Prebrojavanje u BiH još uvijek traje. Više od dva tjedna nakon izbora glasovi se još broje, neki i drugi put. Stranke pak broje mandate, kalkuliraju koliki će im biti koalicijski kapacitet. Računaju s kim bi morale, a bez koga ne mogu kreirati novu vlast na svim razinama.
Neki su se baš “preračunali”, pa im je politička budućnost krajnje neizvjesna. Primjerice, sinovi i kćeri ratnih lidera nisu uspjeli, poput svojih očeva nekad, osvojiti naklonost birača. Sin Alije Izetbegovića nije izabran za člana Predsjedništva, ali ni kći Radovana Karadžića Sanja Karadžić-Jovičević koja se borila za mjesto člana Skupštine RS-a. Do zastupničkog mandata nije došao ni Petar Jelić, sin drugog bivšeg predsjednika RS-a Milana Jelića.
Većina izbornih rezultata nije iznenađujuća. Željko Komšić ponovno je do hrvatskog mjesta u Predsjedništvu BiH došao bošnjačkim glasovima, ali zajednička kandidatkinja hrvatskih stranaka za tu poziciju Borjana Krišto nikako nije gubitnica. Nepotpuni izborni rezultati govore da je dobila više od 177 tisuća glasova, što je znatno iznad predizbornih projekcija. To najbolje pokazuje kako su se Hrvati snažno (i ovaj put) politički homogenizirali, okupili oko jedne kandidatkinje žrtvujući pravo na demokraciju i pluralizam za političko preživljavanje.
Borjana Krišto formalno nije pobijedila, ali je odziv Hrvata na izbore najmalobrojnijem narodu u BiH osigurao izbjegavanje namijenjene mu političke eutanazije. Izborni sustav takav je da omogućuje razne kombinacije, ali zahvaljujući nacionalnoj homogenizaciji i okupljanju gotovo svih hrvatskih stranaka oko Hrvatskog narodnog sabora, taj politički subjekt postao je nezaobilazan u uspostavi vlasti. Svojim zajedništvom i izlaskom na birališta sami su to osigurali, a odluka koju je donio visoki predstavnik Christian Schmidt u izbornoj noći samo je dodatno ojačala njihovu poziciju.
Zbog toga je njemački diplomat postao omražen u Sarajevu, gdje ga bošnjački političari i “analitičari” zasipaju optužbama i uvredama. U tomu prednjači Komšić i ljudi oko njega koji Schmidta uspoređuju s nacistima i tvrde kako kreira aparthejd, čije su žrtve Bošnjaci. Komšić je Ustavnom sudu BiH podnio i priziv za osporavanje Schmidtove odluke. Dosad su probošnjačke stranke i političari bezrezervno podupirali međunarodni intervencionizam preko Ureda visokog predstavnika (OHR). Čak su ga i poticali jer su, u pravilu, te odluke išle izravno njima u korist. Sad su, međutim, glasniji od Srba (koji Schmidta uopće ne priznaju za visokog predstavnika) u zahtjevima da napusti tu poziciju.
Da nije, dakle, ponovnog nametanja Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, Hrvati bi mogli biti zadovoljni izbornim rezultatom. U poziciji su čekati rasplet na bošnjačkoj i srpskoj političkoj sceni kako bi formirali novu vlast. Vješto su izbjegli zamku da ih se optuži za licemjerje i nepoštivanje legitimne izborne volje drugih naroda. Naime, čelništvo HNS-a odlučilo je da će im partneri biti one političke snage iz drugih dvaju naroda koje budu imale većinu mandata u svojim klubovima u Domu naroda kao tijelu koje i treba oslikavati nacionalnu reprezentativnost.
Stječe se dojam kako stranci u budućoj vlasti ne žele vidjeti Bakira Izetbegovića i Milorada Dodika iako su njihove stranke dobile najviše bošnjačkih odnosno srpskih glasova. Izetbegovića se nastoji poslijeizborno diskreditirati stavljajući na američku “crnu listu” jednog od njegovih najbližih suradnika aktualnog federalnog premijera Fadila Novalića.
S druge strane, Dodiku se ponovnim prebrojavanjem glasova nastoji oduzeti izborna pobjeda u utrci za predsjednika RS-a i time relativizirati i uspjeh stranke na izborima. Ponovno prebrojavanje glasova za predsjednika RS-a, kao uostalom i cjelokupno ponašanje u protekla dva tjedna, diskreditira Središnje izborno povjerenstvo BiH i pojačava sumnje da, umjesto tehničkog, postaje političko tijelo. Unatoč svemu, stranke koje personificiraju Dodik i Izetbegović zadržale su primat u svojim narodima. Ovisno o konačnom rasporedu snaga, to kod uspostave vlasti i ne mora biti odlučujuće, ali svakako to treba itekako poštivati.
Što se Hrvata tiče, nemaju razloga likovati. Poslijeizborna pozicija koju su sami izborili treba im biti tek poticaj da predvode BiH u pravom smjeru, a to je prvenstveno članstvo u EU. Vjetar u leđa im je kandidacijski status koji ovih dana predlaže Europska komisija. Hrvati su još daleko od ravnopravnosti s drugim dvama narodima koja im je “puzajućim reformama” u protekla dva desetljeća oduzeta. Osim u institucijama vlasti za koje su se izborili na biralištima, Hrvati svoja prava trebaju potražiti i na pravnom terenu. Primjerice, podići ustavnu tužbu protiv svih nametnutih odluka visokih predstavnika i tako se vratiti na izvorni, daytonski Ustav. To bi bilo najpoštenije!
