Koordinacija udruga ARBiH i Udruga “16 April” iz Viteza izdale su priopćenja kao reakcije na navodnu nelegalnu izgradnju spomen obilježja u naselju Buhine Kuće. U svojim priopćenjima ponovili su općepoznata stajališta o muslimansko-hrvatskom sukobu u Vitezu.
Iznoseći različite kvalifikacije ponovno su apostrofirali značaj i stupanj katastrofičnosti bošnjačkog stradanja u Vitezu, obezvrjeđujući stradanja Hrvata u Vitezu, pritom podsjećajući na potrebu njegovanja dobrih “komšijskih” odnosa. U tom pogledu ovdje želimo iznijeti određena opažanja.
O potrebi izgradnje spomen obilježja koji bi trebali biti prilog u podsjećanju na sve ono što se dogodilo u našoj recentnoj povijesti iz vremena Domovinskog rata, moglo bi se vjerojatno zauzeti više različitih pogleda na tu pojavnost. Njegovanje kulture sjećanja je važno, osobito onda kada govorimo o onim stratištima iz Domovinskog rata koji nikada nije dobio konačan sudski pravorijek i kada znamo da su na tom mjestu stradali i djeca i žene i starci. Buhine Kuće i zločin koji je tamo počinjen je drugo po veličini stratište hrvatskog naroda u Vitezu poslije onoga u Križančevu Selu, nekoliko stotina metara zračne udaljenosti jednog mjesta od drugog.
Potreba za izgradnjom spomen obilježja kao prilog jačanju kulture sjećanja svakako da postoji i započet je na poticaj obitelji stradalih na tom mjestu. Ovakav uvod kao osvrt na reakciju bošnjačkih udruženja svakako nije pokušaj relativizacije nužnosti izgradnje takvog objekta u skladu s propisima o građenju ali jeste pokušaj razobličavanja suštine onoga što je svrha ovih priopćenja nastalih od politički instrumentaliziranih udruženja i portala koji s vremena na vrijeme producira ovakav sadržaj. Jasno je da oko mnogih pitanja koji potječu iz ratnog vremena devedesetih godina, nećemo, niti možemo imati jedinstveno stajalište ali ono što svakako možemo usuglasiti ili pokušati se usuglasiti jeste da poštujemo žrtvu, uvažavamo osjećaje, prvenstveno obitelji stradalih i dopustimo izgradnju kulture sjećanja jednog naroda bez prijetvornog moraliziranja i držanja povijesnih lekcija o tome da je sve ono što drugi misli i osjeća krivotvorina i lažno predstavljanje. Suština reakcije bošnjačkih udruženja nije tobožnja izgradnja spomen obilježja mimo propisa nego recikliranje tih povijesnih tema na jednostran način, upozoravajući ove druge da se suzdrže jednostranosti. Prilično je patetično čitati o dobronamjernosti upozorenja na problem ilegalnosti izgradnje ovog objekta pored općeg stanja s brojem različitih ilegalno izgrađenih objekata u Vitezu u periodu poslije rata.
U dobronamjernost ovih reakcija, a osobito onih koji prenose iste ne vjerujemo jer upravo oni prednjače u jednostranim akcijama oživljavanja tema iz rata često se služeći ratnohuškačkom propagandom i vrijeđajući osjećaje onih drugih koji su također stradali. Sjećamo se napisanih tekstova i o Križančevom Selu, nazivajući masakr ljudi i povratak posmrtnih ostataka u vrećama čistom vojničkom pobjedom, sjećamo se tekstova i o “Osmici“ i “Buhinim Kućama“ itd. Po čemu izgradnja spomen obilježja u Buhinim Kućama, drugom najvećem stratištu Hrvata u Vitezu “dodatno komplicira komšijske odnose“. Zar i Hrvati nemaju pravo na njegovanje kulture sjećanja na svoje žrtve i stradanja u Vitezu ili je to ekskluzivno pravo samo nekih skupina. Ukoliko je problem navodno neposjedovanje potrebne dokumentacije, zar ne bi primjerena reakcija trebala biti onako prava “komšijska“ – “ riješiti ćemo taj problem, zajednički, ljudi naši sugrađani su tamo stradali imaju pravo na to, pomoći ćemo im da taj problem otklone.
Po čemu pitanje izgradnje spomenika u Buhinim Kućama tumače kao pokušaj izjednačavanja sa zločinom u Ahmićima? Je li zbog toga jer Ahmići imaju svoje spomen obilježje, a stradali u Buhinim Kućama nemaju ili stradanje žena, djece i staraca u Buhinim Kućama ne vidite kao zločin protiv tih ljudi? Zbog čega uopće usporedbe, možda zbog toga što smatrate da vi imate pravo na sjećanje, a ovi drugi nemaju? U isto vrijeme pozivate na poštivanje zakona i propisa ove države kao obvezu prema poštivanju žrtava, a onda spremno najavljujete izgradnju spomen obilježja u Ahmićima uz magistralnu cestu ukoliko se ova gradnja nastavi, pod pretpostavkom da je izgradnja spomenika ilegalna.
