Subota, 20 kolovoza, 2022

Jedan od najimućnijih Hrvata u iseljeništvu podijelio je cijelo svoje bogatstvo

Pročitajte i ovo

Malo je tko među živućim Hrvatima čuo za Petra Diccu, velikoga dobročinitelja, žarkoga hrvatskoga domoljuba i čovjeka visokih vjerskih i moralnih vrijednosti. Uskoro će 50. obljetnica njegove smrti, pa je prikladno prisjetiti se da je ne tako davno među Hrvatima živio i djelovao jedan vrlo uzoran i plemenit čovjek.

Petar Dicca (ponekad Dika) rođen je u Nevesinju 24. lipnja 1883., na blagdan sv. Ivana Krstitelja. Moglo bi se reći da mu je mjesto rođenja bilo slučajno. Naime, njegov otac bio je trgovac, rodom iz Skadra (Shkodër ili Shkodra) u Albaniji. U mladim godinama odselio se u Trst, ondje radio i oženio se Talijankom iz Gorice (kod Trsta), piše dijaspora.hr.

Austrougarskom okupacijom Bosne i Hercegovine samopouzdani i radišni ljudi imali su iznimnu priliku preseliti se iz drugih dijelova Monarhije u te „novootkrivene” zemlje i isprobati svoje sposobnosti u poduzetništvu. Tako se i mlada obitelj Dicca doselila u Mostar i otpočela uspješno djelovati u trgovačkom poslu. Petrova majka, već u visokoj trudnoći, da bi izbjegla poznatu mostarsku ljetnu vrućinu, otišla je u Nevesinje kod obitelji Precca, suprugovih rođaka, također podrijetlom iz Albanije, i ondje rodila sina Petra.

Bit će vrijedno zabilježiti da je Gašpar Precca (ponekad Preka) također nakon ulaska Austro-Ugarske u Bosnu i Hercegovinu doselio u Nevesinje i postao imućan i utjecajan čovjek u tom kraju. Gašpar i njegova trojica sinova, Nikola, Aleksandar i Jure, koje mu je rodila supruga Anka r. Zelenika, dali su velik doprinos nacionalnomu, kulturnomu i političkomu životu Hrvata u Hercegovini. Među ostalim, Nikola je bio među vodećim ljudima Hrvatske seljačke stranke u BiH i biran je za narodnoga zastupnika u beogradsku skupštinu.

Činjenica je da su obje obitelji, Dicca i Precca, ne samo prigrlile hrvatski nacionalni identitet nego su bile među najdjelatnijim pobornicima hrvatskih nacionalnih stremljenja, a to dokazuje život i rad Petra Dicce.

Nakon završenih nižih razreda škole kod časnih sestara milosrdnica u Mostaru, Petar je pohađao trgovačku školu i zatim se posvetio poduzetništvu. Godine 1906. otvorio je i uspješno vodio trgovinu mješovite robe u Konjicu. Uoči Prvoga svjetskoga rata oženio se Marijom Ivančić iz obližnjega Podorašca. Uz trgovinu pokrenuo je i druge gospodarske grane i postao jedan od najimućnijih ljudi u konjičkom kotaru. Ali i u njegovim mladima danima bogatstvo mu nije bilo cilj, nego sredstvo. Višestruko je pomagao kulturnomu i gospodarskomu uzdizanju konjičkoga kraja, posebice napretku mladih. Kroz Hrvatsko kulturno društvo „Napredak” pomagao je školovanje mladih hrvatskih ljudi, a kroz „Hrvatskoga radišu” njihovo osposobljavanje za obrt i trgovinu. I sam je bio biran za predsjednika ogranaka tih hrvatskih društava u Konjicu. Nakon Drugoga svjetskoga rata komunisti su oba društva dokinuli, a njihovu imovinu zaplijenili.

Njegovi uspjesi i domoljubne djelatnosti nisu odgovarale beogradskomu režimu, a vjerojatno je bilo i zavisti na lokalnoj razini, pa je 1924. bio prisiljen skloniti se u rodni kraj svojega oca, u Skadar. Ipak je uspio vratiti se svojemu domu i poslu u Konjicu.

Ratna vremena nisu nikoga štedjela pa ni Petra Diccu. Njegova trgovina bila je do temelja uništena, a komunisti su mu oduzeli i nacionalizirali svu imovinu. Na kraju rata stigao je u Zagreb kao beskućnik. Od tuda je vraćen u Mostar, zatvoren i zlostavljan. Ali kako nije nikad bio politički aktivan, ipak je izvukao živu glavu.

