Kako to da je u Crnoj Gori u kojoj etnički Crnogorci čine relativnu većinu stanovništva (45 posto) dok je Srba 28,73 posto pobijedio “prosrpski” kandidat Jakov Milatović i to sa 60 postotnom podrškom birača? Razloge treba tražiti s jedne strane u, za demokratska društva, malo je reći predugoj (34-godišnjoj) vladavini odlazećeg predsjednika Mile Đukanovića i činjenici da je crnogorska politička scena iznjendrila mladog (37) političara, obrazovanog i profesionalno profiliranog na Zapadu, koji je biračima ponudio drugačije inkluzivniju i prosperitetniju viziju budućnosti Crne Gore u odnosu na onu koju su živjeli proteklih 30 godina.
Piše: Milan Šutalo, Hrvatski Medijski Servis
Ne zaboravimo, Đukanović je na čelo vlade Crne Gore došao kao 27-godišnji komunist, davne 1989. zajedno s Momirom Bulatovićem, na valu Miloševićeve tzv antibirokratske revolucije, kada je zapravo izvršen puč u srpskom “drugom oku u glavi”. Đukanović je s Bulatovićem bio dio Miloševićeve velikosrpske osvajačke politike, sve dok NATO nije riješio da vojnim putem zaustavi beogradskog krvnika čiji je ratni stroj u osvajačkom pohodu pobio i protjerao stotine tisuća ljudi od Hrvatske, preko BiH do Kosova. Da bi zaštitio Crnu Goru od bombardiranja Đukanović krajem 90-tih okreće leđa Miloševiću.
Njegove su neosporne zasluge što je Crnoj Gori vratio državnost i uveo je u NATO, te približio Europskoj uniji više od bilo kojeg drugog lidera preostalih pet zemalja kandidatkinja na zapadnom Balkanu. No, istovremeno su njegovu vladavinu pratile brojne kriminalno-korupcijske afere.
Korak koji će pokrenuti val nezadovoljstva prije svega Srba u Crnoj Gori protiv Đukanovića bio je Zakon o slobodi vjeroispovijesti kojim je namjeravao sve vjerske objekte izgrađene do 1919. , uključujući crkve i manastire Srpske pravoslavne crkve, uknjižiti kao državno vlasništvo. Uz to je inicirao i formiranje crnogorske pravoslavne crkve. To je izazvalo oštar odgovor SPC. Višetjedne litije po crnogorskim gradovima rezultirale su masovnom mobilizacijom Srba i porazom Đukanovićevog DPS-a na izborima prije tri godine, da bi sinoć on bio poražen i kao predsjednik Crne Gore, što će, po svemu sudeći, biti početak kraja njegove vladavine i političke karijere.
Đukanovićeva politika oslanjala se na etničke Crnogorce i pripadnike nacionalnih manjina, prije svega Bošnjake i Albance, no nije bila do kraja inkluzivna, jer je isključivala srpsku populaciju koja je druga po brojnosti u Crnoj Gori. Upravo suprotno Đukanović je bio u permanentnom sukobu sa srpskim političarima u Crnoj Gori, pa se jaz između Srba i Crnogoraca neprestano produbljivao, prijeteći da preraste u građanski rat. To i njegova 34-godišnja vladavina, koja je bila opterećena brojnim korupcijskim aferama presudili su njegovom političkom porazu. Đukanovićeva glavna greška je što nije bio u stanju procijeniti kad je vrijeme da se povuče s političke scene i što nije stvorio prostor za svog nasljednika na čelu njegovog DPS-a. Čak i da je bio nepogrešiv, savršen predsjednik, ljudi se nakon nekog vremena zasite iste političke face. A Đukanović je na čelu Crne Gore, što kao predsjednik, što kao premijer, bio od davne 1989 godine, kada je na vlast, pučem, došao sa samo 27 godina. Reklo bi se- što je previše, previše je.
