Svake godine više od 400 000 djece i adolescenata mlađih od 20 godina ima dijagnosticiran neki oblik raka.
Od 2018. na internetu je dostupna fotografija dječaka oboljela od raka kojega sestrica pridržava dok, naslonjen na WC školjku, odmara od povraćanja. I da, to je stvarnost koliko god WC školjka i povraćanje zvučali odbojno – on je samo jedan od brojne djece svijeta oboljele od neke maligne bolesti.
Priredila: Josipa Prskalo, Katolički tjednik
Danas je dječak s fotografije – Beckett Burge zdrav šestogodišnjak koji je ponovno krenuo u školu. Ali što je sa svima onima koji nisu imali tu „sreću“, i s onim malim borcima koji svoju bitku još biju?!
Umrežavanje u patnji
Svima njima posvećen je 15. veljače – Međunarodni dan djeteta oboljela od malignih bolesti (International Childhood Cancer Day – ICCD) koji se obilježava od 2002. na inicijativu organizacije Childhood Cancer International (CCI), odnosno nekadašnjeg Međunarodnog saveza organizacija roditelja djece oboljele od malignih bolesti (ICCCPO). Njim se naglašava potreba za ravnopravnijim pristupom liječenju i njezi za svu djecu oboljelu od raka, diljem svijeta.
Organizacija Childhood Cancer International globalna je mreža 188 roditeljskih organizacija, udruženja roditelja djece koja su preživjela rak, skupine za podršku djeci oboljeloj od raka u više od 96 zemalja, na pet kontinenata.
Takvo udruženje od 2003. postoji i u BiH, a zove se Srce za djecu oboljelu od raka, te je od iste godine član CCI-a.
Rak i karcinom nisu istoznačnice
Prema podatcima CCI-a, u svijetu svake tri minute jedno dijete umre od raka.
Rak je, kako je objašnjeno na onkoligija.net, naziv za skupinu povezanih bolesti, a svima im je zajedničko da se dio stanica u tijelu počne nekontrolirano dijeliti bez prestanka te širiti u okolno tkivo.
Postoji više od 100 tipova raka, koji se uglavnom nazivaju prema organu ili tkivu iz koga potječe.
Drugi način klasifikacije je prema tipu stanica od kojih je sastavljen, prema čemu su glavne podvrste karcinomi, sarkomi, limfomi, leukemije i mijelomi.
Termin karcinom često nedovoljno stručna osoba iznosi kao sinonim za rak, što je pogrešno. On je ujedno i najčešći tip raka, a nastaje iz epitelnih stanica koje pokrivaju vanjske i unutarnje površine tijela (poput kože, pluća, dojke i crijeva).
Kada govorimo o najčešće zastupljenim malignim oboljenjima kod djece, to su: leukemije, karcinomi mozga, limfomi i solidni tumori poput neuroblastoma i Wilmsovih tumora.
Većina njih se ne može spriječiti ili pregledati. Uzroci dječjeg raka često su nepoznati, a napori na prevenciji trebaju se usmjeriti na moguće čimbenike rizika koji, pak, mogu povećati vjerojatnost za razvoj raka kod odraslih.
… a pravo preživjeti?!
Kako se navodi na mrežnoj stranici Zavoda za javno zdravstvo FBiH, nedostatak dijagnoze, pogrešna ili odgođena dijagnoza, prepreke pristupu zdravstvenoj zaštiti i odgovarajućoj njezi, te odustajanje od tretmana, razlozi su niske stope preživljavanja.
Svako dijete ima pravo na uživanje najvišeg dostignutog standarda zdravlja i pristup zdravstvenim uslugama, prema UN-ovoj Konvenciji o pravima djeteta, a osnovna prava za svu djecu s dijagnozom raka uključuju: pravo na ranu i pravilnu dijagnozu; pravo na pristup osnovnim lijekovima koji spašavaju život; pravo na odgovarajuće i kvalitetne medicinske tretmane i pravo na praćenje brige, usluga i održivih mogućnosti za život preživjelih.
Svake godine više od 400 000 djece i adolescenata mlađih od 20 godina ima dijagnosticiran rak. Stopa preživljavanja ovisi o regiji: 80% preživljavanja je u većini zemalja s visokim dohotkom, ali samo 20% u zemljama s niskim primanjima.
Zašto djeca okrutno pate?
Svaka bolest je teška, za djecu posebno, a poglavito ako je riječ o malignom oboljenju. Ona u dječjoj dobi ima socijalne i medicinske posljedice zbog toga što traumatizira i izaziva poteškoće u prilagodbi na novu životnu situaciju, te također pogađa obitelj kao primarno okruženje oboljelog djeteta, u kome je njemu nužno pružiti ljubav i odgovarajuću zaštitu.
