Nastavak ekskluzivnog razgovora s hrvatskim uznikom Dariom Kordićem

Nisam razočaran i Hrvatsku još više volim

Vaši roditelji su bili živi kad ste otišli u zatvor. Djeca su Vam bila mala? Odrastala su bez oca. Kako ste sve to proživljavali s ljudskog stajališta, kao sin, kao otac? U nekom trenutku Vam je vjerojatno bilo teško. Nitko nije savršen. Kada Vam je bilo najteže?

Možda treba krenuti od toga da nitko nije savršen. Lijepo sveti Pavao kliče, nadahnut Božjim duhom – dosta ti je moja milost, u slabosti se snaga usavrši. Mislim da će ta rečenica najbolje objasniti ovo što ću govoriti. Bilo je tu u ljudskom smislu i poteškoća. Majka je bila devetnaest godina oduzeta, njezino tijelo i njezin govor. Ona je ležala nepokretna i očekivala povratak svoga sina. Mogla je samo ponekad čuti moj glas kad bi joj netko stavio slušalicu na uho i da nerazgovjetno kaže – da ili mama. Ja bih joj govorio kako svaki put sve bolje i bolje govori, a ona se tome radovala kad će me čuti. Nadala se da će doći i trenutak kad ću se vratiti. A kako su godine prolazile majka je zadnju dvije godine, a posebno u zadnjim mjesecima, živjela kao biljka. Teško je u takvoj situaciji sinu, zbog svog nekog ega, željeti život majke da u takvom satnju dočeka, po ljudskim mjerilima, nekakvu slobodu sina. Kada ju je Gospodin pozvao sebi u kraljevstvo nebesko godinu i nešto prije mojeg dolaska u domovinu, ja sam Bogu bio neizmjerno zahvalan.

Kao sin nisam mogao poželjeti smrt svoje majke, nisam imao toliko snage, niti bilo tko od nas ima tu snagu da može poželjeti smrt svojega roditelja, ali ja sam Boga slavio. Bile su to suze radosnice što se majka nije više patila u ljudskome smislu. Što se djece tiče, kad sam krenuo u uzništvo naša najmlađa kćerkica Elizabeta imala je dvije godine. Marija je imala pet godina, a sin Vladimir imao je deset godina. Po povratku sam zatekao djevojke i mladiće. Kćerku koja poslije mojeg dolaska upravo tih dana imala maturalni bal na kojem sam mogao nazočiti. Drugima naravno nisam mogao biti na tim za njih važnim životnim događajima. Nisam mogao biti nazočan na svetim sakramentima moje djece, osim krštenja i Vladimirovih sakramenata. On je naše najstarije dijete. Kad sam se vratio zatekao sam kćerke koje su bile odrasle. Elizabeta koja je najmlađa ove godine počinje studij, Marija je pri kraju studija, a Vladimir je profesionalni hrvatski vojnik. Unatoč svemu tome što se dogodilo moje je srce ispunjeno ponosom i radošću što je supruga Venera odradila i sto posto učinila sve što se u našoj obitelji trebalo odraditi, i kao majka i kao odgajateljica, kao supruga i kao žena, koja je nosila plan naše obitelji kroz svih tih 17 godina. Moja supruga je bila ta istinska junjakinja tog razdoblja, ako se uopće može govoriti o nekom junaštvu u nošenju malenoga križa. Ja sam bio taj koji sam bio više pod medijskim svjetlom, a stvarna osoba koja je nosila sav teret i koja se žrtvovala bila supruga Venera s našom dječicom.

