Vraćajući se s pokopa iz istočnog dijela Sarajeva, četiri djelatnice Osnovne škole “Kovačići” sletjele su u 200 metara dubok kanjon Miljacke. Vozilo se okretalo na cesti i sletjelo s neograđenog kolnika u provaliju. Na sličan način prije četiri godine u Neretvi se, nedaleko od Mostara, utopilo četvero studenata iz Slavonije. I oni su nakon udara u zid izgubili nadzor nad vozilom i otklizali se u hladnu rijeku. U obama slučajevima tragedija se dogodila zato što na tim izuzetno opasnim dijelovima nije bilo nikakve zaštitne ograde ili barem nekoga nasipa.
Zbog smrti četiriju djelatnica škole danas je Dan žalosti u Federaciji. U BiH će se još danas govoriti o lošim cestama i još lošijim zaštitnim ogradama, a onda će ta tema otići u zaborav. Sve do nove, veće tragedije. Nesreće s manje poginulih postaju samo dio statistike. Po njoj, gotovo svaki dan netko pogine u prometu, piše Jozo Pavković za Večernji list
Zastrašujuće su brojke prometnih nesreća. U prošloj godini dogodilo ih se više od 36 tisuća te je ozlijeđeno više od 10 tisuća vozača i putnika, od kojih je 277 poginulo. Odgovornost sudionika u prometu ne treba minimizirati, ali ovi i brojni drugi primjeri govore kako su ceste u BiH loše i opasne, a nove se sporo grade. Na “stratešku” autocestu, koridor Vc, čeka se desetljećima. Broj vozila u obama entitetima svakodnevno raste.
U BiH ih je registrirano oko milijun, a većina je starija od 13 godina. Ceste su ostale gotovo iste kao i onda kada je vozila bilo deset puta manje i kada su bila deset puta slabija. Solidna zakonska regulativa, visoke kazne te radari koji su kao nigdje gusto postavljeni, daju slabe rezultate.
Prometna kultura na niskoj je razini. Nitko se ne boji voziti pod utjecajem alkohola, droga ili dok razgovara mobitelom. Korištenje sigurnosnog pojasa nikada nije zaživjelo. Ceste su zbog svega toga postale bojišnice opasne za život. Na koridoru Vc, koji bi od Mađarske do Ploča u dužini od 338 kilometara trebao prolaziti kroz BiH, zbog političkih prijepora, uglavnom, urađena je tek trećina, i to lakšeg dijela posla.
Kada se ovaj projekt u potpunosti završi, umnogome će rasteretiti prometnice. No, potrajat će dok dođemo do toga. U međuvremenu jednako vremena trošit će se kada iz Neuma do Orašja putujete 800 kilometara dugom autocestom preko Hrvatske nego upola kraćom cestom (375 km) preko BiH. Međunarodna zajednica, umjesto da stimulira izgradnju modernih prometnica, sredstva usmjerava u sumnjive humanitarne i druge projekte.
Novac koji su od rata do danas potrošili u te svrhe bio bi dovoljan za završetak cijelog koridora Vc, a i mreže drugih modernih prometnica kroz sve dijelove BiH. Uostalom, koridor Vc projekt je od međunarodnog značaja. On je dio europske mreže prometnica kojima se povezuje jug sa sjeverom kontinenta.
Taj koridor modernizirao bi BiH i povezao je sa svijetom, a prometno bi je učinio barem sigurnijom. Ovako BiH ostaje i politički i prometno izoliran otok koji umire. I to “zahvaljujući” lošim cestama na kojima ljudi masovno ginu ili putovima kojima oni sretniji odlaze život graditi u nekim drugim državama. Tamo gdje su i prometnice moderne i sigurne.