No, vratimo se pitanju s početka teksta. Kako to da je Milatović kao “prosrpski” kandidat u zemlji u kojoj živi 28,7 posto Srba pobijedio sa 60 posto podrške crnogorskih birača? Brojke jasno sugeriraju da za njega nisu glasovali samo Srbi već i veliki postotak Crnogoraca, kojima je Đukanovićeva vladavina dodijala. Milatović je i u sinoćnjem govoru, nakon pobjede na izborima, naglasio da je pobijedila “zajednička i pomirena Crna Gora”, što govori o tome da je on svojim pristupom uspio pridobiti i značajnu podršku Crnogoraca, ali i pripadnika nacionalnih manjina. Još dvije stvari utjecale su da mu Crnogorski birači povjeruju. Dok je bio ministar gospodarstva u crnogorskoj “prosrpskoj” vladi formiranoj 2020. ,radikalnim kresanjem doprinosa, uspio je udvostručiti prosječnu plaću, podići je na 750 eura. Usporedbe radi, toliko iznosi prosječna plaća u Hrvatskoj. To je probudilo nadu građanima Crne Gore u “bolju i bogatiju Crnu Goru”. Uz to na odluku birača dijelom je sigurno utjecaja i njegov impresivni CV. Nakon završetka studija u Podgoricu s prosječnom ocjenom 10, kao student generacije, postaje stipendista SAD, Austrije i konačno Europske komisije. Magistrirao je na Oxfordu i radio na visokim pozicijama u najmoćnijim europskim financijskim institucijama kao što su Deutsche bank i Europska banka za obnovu i razvoj. Mlad (37 godina) iznimno obrazovan, ne u Moskvi ili Beogradu, već na Zapadu, čovjek koji komunicira na tri strana jezika, elokventan, za razliku od vremešnog Đukanovića koji govori samo crnogorski, jednostavno je, čini se, osvojio birače. Bio bolja prilika. Nada u bolje sutra.
Za razliku od Đukanovića koji je neprestano bio u konfliktu sa službenim Beogradom time, ma koliko to često bilo opravdano, iritirajući Srbe u Crnoj Gori, Milatović će, nema sumnje surađivati sa Srbijom, ali kako je najavio nastojati imati najbolje moguće odnose i sa svim drugim susjednim zemljama- što znači i BiH i Hrvatskom. Obećao je uvesti Crnu Goru do kraja svog mandata, u narednih 5 godina, u Europsku uniju. Njegova politička organizacija, podsjetimo zove se pokret “Europa sad”. Špekulacije kako će Jakov Milatović izvesti Crnu Goru iz NATO-a, uništiti crnogorsku državnosti i priključiti ju “srpskom svetu” ne čine se baš utemeljenim. Ništa od toga se nije dogodilo u protekle dvije i pol godine, od formiranja “prosrpske” vlade u Crnoj Gori. Sam Milatović kaže kako je on osobno glasovao na referendumu za neovisnu Crnu Goru, pa kako bi, onda, mogao ispuniti obećanje u uvođenju Crne Gore u EU, ako bi radio na uništenju njezine neovisnosti i ponovnim vraćanjem u okrilje nekakve državne zajednice sa Srbijom.
U svakom slučaju, vrijeme će pokazati kojim će putem Crna Gora nastaviti, pod vodstvom Milatovića, a posebno nakon parlamentarnih izbora koji su najavljeni za 11. lipnja, na kojima bi, na valu Milatovićeve pobjede, većinu u crnogorskom parlamentu mogle osvojiti stranke koje su ga podržale. Bilo kako bilo, jedna stvar je, za demokraciju, bez sumnje dobra. Promjena vlasti. Smjenjivost vlasti, ne zaboravimo, ključna je vrijednost demokracije. A na nju se u Crnoj Gori predugo čekalo, tri i pol desetljeća, ali se, ipak, dogodila. Na žalost nekih sarajevskih političara, koji su se “umiješali u crnogorske izbore”, savjetujući Crnogorcima za koga da glasaju. Posve nepotrebno, nedržavnički, nediplomatski. Bosni i Hercegovini su time samo naštetili. I to baš oni koji gotovo svaki dan optužuju političare drugih zemalja, koji ne podržavaju njihovu političku agendu, za miješanje u unutarnje stvari BiH./HMS/