Bogu dragom hvala da mi ju je Bog dao kao božji dar i da je Venera mogla sve to tako dostojanstveno izdržati. Ona je svojim primjerom pokazala da hrvatske majke, i hrvatske žene, nisu ništa manje zaslužne, čak su i više zaslužne, od naših branitelja za našu slobodu. One su iskazivale svoju brigu, svoju ljubav i molile se kod ispraćaja za svoje očeve, muževe i sinove. One su bile te koje su plakale nad njihovim grobovima. One su se također Bogu prikazivale molitve za svoju ljubljenu Hrvatsku i za svoj hrvatski narod. Hrvatske majke se često stavlja u drugi plan. Ovim prikazom žrtve koju je podnijela moja supruga Venera, ali i žrtve koje su podnijele sve hrvatske majke, bake i žene, želim skrenuti pozornost na golemi doprinos koji su dale hrvatske majke i žene u našoj borbi za slobodu. Tu bi također posebno spomenuo i hrvatske časne sestre koje su toliko velike moliteljice za ovu hrvatsku domovinu, i koje su uvijek bile uz hrvatske branitelje. Zahvaljujući njihovim molitvama izmolile su da na naše hrvatske branitelje i na našu najljubljeniju hrvatsku domovinu Bog izlije božansko milosrđe i da hrvatski branitelji uspiju obraniti hrvatsku domovinu, što su i uspjeli.

Nakon smrti predsjednika Tuđmana moja obitelj i ja nismo više postojali

Je li Vam Republika Hrvatska pomagala tijekom suđenja i nakon što ste bili osuđeni na katastrofalno dugu robiju? Odgovor na to pitanje sigurno će zanimati mnoge čitatelje BokaCroPressa.

Pitanje je zanimljivo, a odgovor je ovakav. Dok su bili živi predsjednik dr. Tuđman i ministar obrane Šušak, hrvatska je država brinula o financiranju moje obrane, jer ja nisam branio samoga sebe. Branio sam pravo hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini na opstojnost, obranu, suverenost i na sve ono što pripada svakome narodu. Dakle, do tada je sve funkcioniralo. Međutim, nakon smrti predsjednika Tuđmana, dolaskom novih vlasti tj. nove vladajuće garniture situacija se stubokom promijenila. Od tog dana nije se više pomagalo mojoj obrani. Gledano ljudskim očima, moja je obrana ostavljena na milost i nemilost sudbine. No, časni ljudi koji su bili u odvjetničkom timu zadnju dionice obrane odradili su bez plaćanja, usprkos činjenici da su postojali ugovori. To je nešto što me najviše bolilo.

Posebno me pogodila odluka da se od tih dana u cijelosti zaustavi briga i skrb o mojoj obitelji. Moja obitelj i ja nismo više u papirima postojali niti kao brojevi, a da o imenima i ne govorimo. Takav odnos prema meni i mojoj obitelji nastavljen je i nakon svih promjena vlasti u Hrvatskoj. Moram naglasiti kako nije postojala nikakva razlika između ove ili one političke opcije, da ne bi netko pomislio kako se radilo o samo jednoj političkoj opciji. Kroz to iskustvo dragi Bog, naš najmiliji nebeski otac, pokazao mi je, i velika mu hvala na tome, da se ne treba pouzdavati u ljudske vlasti, ili bilo kakve vlasti. Dragi Bog je svojom providnošću i milošću kroz hrvatski narod mojoj obitelji poslao toliko divnih anđela čuvara. Tu govorim o hrvatskom iseljeništvu. To su bili ljudi od Australije i Novog Zelanda, do Kanade i Amerike, kao i diljem Europe. Dakle, bili su to ljudi iz svih krajeva svijeta, ali i ljudi iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, iz naše domovine. Taj prostor smatram našom jednom domovinom usprkos tome što su postavljene granice. Taj prostor u kojem živi hrvatsko nacionalne biće mi imamo pravo nazivati našom domovinom. Moja obitelj i ja imali su jako veliku potporu hrvatskog nacionalnog korpusa. Uz dragoga Boga, posebno snažnu i veliku potporu davala je Katolička crkva u Hrvata, od brojnih biskupa, svećenika, časnih sestara i najljubljenijeg hrvatskog katoličkog puka. Oni su sve te duge godine bili uz moju obitelj i na tome sam im neizmjerno zahvalan. Taj njihov hod s nama i potpora koju su nam davali, a naročito u ovim zadnjim mjesecima koji su bili posebni u našoj obitelji, o čemu sam govorio na početku razgovora, pokazali su dubinu i veličinu njihove humanosti i ljudskosti.