Zaboravljate da Bošnjaci u Ahmićima imaju izgrađeno spomen obilježje, a Hrvati u Buhinim Kućama nemaju. Stradali u Buhinim Kućama nemaju spomen obilježje, a početak izgradnje spomenika smatrate objektom koje provociraju osjećaje ubijenih na drugoj strani, kao da ubijeni čiji se spomenik izgrađuje nemaju pravo na bol i žal. Navodite kako je u tom dijelu općine “u borbenim dejstvima, bilo mrtvih na obje zaraćene strane i nikakva jednostrana rješenja niti su poželjna, niti donose pozitivnu klimu u relaksaciji međunacionalnih odnosa i zbližavanja naroda koji žive na tim prostorima“.
Apodiktičko isticanje žrtava svoga naroda kao jedinih stvarnih žrtava, a relativiziranje počinjenog zločina svoga naroda nad pripadnicima drugog naroda jest sudjelovanje u perpetuiranju zločina i ponižavanju žrtve. Relaksacija međunacionalnih odnosa i zbližavanje naroda koji žive na ovim prostorima je moguća samo na istini i na poštivanju žrtve. Nikakav sud niti sudska odluka nije potrebna da bi se moglo reći tamo su stradali nevini ljudi, žene, djeca i starci, to je opće čovječanski i humani pogled. Zbog toga i dalje sumnjamo u dobronamjernost poruka iz priopćenja jer je trebalo samo jedan dan da urgentno reagiraju na izgradnju spomen obilježja u Buhinim Kućama, a šutnja u osudi zločina i poslije 30 godina i dalje je svojstvena. U maniru ratnohuškačke propagande navode kako su Buhine Kuće prigradsko naselje koje je ime dobilo “poslije rata“ i kako se tamo gradi spomenik hrvatskim žrtvama iz “takozvanog“ Domovinskog rata, a u isto vrijeme pozivaju na dobrosusjedske odnose i poštivanje žrtava. Problem počiva na tome što je način promišljanja onih koji tako govore zarobljen u mentalitetu rata i uvjerenju kako je samo njihov pogled na pitanja iz naše zajedničke i teške povijesti zapravo jedina apsolutna istina, dok ovi drugi krivotvore povijest i spadaju u skupinu “takozvanih“. Žrtve, osobito nedužne žrtve ne mogu biti takozvane. S obzirom na navedeno slobodni smo konstatirati kako problem ne leži u eventualno nepropisnoj izgradnji spomenika u Buhinim Kućama već teškim mirenjem s “duhovima prošlosti“, uvjeravanje u istine koje smatrate apsolutnim, dok kulturu sjećanja kod drugih smatraju krivotvorenjem povijesti, a vlastitu žrtvu stavljaju na pijedestal dok žrtvu drugoga ne smatraju žrtvom nego kolateralnom ratnom štetom.
U svojim priopćenjima navedena udruženja između ostalog navode:
– kako očekuju da će nadležne službe poduzeti zakonom definirane i propisne mjere, kako bi se zaustavilo samovlašće pojedinaca ili grupa, a kojim bi se dodatno zakomplicirali komšijski odnosi
– kao obitelji ubijenih Ahmićana sa pravom se pitamo, je li se pozicioniranjem ovolikim brojem obilježja želi u naselju Ahmići na magistralnoj cesti, nastoji izjednačiti masakr učinjen u Ahmićima koji je presuđen u Haagu kao udruženi zločinački poduhvat sa žrtvama koje su nastajale u toku ratnih dejstava između vojnih formacija na prvim linijama borbe.
– uvažavajući svaku nevinu ubijenu žrtvu dužni smo poštovati zakone ove države, ispoštovati zakonom propisane procedure za izgradnju, a pogotovo objekata koje provociraju osjećaje ubijenih na drugoj strani,
– navode kako će Udruženje građana žrtava rata 92-95 “16. april” Ahmići ukoliko se nastavi ova nelegalna gradnja izgraditi spomen obilježje uz magistralnu cestu, na području Mjesne Zajednice Ahmići.
– u prigradskom naselju Viteza, nazvanom poslije rata “Buhine Kuće”, gradi se spomen obilježje žrtvama Hrvatske nacionalnosti stradalim u tzv. “Domovinskom ratu”.
– zahtjevamo od nadležnih općinskih, županijskih i federalnih inspekcijskih organa da se hitno reagira i radovi zabrane do rješavanja zakonom propisane dokumentacije. U tom dijelu općine je nažalost, u borbenim djelovanjima, bilo mrtvih na obje zaraćene strane i nikakva jednostrana rješenja niti su poželjna, niti donose pozitivnu klimu u relaksaciji međunacionalnih odnosa i zbližavanja naroda koji žive na tim prostorima.
– ne možemo se pomiriti sa činjenicom da uvijek jedni te isti rade šta i kako žele na našoj općini, bez obaziranja na to koga i kako povređuju i koliko bola nanose porodicama žrtava sela Ahmići, koje se nalazi u neposrednoj blizini mjesta izgradnje.
AUTOR: S.A. / viteski.ba
