestaju’, kao i njihovo naslijeđe, nego epohe. Ono što je Marina Tucaković uradila za muziku u Jugoslaviji dok je postojala i danas kad Jugoslaviju zovemo ‘regionom’ ravno je dostignuću i izumu telefona. Telefoni su nam omogućili da razgovaramo s onima koje volimo, osjećamo one koji nas vole, slušamo, plačemo, pa čak i šutimo.
To nam je omogućila i Marina Tucaković, odnosno, njeni tekstovi – da volimo, mrzimo, patimo, čeznemo, nadamo se. Pitanje pjesama koje je Tucaković stvorila i taj raspon u kojim je djelovala – od tugaljive, wertherovske balade “Ti samo budi dovoljno daleko” Generacije 5, “Stranca u noći” za Massima Savića”, “Što to bješe ljubav” za Olivera Dragojevića, ili velikih hitova Miše Kovača, Željka Joksimovića, Zdravka Čolića, pa sve do Bisere Veletanlić, nije stvar vlastitog muzičkog ukusa i odabira, nego nezaobilazna činjenica jednog života i jedne zajedničke kulture.