Mi ljudi smo nesavršena bića. Vi ste brojne godine proveli u zatvoru radi borbe za prava hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Iz pisanih i usmenih svjedočanstava ljudi diljem svijeta koji su imali životni put sličan Vašem znamo da su doživjeli i određena razočaranja jer su im leđa okrenuli ljudi za koje su mislili da su im prijatelji. Jesu li Vam neki prijatelji iz politike ili običnog života okrenuli leđa i potpuno Vas zaboravili nakon što ste bili osuđeni na tako dugu robiju?

Ja to uopće nisam primjećivao. Gledano Božjim očima, svima onima koji su u bilo kojoj dionici hoda moje obitelji bili s nama, mi smo im kao obitelj bili i ostajemo neizmjerno zahvalni. Možda su se neki i umorli, neki možda nisu sudjelovali u svakoj od tih dionica, ali u bilo kojoj dionici da su bili, ili ako nisu nikada bili s nama, ja se niti jednog od mojih prijatelja nisam odrekao. Svakome sam neizmjerno zahvalan, pa i za najmanju sitnicu, koja u određenom trenutku može biti jako velika stvar. Ne bih nikada rekao da nam je bilo tko okrenuo leđa. Samo je Bog u nekim dionicama neke ljude više dovodio u naš život. Često se događalo da to budu ljudi koje uopće nismo poznavali. Bog nam je na taj način pokazivao kako neće u naš dom doći samo oni ljudi koji sam poznavao i koji bi trebali nešto pomoći, nego i ljudi, što se u nebrojenim slučajevima događalo, s kojima nikada nisam popio ni kavu ili od ranije poznavao. Sve je to dokaz da je Bog bio taj koji je te ljude nadahnjivao i vodio da sa srcem budu uz moju obitelj i da godinama prate hod naše obitelji. To je uistinu čudesan Božji zahvat da vam pošalje sve te prijatelje koji su bili nadahnuti duhom svetim i koji su dolazili u jednoj plemenitoj misiji. Moja obitelj i ja smo se tim ljudima zahvaljivali na najveći mogući način, a to je da smo svaku osobu koja je na bilo način pokazala i najmanji čin plemenitosti prema našoj obitelji prikazivali svemogućemu Bogu. Ja sam imao toliko vremena za molitvu, da sam za te ljude kroz molitvu uzvraćao ljubav koju su oni činili nama.

Najveću žrtvu podnijeli su poginuli hrvatski branitelji i stopostotni invalidi Domovinskog rata

Želim postaviti i jedno dosta teško pitanje. Cijena koju ste Vi i Vaša obitelj platili za slobodnu Hrvatsku u ljudskom smislu izuzetno je velika. U zadnjih nekoliko godina puno ljudi u Hrvatskoj izražava nezadovoljstvo i sumnju u sve što je ostvareno u Domovinskom ratu. Neki idu čak tako daleko da postavljaju i pitanje je li nam bila potrebna slobodna i samostalna hrvatska država? Imajući u vidu sve što Vam se dogodilo, jeste li Vi osjetili bilo kakvo razočaranje tijekom boravka u zatvoru ili sada kad ste na slobodi? Kako bi se ponijeli da naša domovina bude suočena sa sličnim opasnostima. Kako bi u takvoj možebitnoj situaciji reagirali kao osoba, kao domoljub i kao netko tko je platio ogromnu cijenu u borbi za stvaranje, obranu i priznanje samostalne i slobodne hrvatske države?

