Na današnji dan prije 27 godina stigao je u Lašvansku dolinu konvoj nade „Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu“. Stigao je upravo u ovo predbožićno doba donijevši tračak nade i svijetla u beznađe Lašvanske doline.
Izvor/napisao: Ante Damjanović / Facebook
Čekali su nas godinu dana, a došli smo na prijelazu nade u beznađe. Došlo je stotinučetrdesettroje bezazlenih i ustrajnih. Taj dolazak nas je, valjda, učinio boljima. Nagradili su nas obilato svojim suzama, neobuzdanom i nekontroliranom radošću. I onda opet, na odlasku, suzama. Teškim i pregorkim, jer mi odlazimo a oni ostaju i nadalje u svom jadu i čemeru. Mučninu povratka do krajnjeg očaja doveo je masakr u Križančevu selu koji se upravo događao u vrijeme našeg odlaska.
Danas 27 godina kasnije sve to izgleda nestvarno. Kao da nije moguće da je ikad bilo. Nestvarno je da su živjeli i ginuli godinu dana bez struje, bez vode, hrane… Djeca su im se rađala u nekoj pokrajnoj izbi uz mladog, nesvršenog, specijalizanta Zorana Pocrnju. Ona koja su rodjena prije rata ginula su grozdovima – samo jedna granata ispaljena s položaja Armije BiH na dječije igralište u Vitezu odjednom je ubila osmoro djece (za koje nitko nikad nije odgovarao). Djeca koja su ranjena ležala su na spojenim klupama, zajedno sa drugim ranjenicima, u crkvi u Novoj Biloj, gdje je organizirana improvizirana bolnica. Tamo ranjenici nisu barem morali posebno zazivati svećenike – u istom prostoru u kojem su liječeni održavane su sve vrijeme i mise. Istodobno su se dijelili lijekovi (ako ih je bilo) i pričest. Sve skupa – nezamislivo.
Danas 27 godina kasnije gotovo je jednako teško doći do Nove Bile. Korona je okovala sve. Umire se i živi. Barem se ne puca. Pretpostavljam da Hrvati Lašvanske doline ne cvile danas jer su bili dostojanstveni u boli i patnji i onda. Pretpostavljam, da mladost Lašvanske doline manje cvili nego mladost Zagreba jer su im zatvoreni kafići i disko klubovi, jer moraju nositi maske… Jer, barem se ne puca.
Danas 27 godina kasnije, od osnivača Bijelog puta nema dragih Slobodana Langa – Premudrog, Ivana Bagarića i Ivana Šarca. Ostao mi je samo neuništivi i nepredvidivi Branko Čulo, zvani Duh Sveti. Od sudionika Bijelog puta nema pokojnog Ante Vlajića kojeg ubiše u povratku. Nema mojih dragih pratrina Ferde Vlašića i Franje Grebenara. Nema ni fra Jakova Bubala i Tomislava Duke. Nema ni mog ratnog prijatelja Ive Ivića Mačka za kojeg se pretpostavljalo da ima barem sedam života. Nema sjajnog fotografa, novinara i prijatelja Željka Maganjića… Vjerojatno fali još ponekog, o kome nisam primio glasa. Herman je, naravno, živ.
Konvoja, valjda, više neće ni trebati. Jer, kao da je mala nevolja imati Željka Komšića za vratom.