Sreća je bila da je Petar imao brata Filipa u tadašnjoj portugalskoj koloniji Mozambik, koji je bio poslovno uspješan i bogat pa je mogao bratu i snahi pomoći da izbjegnu pred komunističkim terorom. Preko tadašnje Čehoslovačke, Petar i supruga Marija stigli su 1947. u Italiju gdje ih je dočekao Filip i s njim su preko Španjolske i Portugala dospjeli u Mozambik.

Filip je nakon završene trgovačke akademije u Beču otišao u Južnu Afriku i nakon Drugoga burskoga rata (1889. – 1902.) odselio u Mozambik (u Lourenço Marques, danas Maputo) te ondje postao uspješan poduzetnik i bogat čovjek. Umro je 1949. godine, a njegovo imanje naslijedili su brat mu Petar i sestra Nina, koja je s kćeri uspjela doći u Mozambik.

Petar, već iskusan trgovac i poduzetnik, naslijeđeno bogatstvo uspješno je širio i postao vrlo imućan, vjerojatno tada jedan od najimućnijih Hrvata u iseljeništvu. Ali njegov ugled i nasljeđe nisu bili u onome što je imao, nego što je s tim bogatstvom učinio; u bogatstvu njegova srca.

Ondje gdje je bogatstvo stekao, Petar ga je naveliko i dijelio. Kroz mjesne crkvene ustanove, posebice kroz međunarodnu Konferenciju sv. Vinka Paulskoga, velikodušno je pomagao sirotinju u Maputu, današnjem glavnom gradu Republike Mozambik. Među ostalim, za obitelji siromašnih domorodaca sagradio je brojne stanove, dom za starce i drugi za starice, dvije škole, ambulantu …

Nadalje, znao je što znači izbjeglički život pa je pomagao hrvatskim izbjeglicama, dijelio izbjeglim studentima stipendije, pomagao hrvatskim franjevcima u uspostavi škola za izbjeglu hrvatsku djecu u Italiji, uvelike je pridonio gradnji kuće u Rimu za svećenike koji su se pod pritiskom Beograda morali iseliti iz Papinskoga hrvatskoga zavoda sv. Jeronima, podupro je rad Hrvatskoga povijesnoga instituta u Rimu, svesrdno pomagao pri odgoju franjevačkih pitomaca, slao pomoć časnim sestrama…

Premda je bio politički emigrant, ne obazirući se na režim i ideologiju, nije zaboravio pomoći napretku rodnoga kraja i slati pakete tamošnjim prijateljima. Slao je novac, hranu, odjeću potrebitima. U Konjicu je pomogao pri popravku crkve, gradnji crkvene dvorane, dao novac za izgradnju mjesnoga doma zdravlja i dječjega vrtića. Nije mimoišao pomoći gradnju mostarske katedrale i drugih crkava u Hercegovini.

Petar i Marija Dicca nisu imali svoje djece, ali su se s velikom radošću i širokogrudno brinuli za mnogu sirotinjsku djecu. Petar je utemeljio zakladu iz koje je pola novca išlo sirotinji u Mozambiku, a druga polovica za vjerske i kulturne ustanove, piše dijaspora.hr.

Uz darežljivost, Petra Diccu krasili su poniznost, skromnost, duboka vjera, ljudskost i profinjenost. Govorio je više jezika, među kojima talijanski, njemački i španjolski, a služio se mađarskim i rumunjskim. Njegove vrline prepoznale su tadašnje portugalske vlasti i dodijelile mu visoko odličje, papa Pavao VI. imenovao ga je (1966.) Vitezom reda sv. Grgura Velikoga, a uprava Hercegovačke franjevačke provincije primila je Petra i gospođu Mariju u Franjevačko bratstvo. U knjizi „Suvremeni Samaritanci” (1974.) Petar je svrstan među svjetski poznate kršćanske osobe koje su se posvetile pomaganju najsiromašnijima i najpotrebitijima.

Petar Dicca preminuo je u Madridu 7. siječnja 1973., a gospođa Marija nakon nekoliko mjeseci slijedila ga je u vječnost. Umrla je 13. travnja 1973. Vječni počinak našli su na madridskom groblju San Isidro. Svojom ljubavlju i darežljivošću stekli su veliko duhovno bogatstvo koje nikad ne propada.

TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA

Najčitanije zadnjih 7 dana

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Posljednje objavljeno

Izdane nove preporuke za cijepljenje četvrtom dozom

Hrvatski zavod za javno zdravstvo je objavio nove preporuke koje se tiču drugog docjepljivanja, odnosno takozvane četvrte doze. Prema uputama...
- Marketing -
- Marketing -
- Marketing -

Podcast UZOR

Pročitajte i ovo