Prvo bih rekao da se prije svega radi o žrtvi, a ne o nekakvoj cijeni. No, kad govorimo o žrtvi, rekao bih da moja žrtva i žrtva moje obitelji nije vrijedna spomena u odnosu na istinsku žrtvu hrvatskih branitelja koji su dali živote na oltar hrvatske domovine i oni koju su hrvatski vitezovi, stopostotni invalidi Domovinskog rata. Njima treba dodati i sve one civilne žrtve Domovinskog rata. Prije nekoliko dana bio sam u Varaždinskim toplicama, na poziv tih divnih ljudi, stopostotnih hrvatskih ratnih vojnih invalida, prve kategorije. Bilo ih je tamo stotinjak, a s njima su bile i njhove obitelji, tako da je sve skupa bilo oko tristo ljudi. Oni su svake godine pozivali moju suprugu da ih posjeti i ona se uvijek odazivala. Sada imao tu milost Božju biti u Varaždinskim toplicama i s njima provesti jedno popodne i večer. Moram naglasiti da tijekom mojih sadašnjih obilazaka Hrvatske i Bosne i Hercegovine nisam vidio toliko radosti, kao što sam vidio u očima ljudi koji su dali dijelove svoga tijela za hrvatsku domovinu Ti su ljudi i danas radosni i punoga srca. Kao što ja sada govorim od njih sam osobno čuo da bi sve ponovili isto, unatoč tome što već desetljećima žive s tom njihovom žrtvom. Kad njih čujete da to kažu kako bi ja mogao reći nešto drugo? S radošću bih ponovno moja obitelj i ja ponijeli taj maleni križ. Ja sam tada rekao – Bože Ti hvala što imamo ovakove ljude.

Zahvaljujući njima ova Hrvatska još živi i ima šansu biti bolja i blagoslovljenija. Želio sam posebno istaknuti radost koju sam vidio kod njih. A ova žrtva u našoj obitelji, koja nije vrijedna spomena, bila je u svakoj minuti blažena i blagoslovljena. Ponavljam, svaka minuta mojeg uzništva svaka minuta svega onoga što smo proživjeli moja obitelj i ja, bila je blažena i blagoslovljena. Kada bih se opet rodio i ponovno imao prigodu živjeti, opet bi ovom životom kročio. Ne bih ga izmijenio. Dapače, bio bih samo neizmjerno Bogu zahvalan što mi je dao priliku da sudjelujem u jednom posebnom vremenu kao što je bilo vrijeme stvaranja samostalne hrvatske države. Svaki narod je Božji narod i svaki narod ima pravo na slobodu, ima pravo na svoje osamostaljenje i ima pravo na svoju državu. Kada govorimo o razočaranjima, kada govorimo o nećemu što ima poteškoća u našoj hrvatskoj domovini treba reći da ih ima i da od toga ne treba bježati. No, ako smo poslije toliko stoljeća kao Božji narod, koji je, kao i druge narode, Bog stvorio, i dao mu pravo da se može organizirati i željeti svoju slobodu i svoju državu, uz toliko molitve u milosnom tenutku uspjeli stvori našu državu, to je onda naša zemaljska od Boga dana majka. Imamo majku nebesku, kraljicu svih Hrvata, blaženu djevicu Mariju, ali imamo također i našu majku koja se zove Hrvatska. Pa tko to ne bi ljubio svoju majku, našu Hrvatsku. Kad govorimo o nekakvim razočaranjima onda treba reći da je ljubav iznad svih razočaranja i teškoća. Ukoliko tim očima gledamo našu Hrvatsku, ona treba biti bolja, treba biti blagoslovljenija. Kako će biti bolja? Samo molitvom, molitvom, molitvom i ljubavlju.