Stoga je roditeljima u prevladavanju svakodnevnih poteškoća s kojima se suočavaju u brizi za svoje dijete nužno osigurati pomoć: omogućiti ravnomjernu dostupnost suvremenih postupaka liječenja i, jednako važno, obiteljima pravodobno pružiti psihološku pomoć.
Uz nju, nužna je i duhovna pomoć kako vjernici – u vremenima kušnje i postavljajući pitanje: Zašto djeca okrutno pate ako je Bog svemoćan i dobrostiv? – ne bi „izgubili“ vjeru i zapali u očaj.
O tomu je pisao nekadašnji profesor filozofije na Sveučilištu u Bostonu Peter Kreeft, obraćenik na katoličanstvo.
„Kada je nevina duša pogođena strašnom bolešću, raznim oblicima mučenja i ubojstvom, prirodno je da u sebi osjećamo tugu, bespomoćnost i često bijes, te smo zapanjeni patnjom nevinih. Mnoge osobe su uvjerene da upravo takva patnja potvrđuje da Bog zapravo ne postoji. Argumentiranje te tvrdnje izgleda ovako:
Bog je svemoćan i dobrostiv.
Bog kao takav ne bi nikada dopustio nepotrebnu patnju.
Ipak, konstantno oko nas promatramo nepravednu patnju.
S obzirom na gore navedeno, jedan od zaključaka o Bogu je lažan. Bog ili nije dobrostiv ili nije svemoćan ili On jednostavno ne postoji? Što ne valja s ovim argumentom“, zapitao se dr. Kreeft.
Moralno i prirodno zlo
Naznačio je kako je prvo potrebno pogledati na što se misli kada se kaže da Bog ne bi dopustio nepravednu patnju. Dvije su vrste patnje: ona koju je prouzročilo ljudsko biće, a koju nazivamo moralno zlo, i ona koju je prouzročila priroda (npr. potresi ili rak).
1. Moralno zlo: Slobodna volja je odgovor na pitanje kako u isto vrijeme može postojati moralno zlo i dobri Bog. Zašto? Budući da je Bog ljudima dao slobodnu volju, oni su slobodni ponašati se protiv njegove volje. No, činjenica da ljudi čine zlo, nije dokaz da Bog nije dobar.
2. Prirodno zlo: Puno teže pitanje tiče se patnje koju prouzrokuje sama priroda. Tako, primjerice, promatramo kako nevino dijete pati od neke neizlječive bolesti, i žalimo se kada takve stvari vidimo. I to je razumljivo. Smatramo to pogrešnim i nepravednim te nečim što se ne bi smjelo događati. I to je razumljivo, ali je nelogično ukoliko ne vjerujemo u Boga!
„Jer ako ne vjeruješ u Boga, tvoji subjektivni osjećaji će biti jedino uporište iz koga ćeš se moći protiviti prirodnoj patnji. U redu, neke stvari ti se ne sviđaju, ali kako možemo samo na osjećaju da nam se nešto ne sviđa temeljiti dokaz da Bog ne postoji. Razmislimo o tome. Jer upravo je suprotno. Naše prosudbe o dobru i zlu, i naravnom i ljudskom zlu, pretpostavljaju Boga kao mjerilo (normu). Jer ako Bog ne postoji, ne postoji ni dobro ni zlo jer to onda priroda samo čini svoje. Ako ne postoji ništa drugo osim prirode, onda apsolutno nema potrebe objašnjavati zašto jedna osoba pati, a druga ne. Nepravedna patnja je problem samo zato što imamo osjećaj za pravedno i nepravedno (…) Osoba koja vjeruje u Boga neusporedivo se lakše nosi s pitanjem naravne patnje, nego ateist, kako psihološki, tako i logički. Jer ako prihvaćamo da Bog postoji, tada je također moguće vjerovati da će taj Bog nekako stvari okrenuti na dobro – ako ne na ovome svijetu, onda na drugome. S druge strane, za ateista ni jedna patnja nema smisla i ne može se okrenuti na dobro. Za njega ne postoji konačna pravda. U njegovu razmišljanju loši pobjeđuju, a dobri pate“, objasnio je bostonski sveučilišni profesor.
Na kraju, boriti se i su-boriti (roditelji, prijatelji) s malignom bolešću nije lako i čini se kako ponekad iziskuje „nadljudsku“ snagu. Ta nadljudska snaga jest Krist, Alfa i Omega, i poruka Njegova da će otrti „svaku suzu s očiju“ (usp. Otk 21,4-7) utjeha je života našega.
Imajmo srce za djecu oboljelu od raka jer njima je WC školjka i povraćanje vid borbe protiv bolesti koja ih jede. A ona ne bira, to najbolje znaju oni koji su voljene izgubili zbog njezinih nemilosrdnih ugriza.