Ukoliko se mi okrenemo Bogu, a on je uz nas, ne samo da ne dvojim, nego sam uvjeren da doći će to blaženo vrijeme kad će Hrvatska biti bolja blagaslovljenija. No, do tada treba puno nas kleknuti na koljena i moliti svemogućega Boga da nad Hrvatskom bude Božji blagoslov, bude božansko milosrđe. Trebamo se moliti za čelnike Hrvatske, da nam Bog pošalje čelnike koji će odgovarati povijesnoj zadaći hrvatskog naroda. Netko je izmolio za predsjednika Tuđmana. Sada opet treba izmoliti čelnike koji će voditi hrvatski narod, koji će se klanjti svemogućemu Bogu, a ne idolima, kao što to čine naši čelnici nakon predsjednika Tuđmana. Oni se klanjaju idolima i zaboravljaju svemoguće Boga. Kad to vidimo ne treba nas čuditi što je u zadnjih šest godina BDP stalno negativan. Kad se tako nešto događa, treba se zapitati – pa što se to događa i zašto se događa? Događa se zato što nismo okrenuti Bogu okrenuti, što dovoljno ne molimo i zato što nismo jedno. Trebamo moliti Duha Svetoga za vraćanje na početak devedesetih godina kada smo disali kao jedno biće, kad smo se, Božjom milošću, umijeli i znali obraniti i kad smo stvarali hrvatsku državu. Duboko vjerujem da će doći to milosno vrijeme kad ćemo opet biti jedno i Hrvatska i Bosna i Hercegovina, te da će biti jedinstveni Hrvati u domovini i iseljeništvu. Ako budemo disali kao jedno biće, s pozitivnim hrvatskim duhom, onda nema toga što ova prelijepa zemlja, Bogom dana naša Hrvatska, ne može, u Božju milost i uz ovako divne ljude, ostvariti. Ako nismo do sada sve ostvarili, ne znači da nećemo u budućnosti.

Ja sam sretan da se obraćam milijunima Hrvata u iseljeništvu koji su pokazali koliko vrijede u razno raznim zemljama diljem svijeta, koji izgrađuju te zemlje i sudjeluju i njihovom uspješnom životu. Bez obzira na pojedina loša iskustva koja su hrvatski iseljenici imali u domovini duboko sam uvjeren da je njihova ljubav prema hrvatskoj domovini višestruko jača, nego što su ta negativna iskustva. Uvjeren sam da će se sve to zaboraviti i da će krenuti novi zanos ljubavi prema domovini Hrvatskoj, a da će Hrvatska, pa i kroz novo Ministarstvo povratka i useljeništva, stvoriti uvjete da Hrvati, a posebno mladi čjudi, više ne iseljavaju iz svoje domovine, nego da će se u domovini vraćati ti milijuni Hrvata iz svijeta, koji su morali napustiti tu divnu i svetu hrvatsku grudu. Taj osjećaj snažnog optimizma za budućnost naše Hrvatske duboko sam osjećao kroz stalnu molitvu u uzništvu. Ovim putem pozivam ne samo Hrvate u Australiji i Novom Zelandu, nego i diljem svijeta, da ponovno nađu novu snagu u ovom vremenu, koje traži jednu dodatnu ljubav, i pomognu da se na hrvatskim prostorima, a posebno u Bosni i Hercegovini, otvaraju nove mogućnosti za novi život. Ne smiju nam tamo ostati samo naša groblja, naših očeva i pradjedova, koja će samo pohađati ljudi iz svijeta, nego da se tamo stvore i uvjeti za novi život. Ne moraju to biti veliki projekti, ali neka budu projekti koji pokazuju da Hrvati tamo mogu i žele živjeti i da je to naša hrvatska zemlja i da se mi tamo želimo vratiti. Dragi Bog će dati da se nakon naših vlastitih napora to u budućnosti i ostvari.

Osjećao sam duboku ljubav i novo zajedništvo

Kako ste se osjećali kod dolaska u zračnu luku u Zagrebu nakon 17 godina robije? Kako Vas inače ljudi prihvaćaju nakon što ste se vratili u Domovini?

To su bili posebni milosni trenutci. Od prvog poljupca svete hrvatske zemlje, do zagrljaja s hrvatskim ljudima koji su mogli doći i koji su predstavljali one koji nisu mogli doći, izlila se jedna jedna velika radost i ljubav, koja se širila gdje god smo došli, od sjevera do juga, od Varaždina do Vukovara, od Splita do Dubrovnika. Gdje god sam korčio, od Posavine, do Orašja, preko središnje Bosne, preko Mostara i do našega Ravnog, koje je prvo napadnuto, osjećao sam zajedništvo. Na svim tim mjestima osjetio sam jednodušnost, osjetio sam ljubav hrvatskih ljudi. Osjećao sam jedan pozitivni duh koji se polako budi i koji daje vjeru i nadu da će doista doći jedno milosno vrijeme u koju ćemo opet biti jedno. Tu mislima i na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, govorim o cijelom hrvatskom nacionalnom biću, uključujući i iseljeništvo. To je zajedništvo potrebno da bi pomogli najnapaćenijem dijelu hrvatskog naroda, a to je hrvatski narod u Bosni i Hercegovini. Prošao sam kroz sve te prostore i vido sam da je, uz svjedočanstvo o čudesnoj Kristovog ljubavi koju samo moja obitelj ja doživjeli, jedno od naših poslanja i misija i to da radimo ujedinjenju tog razjedinjenog hrvatskog nacionalnog korpusa, da dišemo kao jedno. Želimo da se svuda učvršćuje nada i vjera, da se razvija jedan pozitivan duh unutar hrvatskog puka.

U meni već dugo vremena sazrijeva duhovni poziv

Što ćete raditi sada kad ste na slobodi. Od čega zapravo živite? Razmišljate li o povratku u politiku ili ste našli nekakv drugi životni poziv, izazov i put kojim želite krenuti?

Gledano Božjim očima, politika je i borba za kršćanske vrijednosti, borba za svoju najljubljeniju hrvatsku domovinu, borba za zajedništvo hrvatskog naroda. Ako se to promatra kao politika, onda smo svi sudionici te politike. Međutim, nemam namjeru baviti se dnevnom politikom, niti u tom smislu ulaziti u politički život. No, nitko ne može oduzeti pravo meni, ili bilo kojem mislećem Hrvatu, da promišlja kako doći do bolje i blagoslovljenije Hrvatske. To je odgovor što se tiče bavljenja politikom. Kad govorimo o mojim budućim usmjerenjima, želim reći slijedeće. Negdje prije jedanaest godina, poslije proglašenja svetim blaženog Ivana Merca u Banjaluci od strane svetog Oca Ivana Pavla Drugog, osjetio sam, dan poslije toga, snažan duhovni poziv i imao sam jednu viziju. Od tog vremena taj duhovni poziv sazrijeva u mojem srcu. Ja sam zadnjih godinu dvije dana osluškivao i čuo Božji glas koji je rekao – “ti praviš i crtaš svoje planove, ali ja ih kidam, jer ja imam svoje planove, koje ćeš ti ostvarivati i proslaviti mene kao svemogućega Boga”. Na tom tragu ja sam ovih dana na putu upisivanja teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu i krećem tim jednim putem služenja Bogu, služenja Katoličkoj crkvi. Kuda će to sve voditi prepuštam se otvorenog srca u Božje ruke i mislim da je to put koji ću slijediti i koji će u idućim godinama biti taj koji će ispunjavati moje srce i srce moje obitelji.

Osim što smo pobijedili velikosrpskog agresora u Domovinskom ratu činjenica je da Hrvatska nije danas ono što smo svi željeli i za što smo se borili. Veliki broj Hrvata u Domovini i iseljeništvu duboko je razočaran, poljuljana je i sama ideja o hrvatskoj državi. Usprkos svim očiglednim poteškoćama i velikoj društvenoj i gospodarskoj krizi, smijemo li se prepustiti takvim crnim razmišljanjima i otvarati još veći prostor za naše neprijatelje? Većina ljudi u iseljeništvu živi u jednoj vrsti blagostanja i nisu izloženi svim ovim današnjim poteškoćama s kojima se hrvatski čovjek bori u domovini. Kako bi se trebalo danas ponašati kad je u pitanju naša domovina Hrvatska?

Želim krenuti od toga da ljubav nadvladava sve. Ljubav nadvladava i briše i sve te poteškoće i razočaranja o kojima smo govorili. Kad razmišljamo na takav način i pouzdavajući se u svemogućega Boga u našu nebesku majku, zaštitnicu Hrvata i sve naše hrvatske svece i blaženike kojima se molimo i njihovom zagovoru utjećemo i za našu hrvatsku domovinu, onda duboko vjerujem da ćemo pronaći jedan Kristov put i da ćemo stvoriti Božju Hrvatsku. To je odgovor kako gledati na budućnost Hrvatske. Ja razmišljam i živim svehrvatski. Ne želim se smatrati dijelom ovog ili onog odvojenog i partikularnog ili stranačkog dijela društva. Živeći za Božju i Kristovu Hrvatsku duboko sam uvjeren da će doći bolje i milosno vrijeme za našu Hrvatsku. Kroz povijest je bilo puno teških vremena koje smo znali savladati i prebroditi.

Očenaš s 120 tisuća mladih u Čavoglavama

I na kraju želim istaknuti nešto što je Vama inače jako dobro poznato. Hrvatski iseljenici iz cijeloga svijeta, pa tako i iz Australije, a posebno oni koji potječu iz Bosne i Hercegovine, dali su veliki doprinos u obrani hrvatskog naroda tijekom Domovinskog rata u BiH. Jedan od primjera tog doprinosa je i osnivanje Hercegbosanske novinske agencije HABENA u Međugorju u kolovozu 1993. godine. Od šest iseljenika koju su roku tjedan dana osnovali tu agenciju trojca su bili iz Australije: Ivan Butković, Marijan Gubić i ja, koji sam vodio taj projekt. Tada sam imao i čast upoznati Vas na Saboru Hrvatske Republike Herceg-Bosne koji je održan u Grudama 28. kolovoza 1993. godine. Imate li u tom kontekstu kakvu poruku za hrvatske iseljenike ne samo u Australiji nego i diljem svijeta, a posebno za hrvatske iseljenike iz Bosne i Hercegovine koji koji su dali golem doprinos u radu hrvatskog iseljeništva općenito i hrvatskih političkih organizacija u iseljeništvu. Naime danas kad je Republika Hrvatska slobodna i samostalna država, Hrvati iz Bosne i Hercegovine koji žive u iseljeništvu osjećaju se na jedan način zapostavljeni. Kod njih sve vise vlada osjećaj kako nije ostvareno ono za što su se oni borili i kako su oni vidjeli budućnost hrvatskih prostora u cjelokupnoj hrvatskoj domovini. Što možete poručiti i reći tom dijelu hrvatskih iseljenika kako bi ih ohrabrili da ne gube nadu jer ovo u čemu danas živimo, nadamo se, samo je jedno prolazno stanje?

Rekao bih kako je na djeluju jedan duhovni boj. Boj između dobra i zla. Kroz sve ovo što ste Vi naveli i sve poteškoće koje postoje, zlo pokušava pokazati da je stanje beznadno. Međutim, ukoliko gledamo Božjim očima, ukoliko gledamo kao kršćani i katolici, kao Hrvati koji su četrnaest stoljeća vjerni Kristu, onda znamo da na kraju dobro nadvalada zlo. U tom smislu ljubav koju imaju hrvatski iseljenici, ljubav koju ima napaćeni dio hrvatskog nacionalnog bića koji živi u Bosni i Hercegovini, toliko je jaka da duboko vjerujem da će ta ljubav nadvladati sve ove poteškoće. Bez obzira što danas u Bosni i Hercegovini ima, prema nekim procjenama, između 450 i 500 tisuća, ili nešto više, Hrvata to je sasvim dovoljan broj, ako svi budu budu na Kristovom putu, da nas bude, kao što Bog kazao Abrahamu, kao zvijezda na nebu, kao pijeska u moru, ali samo pod uvjetom da budemo na Kristovom putu. Trebamo biti ljudi koji će ljubiti Boga, koji će ljubiti ljude kao Božju djecu i koji će onda, s Božjim blagoslovom, uspjeti prebroditi sve ove poteškoće.

Ne zaboravimo da u ljudskom smislu to nije bilo tako davno kad je 1699. godine, poslije dolaska Eugena Savojskog, dakle prije tristo i petnaest godina u Bosni Hercegovini ostalo, po povijesnim podacima, trideset tisuća Hrvata. Usprkos kasnijim krvavim turskim i osmanlijskim vremenima, i unatoč tomu što su bila velika stradanja u Prvom svjetskom ratu, a poglavito u Drugom svjetskom ratu, hrvatski je narod početak demokratskih promjena i početak Domovinskog rata u Bosni i Hercegovini dočekao s brojkom od 850 tisuća duša. No, ni to nije bilo jamstvo sigurnosti, jer nas je opet zadesila velika tragedija i stradanje u Domovinskom ratu. Dakle, ništa nije jamstvo. Samo je Božja ljubav jamstvo. Duboko vjerujem da će u zajedništvu Hrvata u iseljeništvu, hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini i hrvatskog naroda u Republici Hrvatskoj doći bolje vrijeme za hrvatsko nacionalno biće i da će se ljubav Hrvata u iseljeništvu izliti i na svetu hercegbosansku hrvatsku grudu, koja je željna te ljubavi.

Ona tu ljubav očekuje i uvjeren sam da će hrvatski iseljenici još jedanput pokazati da vole i koliko vole ono što je bilo njihovo i što jeste njihovo. Oni tu hrvatsku grudu i hrvatsku zemlju nose u njihovom srcu u Sydneyu i u Melbourne, u Chicagu i Buenos Airesu, Johanesburgu i gradovima diljem Europe. Mnogi od njih su postali uspješni u svijetu. Toliko su puta do sada već pokazali da vole svoju domovinu i toliko su joj puta na razne načine pomogli. Siguran sam da će još jedanput pokazati njihovu veliku ljubav i da će pomoći tom najnapaćenijem dijelu hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Kroz tu pomoć i tu ljubav hrvatski će se iseljenici osjećati puno bolje znajući da su pomažeći napaćenom hrvatskom narodu u Bosni i Hercegovini pomogli i sebi. Njihovi pradjedovi na nebu, kao anđeli čuvari i zaštitnici njihovih obitelji, bit će sretni i radosni. Stoga pozivam sve hrvatske iseljenike diljem svijeta koji to mogu da se još jedanput se uključe i da tim putem idemo graditu tu našu prelijepu hrvatsku domovinu, koju nam je dao dragi Bog. Samo je do nas da opet pokušamo vratiti duh iz početka devedesetih godina, a vjerujem da hoćemo. Onaj duh koji nas je nosio i koji je obranio Hrvatsku. Zamolimo Boga da taj duh koji je malo otišao od nas da se ponovno vrati. Mnogi me pitaju kakvu sam ja Hrvatsku zatekao kad sam se vratio i jesam li ja razočaran. Odgovorio sam. Ne, nisam razočaran, nego sam još zaljubljeniji u tu Hrvatsku i još ju više volim. Još mi je ljepša i uživam svaki trenutak u toj našoj Hrvatskoj, u hrvatskoj zemlji u Bosni i Hercegovini. To je nešto predivno. Ima toliko radosti unutar hrvatskog naroda, samo ju treba osjetiti i vidjeti. Hrvatskim ljudima treba toliko malo da bi tu radost pokazali, Bio sam nedavno u Čavoglavama i tamo sam osjetio neizmjerno veliku radost hrvatske mladeži. U molitvi i pripremama pred odlazak u Čavoglave, a znajući da ću tamo govoriti hrvatskom mnoštvu, molio sam dragoga Boga da me nadahne što ću reći. Poslije nekoliko dana molitve u srcu mi je odjeknilo da, uz govor, zajedno s tim mladima trebam izmoliti Očenaš da nam bude bolja i blagoslovljenija naša Hrvatska. Da ta molitva uđe u praksu. Bilo je to mistično iskustvo kad 120 ili 130 tisuća mladih ljudi u tim brdima moli Očenaš. Ta molitva je odjekivala i s brda se vraćala natrag i širila dalje. Siguran sam da nije daleko dan kada će se plodovi te molitve i ostvariti.

Razgovor vodio Antun Babić
kamenjar.com

Pročitajte više na http://kamenjar.com/intervju-dario-kordic-nisam-razocaran-hrvatsku-jos-vise-volim/

Prethodni članakOdbojkašice Busovače sutra protiv Kaknja
Sljedeći članakMladi košarkaši “Busovače” sutra dočekuju “Grude”

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime